Bertha Dudde, br. 2043, 26 Kolovoz 1941
ZLOUPOTREBA MOĆI JAČEGA… NEDOSTATAK LJUBAVI…
Duh razdora vlada svijetom, a ovaj duh ne može prouzročiti ništa drugo, nego iznova razdor i nedostatak Ljubavi (neljubaznost, nemilosrdnost). Ljubav se nikada neće moći razviti tamo gdje se ljudi sastaju bez Ljubavi. Naprotiv, mržnja i osvetoljubivost će doći do najvišeg procvata. A to znači uvijek veće uništavanje onoga što je posjed drugoga. To nadalje znači, da čovjek sve više nazaduje u svom duhovnom razvoju, koji je svrha i cilj zemaljskog života, da on sve dublje i dublje tone, i naposljetku se rastavlja od svijeta, u stanju koje će (mora ili može, op.urednika) biti označeno kao gotovo nezrelije nego na početku njegovog utjelovljenja na Zemlji. Jer, nedostatak Ljubavi je suprotnost onome što vodi naviše. Čovječanstvo je zapleteno u stravičnu zabludu (ludost); ono se zamišlja pozvanim da ugnjetava (tlači, podčinjava) slabe, ili ih potpuno zatre, i ovo smatra pravom jačega… Ono divlja protiv Božanskog reda koji slabog pridružuje jakome, tako da se ovaj na tome iskuša, no na drugačiji način nego što on to čini… Jer jaki treba biti darivatelj i zbrinuti onoga koji je slab i potrebit pomoći, on mu treba potpomagati u njegovoj nevolji i nemoći; jaki ne smije zloupotrijebiti svoju moć i snagu za tlačenje slabijega, nego ga zaštititi od tlačenja. Ali, tamo gdje je nedostatak Ljubavi (neljubaznost, nemilosrdnost), tu se više ne osvrće na (ne poštuje) Božanski red. Svatko ljubi jedino sebe samoga, on nastoji povećati svoju dobrobit i obogatiti se na posjedu slaboga, koji mu ne može suprotstaviti dovoljan otpor. A ovo stanje je neodrživo na duge staze, budući ono utječe sve razornije, nikada međutim izgrađujuće, kao što sve što je usmjereno protiv Božanskog reda, znači propast. U prirodi se zaista može zapaziti stalna borba, koja za posljedicu uvijek iznova ima umnažanje snage jačega. Ova borba ipak, vodi do neprestane preobrazbe izvanjske forme bića (postojanja), ali onda je ona od-Boga-namjeravana, jer On Sam vodi volju stvorenja, i svaki proces je nužan za viši razvoj duhovnoga u bilo kojoj formi. Čovjek je, međutim nadišao sve ove forme, i njemu je za vrijeme njegovog zemaljskog puta dana slobodna volja, koju on sada treba koristiti za viši razvoj duše. On se treba boriti, ali jedino protiv sebe samoga, i zlih poriva u njemu. On treba težiti dobru, plemenitome, i nastojati sve nisko prevladati, a to je stalna borba… I, on treba bližnjemu pomagati u toj borbi protiv samog sebe. I, tako čovjek mora suzbiti svu pohlepu (požudu), on mora naučiti prezreti sve ono što mu svijet prikazuje kao poželjno, tako da on ne pokušava povećati svoju imovinu, nego se rado i radosno od toga oslobađa. Čini li to, onda će on uskoro moći odložiti svoje zemaljske okove (lance), i neopterećen ući u kraljevstvo svjetla… No, kakve ciljeve slijedi čovjek trenutno… Sve misli i nastojanja se odnose jedino na umnožavanje zemaljskog dobra, on želi posjedovati, gdje bi se međutim on trebao odreći… On sa žilavošću prianja za zemaljsko dobro, i nastoji do njega doći čak i na nezakonite načine, dok iskorištava slabost bližnjega, te ga zahvaljujući svojoj snazi nadjačava. A to je posljedica nedostatka Ljubavi, koji u čovječanstvu sada posebno snažno izlazi na vidjelo, i koji je uzrok neizrecive patnje… budući Ljubav može biti uzvratno probuđena jedino kroz istu.
AMEN
