Duhovni Rat – Oružja napada 3 (Pohvale Bogu)…

‘Neka se sveti raduju u slavi, neka kliču s ležaja svojih! Nek’ im pohvale Božje budu na ustima, mačevi dvosjekli u rukama da nad pucima izvrše odmazdu i kaznu nad narodima; da im kraljeve bace u lance, a odličnike u okove gvozdene (ovo ‘kraljevi’ i ‘odličnici’ odnosi se na Efežane 6:12); da na njima izvrše sud davno napisan – nek’ bude na čast svim svetima njegovim! Aleluja!                   Psalam 149:5-9

Ekipica moja draga, radosti moja velika pred drugim Dolaskom Kristovim, i vi prijatelji bliži i dalji, jutro vam želim iz šućmurastog Blata (evo sve se nešto gromovi čuju u daljini… a sad je već počeo i pljusak), kako ste mi danas, kako ide u vašoj borbi sa unutarnjim i vanjskim neprijateljima?! 

Kao nastavak već rečenog u svezi ‘Mača Duha’ i njegove najpraktičnije primjene u borbi protiv nasrtaja neprijatelja (Sotone i njegovih demona)… danas ćemo razmotriti još jedno (kako to Derek Prince uočava i tumači) silno oružje odbrane i napada u ovom Ratu … koje kako vidite u stihu 7 iz Psalma 149, Pismo stavlja zajedno sa ‘mačem’, a to je POHVALA BOGU (Praise)!

***

Sad kad smo se ovo A. i ja družili u Splitu … mi bi se običavali naći popodne oko pola 5 nakon njezine šljakice … naravno, i jedan i drugi bi malo je reći željno čekali taj ‘čas susreta’ … pa vam sigurno mora biti jasno kako se A. osijećala kada joj je jedan dan pred nosem pobjegao bus i onda je morala čekati naknadnih mislim 20-ak minuta ili više dok ne dođe sljedeći bus … vjerujem da bi to mnoge nasekiralo … ili rastužilo … no ja sam od A. dobio porukicu: ‘Evo, pobjegao mi bus … idem SLAVITI ISUSA!’ , tj. upućivati Mu POHVALE!

E sad, kako je naša A. došla do te dobitne formule za svaku takvu situaciju gdje nam tako reći stvari baš ‘zapnu’ kad najmanje trebamo?

Ovako je to bilo:

Ja sam u Blatu dobio poticaj iznutra da tijekom tih naših druženja zađemo malo dublje u ‘Moju Molitvu Života’, tj. da na nekim praktičnim primjerima još dublje razradimo tu Molitvu … pri čemu sam posebice imao u vidu ukazati joj kako je baš njezina situacija doma … gdje na nju vrše pritisak … gdje je ne razumiju … i tako reći joj rade probleme … optimalna za to da bi se ona nastavila duhovno razvijati … tj. umirati za samu sebe … i otud pročišćavati u Ljubavi… i za primjer sam uzeo situacije koje je proživljavala u svojoj kući … znači u braku i sa svekrvom… naša Madame Guyon … i njezina vlastita promišljanja prije i poslije tog ‘tijeska’ … tj. tijekom samih prokušavanja … i kasnije, kad je sazrijela, kada je na ista mogla pogledati ‘trijezna’ uma …

… sa krajnjim ciljem … da bi ukazao kako čovjek koji je svjestan svega ovoga … i toga kako je sve Božanska Providnost (‘stranica’ 1 trokuta iz Molitve Života) … i mudro uređeno da bi mu omogućilo najbrži i najviši razvoj … u ni jednoj naizgled ‘ne-povoljnoj’ situaciji on neće očajavati … i time se buniti protiv Boga… jer bi tako samo omogućio Sotoni da uklizne … koji samo čeka da se pojavi neki otpor i negativna emocija kroz koje može djelovati … već štoviše … kad smo toga svjesni … da živimo unutar Njegova ‘Amena’ … unutar stalnog blagoslova pa čak ako je riječ i o patnji (Knjižica br. 5!!)… dakle sa krajnjim ciljem da čovjek onda neprestano hvali i slavi Boga-Krista zbog silne milosti koju mu ukazuje u svakoj patnji i nedaći, u svakom progonstvu i pogibelji … budući su baš ovi sredstva koja ga najbržim putem dovode do njegova cilja … a to je pročišćavanje duše i tim posredstvom savršenstvo u Ljubavi koje je nužno da bi se čovjek mogao sjediniti sa Bogom u Kristu u Ljubavi (Ivan 17:21-23)!

