‘Dok je još govorio, dođe treći i reče: “Kaldejci navališe sa tri čete/bande na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.”‘  Job 1:17

Izvanjski gubici koje je Job pretrpio bi bila sasvim neznatna stvar za najstrpljivijeg od ljudi, da ga Bog iznutra nije još snažnije orobio. Što izvanjski patimo je generalno samo slika unutarnjih patnji; bolest, gubitak vlasništva često prate unutrašnjost pritisnutu sa tugom. Toliko puno čudnih robljenja doživljeno, udarac za udarcem, bez da čovjek ima vremena sebe povratiti/oporaviti se ili disati, naznačavaju veliki dizajn/plan kojeg Bog ima za dušu kada ju gura naprijed sa takvom žestinom. Ove tri čete/bande Kaldejaca, predstavljaju kušnje svake vrste koje u isto vrijeme napadaju na tri duševne sile (= volja, razumijevanje i pamćenje), i oduzimaju joj sve što ju je održavalo i što je uzrokovalo da živi u sigurnosti/pouzdano. Na prvom mjestu je razumijevanje zamračeno i ispunjeno sa kušnjama, sa hulama i bezbožnošću; povrat u pamćenje zlih misli, zajedno sa zastrašujućim i opakim prikazima; žudnja za tisuću nepravednih zadovoljenja; grijeha i prividne suglasnosti/pristanci: duša je onda tako slijepa, da više ne može razlučivati suglasnost od patnje – tako da joj se sve patnje pričinjavaju kao grijesi. Pored toga je često mučena sa izvjesnim privrženostima srca (= onim uz što se srce priljubljuje), sa naklonostima, sasvim prirodnima, koje čini se uništavaju svu njezinu sreću.

Madame Jeanne de la Mothe Guyon – ‘Komentar na Knjigu o Jobu – 1:17’