‘I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job se posjedne na gnjojište te uze komadić glinenog ćupa da se struže njime.’ Job 2:7, 8
Ova je bolest nešto najgore što može zadesiti ijednog čovjeka. Duša je, kao Job, je prekrita gubom, što je osjećajnost grijeha, od najuzvišenijeg dijela, što je tjeme glave, čak do najnižeg inferiornog dijela, predstavljenog sa tabanom. Nema ni jednog dijela njezine prirode koji je zdrav: postala je gubava; i ta duša koja je u ovom stanju, za sebe otkriva kako je prekrivena sa prividom (appearance) grijeha, i sa svim strašnim i neugodnim smradovima grijeha, bez da je, uz sve to, u grijehu.
Ovo je stanje nešto grozno. Nema jednog dijela (duše) koji nije napadnut i u isto vrijeme bolestan. Duša u sebi vidi jedino osjećaje oholosti, bezbožnosti, nečistoće, huljenja, gnjeva, ljubomore, jedino osjećaj odbojnosti, jedino bijes i prividnog nestrpljenja: čovjek osjeća kako je spreman svakog časa podlegnuti strastima: taj je smrad užasan i skoro joj uzrokuje da padne u nesvjest i umre od žalosti. Ovaj gnjoj izlazi van tako obilato iz svih njezinih bolesti da je lako zamjetljiv. Nužno je obrisati ovu trulež svakog dana sa komadićem glinenog ćupa, što olakšava bol i ne ozdravlja bolest – to je refleksija (samo-razmatranje/analiziranje), koja, poput polomljenog ćupa, jedino služi da bi povećala zlo, naizgled brišući gnjoj.
Ali kako Job podnosi takvo užasno stanje? On ostaje sjediti na gnjojištu svoje iskvarenosti, počivajući u volji Božjoj, u najodvratnijoj jadnosti, bez da je uznemiren ili uzrujan: jer treba uočiti kako je on tamo sjedio, što naznačava njegovo počivanje u volji Boga, Koji dozvoljava ove stvari, očekujući da ga On izbavi od njih.
Ali što! Počivati (= biti pasivan) u tom stanju, nije li to pogrešno? Vidjeti sebe prekrivenog sa opakom bolešću, i ne plašiti se nje, ili ju pokušati izliječiti; nije li to ludilo? O jadni Jobe! O čemu li razmišljaš? Zašto ne reflektiraš, i odeš kod doktora, kako bi se izliječio? Ne; ja to neću napraviti: ja itekako dobro poznajem beskorisnost svih lijekova; probao sam ih. Moram čekati dok me Onaj Koji me razbolio, ne izliječi: On jedini to može napraviti, i ja sam zadovoljan ostati u mojoj prljavštini i iskvarenosti sve dok Mu to bude ugodno (po volji). Ali na taj način Ga ljutiš, i sebe činiš bolesnim. Ne mari; ja sam i dalje time zadovoljan, ako On to dopusti: to me snašlo Božjom Providnošću, i ja sebe neću izbaviti od toga mojim vlastitim naporima. Voljan sam izgledati grozno. Ali ti sebe obmanjuješ; to te nije snašlo Božjom Providnošću: to je bilo tvoje tijelo, koje je njegovim zlim sklonostima, sebe iskvarilo. Jao meni! Znao sam; ja to također osjećam; ali ipak moram ostati potpuno prepušten (abandoned) i zadovoljan u mojoj iskvarenosti, baš kako jeste, bez da ju umanjujem ili uvećavam na bilo koji način. Ova iskvarenost uvijek nastaje iz nas samih i čini se kako dolazi od/iz nas; i to je ono što je za dušu najbolnije; ali mi moramo biti time zadovoljni baš kao i sa svime drugime.
Madame Jeanne de la Mothe Guyon ‘Komentar na Knjigu o Jobu – 2:7, 8’