(Neću ovdje ulaziti dublje u ta tumačenja ‘Moje Molitve Života’… no ja sam tako došao nabrijan sa broda … gdje sam bio u molitvi i gdje su mi se otvarale ove stvari vezano za neprestanu Hvalu i Slavu koje srce upućuje Kristu tijekom nevolja jednom kada je svjesno da živi unutar Njegova AMENA, baš je bilo na-DUH-nuto izlaganje … da je A. u jednom momentu, a vidio sam kako su joj se oči prije toga bile napunile suzama, rekla ne u šali: ‘Ja ću se onesvijestiti’)

Smjestite sada ovo u praktičan život … dakle, sve se oko vas ‘ruši’, bližnji i dalji vas progone … slažu razne spačke protiv vas … napadaju vas … ne razumiju vas… itd. itd. … a vi ste potpuno VAN te prirodne slike … uopće ne obrađujete tu prirodnu sliku … jer imate u srcu potpunu VJERU kako je BAŠ TO I NIŠTA DRUGO najbolje NE SAMO ZA VAS već i za te vaše ‘neprijatelje’ koje će vaša eventualna Kristo-lika reakcija omekšati i čak možda promijeniti u dobro … kako i objašnjava stranica 3 trokuta Molitve Života … i sad mi recite … koja je onda naša najprikladnija reakcija u toj situaciji … uostalom kao i u svakoj drugoj jer upravo rečeno nije ograničeno samo na jednu jedinu situaciju u našem životu … ili pak na one gdje ‘patimo’ … već je prisutno BEZ PRESTANKA I PREKIDA tijekom cijelog našeg života … dakle, koja je najprikladnija reakcija na ovu neopisivu brigu i skrb našeg Voljenog Oca … na Njegovu silnu struju milosti i milosrđa koja se izlijeva prema nama?!

Da, odgovor jeste i mora biti: POHVALA! Slavljenje! …

Zamislite kako to samo ostavlja utisak na zle duhove, sluge Sotonine … i kako to samo pomrsi njihove račune … kada sred najgorih napada … u najtežim situacijama … umjesto da podlijegnemo Sotonskom optuživanju (Otkrovenje 12:10!!) mi HVALIMO I SLAVIMO BOGA-KRISTA … BEZ PRESTANKA … jer smo uvjereni kako živimo sred Njegova Amena … sred izražaja Njegove najveće Ljubavi … i kako će nas, bez obzira koliko to teško izgledalo … ili pak bez-izlazno … on SIGURNO izbaviti!

Štoviše, kaže Derek P. ne bez razloga, baš te naše Pohvale Bogu … ‘izazivaju’ ili ‘potiču’ nadnaravnu intervenciju od strane našeg voljenog Oca!

Kao primjer ovome, on daje sljedeću zgodu:

Djela Apostolska 16:

16 Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja  je imala duha vračarskoga i gatajući donosila veliku dobit svojim  gospodarima.
17 Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: “Ovi  su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja.”
18 To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu  i reče duhu: “Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!”  I iziđe toga časa.
(Dakle, obadvojica su živjeli po Božjoj volji … ništa krivo nisu napravili, štoviše…)
19 Kad njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare.
20 Privedoše  ih pretorima i rekoše: “Ovi ljudi uznemiruju naš grad. Židovi  su
21 te šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti  ni držati.”
22 Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše  s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju.
23 Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva.
24 Primivši  takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge  im stavi u klade.
(I pazite što im je njihov ‘dragi’ Bog uredio kao ‘nagradu’ što su Mu vjerno služili… oni su dobili batine, išibani su bili … strpani u klade … i unutarnju tamnicu gdje je posebno dobra straža… nije baš neka nagrada … i sad pazite njihov ODGOVOR na to Božje djelovanje …)
25 Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali.
(… oni su molili i PJEVALI HVALE BOGU … kao da su namjesto zatvora u najskupljem hotelu … i kao da umjesto klada njima masiraju stopala … i kao da su umjesto batina bili ljubljeni i grljeni, nagrađeni i slavljeni … oni dakle takvi izubijani i zatočeni PJEVAJU HVALE BOGU … jer znaju u srcu da On zna bolje od njih što je najbolje u toj situaciji i na koji se način Njegov Naum može najbolje ostvariti!)
26 Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše  temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše  okovi.
(… POHVALA dakle oslobađa natprirodnu intervenciju od strane Boga…)
27 Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda tamnička vrata  otvorena, trgnu mač i samo što se ne ubi misleći da su uznici  pobjegli.
28 Ali Pavao povika iza glasa: “Ne čini sebi nikakva  zla! Svi smo ovdje!”
29 Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred  Pavla i Silu;
30 izvede ih i upita: “Gospodo, što mi je činiti  da se spasim?”
31 Oni će mu: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit  ćeš se – ti i dom tvoj!”
32 Onda navijestiše riječ Gospodnju  njemu i svima u domu njegovu.
33 Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti  – on i svi njegovi.
(… meni osobno je ovo prekrasno … to ZAŠTO JE BOG DOZVOLIO DA IH ZATVORE … jer je znao da je tamo zatvorski čuvar …. koji će uzvjerovati … i koji će se zajedno sa njegovim cijelim domom spasiti! Ova je slika meni predivna i ukazuje na veličanstvene pute Božanske Providnosti; ovo Derek nije uočio, ili jeste, ali nije spomenuo … ali je meni posebno ostalo u glavi!)
34 Onda ih uvede u dom, prostre stol te  se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu

*

Pazite sad još jednu ovakvu situaciju … dakle … Judejci su u ‘gabuli’ … neprijatelj je puno brojniji … (‘Judeja’ je duhovni čovjek s obzirom na Ljubav, a ‘neprijatelji’ su naravno paklovi i zli duhovi) … i što radi tadašnji Kralj Judejski (‘Kralj’ predstavlja Mudrost koja vodi duševnog čovjeka), oni ne ‘podižu oružje’ nego ‘pjevaju Hvale i slave Boga’!… sa rezultatom…

1 Poslije toga Moabovi i Amonovi sinovi, a s njima i neki od  Meunjana, zaratiše na Jošafata.
2 Ali Jošafat dobi ovu vijest:  “Dolazi na te veliko mnoštvo s one strane mora, iz Edoma; i eno  ga u Haseson Tamaru, to jest u En Gediju.”
(Dakle… čovjek percipira kako ‘paklovi nasrću’ … kako ga prijete ‘osvojiti’…)
3 Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu te oglasi post  po svoj Judeji.
(… prva reakcija je naravno … odmah uteći Bogu za pomoć…)
4 Skupili se Judejci da traže Jahvu: dolazili  iz svih judejskih gradova da ga traže.
5 Tada Jošafat ustade  u judejskom zboru u Jeruzalemu, u Domu Jahvinu, pred novim predvorjem
6 i reče: “Jahve, Bože otaca naših, ti si Bog na nebu i vladaš nad  svim krivobožačkim kraljevstvima. U tvojoj je ruci takva sila  i jakost da se nitko ne može održati pred tobom.
7 Ti si, o  Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim  narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama;
8 i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj Svetište tvojem  Imenu govoreći:
9 ‘Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač  ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom i pred tobom, jer je tvoje Ime u ovom Domu, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.’
10 Sada, evo, Amonovi i Moabovi sinovi, i oni iz Seirske  gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz  zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro –
11 sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom, došavši da nas otjeraju s baštine  koju si nam ti dao.
(… i izložiti Mu problem …)
12 O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer  u nas nema sile prema tome velikom mnoštvu koje dolazi na nas  niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.”
13 Svi su Judejci stajali pred Jahvom, s malom djecom, sa  ženama i sinovima.
(… i zavapiti za pomoć…)
14 Tada siđe Jahvin duh usred zbora na Jahaziela, sina Zaharije, sina Benaje, sina Jeiela, sina Matanijina – levita  od Asafovih sinova.
(… i naravno … naš nam Otac nikad ne uskraćuje odgovor na molitvu … dobijemo ga ili direktno ili indirektno …)
15 On reče: “Pozorno slušajte, svi Judejci, Jeruzalemci i ti, kralju Jošafate! Ovako vam govori Jahve: ‘Ne  bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš  rat, nego Božji.
16 Sutra siđite na njih; oni će se penjati  uz Hasiški uspon, a vi ćete ih sresti nakraj doline prema Jeruelskoj  pustinji.
17 Ne treba da se bijete; postavite se, stojte pa  gledajte kako će vam pomoći Jahve. Oj Judo i Jeruzaleme, ne bojte  se i ne plašite se; sutra iziđite pred njih, i Jahve će biti  s vama!'”
18 Tada Jošafat pade ničice na zemlju i svi Judejci i Jeruzalemci  padoše pred Jahvom da mu se poklone.
(… ponizno prihvaćanje Njegove volje je važan preduvjet …)
19 Potom leviti od Kehatovih  sinova i od Korahovih sinova ustadoše i počeše hvaliti na sav  glas Jahvu, Boga Izraelova.
(…. ovo je dakle najznačajniji trenutak … Oni VJERUJU Božjim obećanjima … i na osnovu njih … već počinju HVALITI i slaviti Boga-Krista … dakle, PRIJE NEGO SU SE ONA OSTVARILA … jer potpuno vjeruju kako ON JESTE VJERAN I KAKO ON NE MOŽE POBITI SVOJU RIJEČ!)
20 Uranivši ujutro, krenuše prema pustinji Tekoi; kad su  izlazili, stade Jošafat i reče: “Čujte me, oj Judejci i Jeruzalemci, pouzdajte se u Jahvu svoga Boga i održat ćete se; pouzdajte  se u njegove proroke i budite sretni!”
21 Potom se posavjetova  s narodom i postavi Jahvine pjevače i hvalitelje koji će u svetom  ruhu ići pred naoružanim četama i pjevati: “Slavite Jahvu jer je vječna Ljubav njegova!” (Psalam 136)
(… ovo stvarno svaki od nas treba pjevati … a pogotovo mi koji smo u posjedu Čiste Istine koja ne samo da potpuno razotkriva tu Njegovu vječnu Ljubav … kako je i obećano u Ivanu 16:25!!!! — već je po toj Riječi i dokazuje!)
22 Kad počeše klicati i pjevati pjesmu  pohvalnicu, Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz  Seirske gore koji su došli na Judu te biše razbijeni.
(… i opet ista stvar … ta je reakcija … POHVALE BOGU I SLAVE NJEGOVOJ LJUBAVI … oslobodila natprirodnu intervenciju s Njegove strane!)
23 Jer  su Amonovi sinovi i Moapci ustali na one iz Seirske gore da ih  zatru i unište; a kad su svršili s onima iz Seira, stadoše udarati  jedan na drugoga te se poklaše.
(… i Judejci su nadvladali čak bez da su morali ići u borbu … neprijatelji su se sami poubijali!)
24 Kad Judejci dođoše do stražare prema pustinji i obazreše  se na mnoštvo, a ono gle, mrtva tjelesa leže po zemlji; nitko  se nije spasio.
25 Tada dođe Jošafat s narodom da pokupi plijen  i nađoše ga mnogo: svakoga blaga, odjeće i dragocjenih predmeta;  naplijenili su toliko da više nisu mogli nositi; tri su dana  pljačkali plijen jer ga je bilo mnogo.
26 Četvrti se dan sakupiše  u Dolini blagoslova: ondje su hvalili Jahvu, pa se zato ono mjesto  prozvalo Emek Beraka, Dolina blagoslova, do danas.
27 Potom  se okrenuše svi Judejci i Jeruzalemci, s Jošafatom na čelu, da  se vrate u Jeruzalem u veselju, jer ih je Jahve razveselio nad  njihovim neprijateljima.
28 Došli su u Jeruzalem s harfama,  citrama i trubama u Dom Jahvin.
29 A strah Božji ušao je u sva  zemaljska kraljevstva kad su čula da je Jahve zavojštio na Izraelove  neprijatelje.
30 Tako je počinulo Jošafatovo kraljevstvo, jer  mu je Bog dao mir odasvud uokolo..
(… i eto MIRA potpunoga za takvu dušu…)

*

Priča o Joni… koji je (predivno uočava Derek Prince), a ovo je OPOMENA svima koji se protive Božjoj Volji kada im je ukazana JASNO I GLASNO… od kako je ODBIO BOŽJU VOLJU… samo svakim sljedećim korakom sve više propadao… ili ‘silazio’… dakle… sa planina gdje je živio… je sišao na obalu… pa je sišao u luku… pa u brod… pa je bačen s broda u more… pa ga je riba progutala… čime je predstavljen pakao… i sad pazite što je Jona napravio…

Jona 2:

1 Iz utrobe riblje stade  Jona moliti Jahvu, Boga svojega.
(Dakle…. najprije je počeo moliti Boga … a koga će! )
2 On reče: “Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.
3 Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me.
4 Pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al’ ipak oči upirem svetom Hramu tvojem.
5 Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše,
6 siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al’ ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj.
7 Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula, prema svetom Hramu tvojemu.
8 Oni koji štuju isprazna ništavila milost svoju ostavljaju.
(… ali tek kada je napravio sljedeće, divno tumači Derek Prince…)
9 A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda.”
(…. znači tek kada je ZAPJEVAO ZAHVALNICU Bogu iz pakla …)
10 Tada Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu.
(Bog je naredio ribici da ga ‘pusti’; važno je uočiti, kaže D.Prince, kako ‘žrtva’ ne bi bila kada bi Jona pjevao da mu sve ide kako treba … tj. kad hvalimo Boga jer nam stvari idu po ćefu … ali je ŽRTVA kada Ga slavimo i pjevamo Mu HVALE dok nam stvari ne idu … to pak doista traži umiranje za sebe! = Psalam 50:14)

U Ljubavi Kristovoj …

Lorens 

(Blato – 24 Srpanj, 2011)