Bertha Dudde, br. 1772, 10 Siječanj 1941
ŽIVOT U VJEČNOSTI… POVEZIVANJA… PONOVNI SUSRET…
Od neopisive privlačnosti je okruženje, koje sada ima za prebivalište jedna duša, koja je u vjeri u Isusa Krista rastavljena od života. To treba nazvati rajem u usporedbi sa zemaljskom dolinom, to je jedan iznimno lijepi predio, koji međutim također opet podsjeća na zemaljska područja, premda na dušu djeluje neusporedivo usrećujuće. Ono što je duši izgledalo posebno privlačno na Zemlji, to će zasigurno zateći u okruženju u kojem se sada nalazi, samo daleko ljepše i savršenije. Duša u onostranom može voditi isti život kao na Zemlji, ukoliko je ovaj njoj donio Izbavljenje; čim dakle zemaljski život nije bio ometajući (priječeći) za duhovnu zrelost, ona može prebivati u duhovnoj atmosferi, i tako opstati u radostima, u njoj usrećujućem stanju, koje je žudila (čeznula) na Zemlji. Ipak, baš uznapredovale duše, uglavnom više ne žude takvo prebivalište. One su već previše otuđene od svijeta, jer su one bile duhovno stremeće. Tako će sadašnje okruženje ove duše biti svjetlosno kraljevstvo, a u ovo kraljevstvo zemaljska djeca tek rijetko prodiru, odnosno, ono im ne može biti učinjeno zamjetnim. Nepredočive su tvorevine čarobne punine svjetlosti, koja nedostaje svakom zemaljskom djelu Stvaranja. Duša je vođena na zaista brižan način od njoj prilazećih svjetlosnih bića u novu domovinu, sve oko nje je zračeće svjetlo, i duhovno oko vidi najneobičnije oblike goleme ljepote, uvijek prilagođeno postojećim osjećajima, tako da duša stoga mora biti sretna, budući smije vidjeti, osjećati i posjedovati ono što njoj pričinja najveća blaženstva… A, ona nikada neće sama uživati ovu sreću, nego će zajedno s njom uvijek biti bića koja imaju iste osjećaje, istu duhovnu zrelost, i trebaju ispuniti iste zadatke. Ovaj duhovni sklad života osjećaja više duša, dušu ushićuje do krajnosti. Stoga se duše koje su duhovno na istoj razini, duboko prisno povezuju, i tako opet formiraju skladnu cjelinu, bez ikakvog duhovnog nesklada i ikakvog duhovnog sukoba. Ali rijetko se može smatrati da će jedna takva duša iznova vidjeti svoju rodbinu (obitelj), koji su prije otišli kući. Jer rijetko su svi imali isto duhovno nastojanje, i stoga su također okruženja ovih duša potpuno različita. A, obzirom na njihovu puninu svjetla, oni se također zadržavaju u blizini Zemlje, odnosno uz njima duhovno srodne duše. Sve ove duše stoga mogu također oko sebe zateći zemaljske tvorevine, ali žudnju za tim će nositi samo duše koje su još vezane za Zemlju i njena dobra. Otuda opise takvih duhovnih ponovnih susreta ne treba uvijek smatrati pogrešnima, samo je to sfera koja se ne bi trebala smatrati kao cilj duše koja nastoji… Ono što je shvatljivo ljudima na Zemlji, ipak je još vrlo zemaljsko, vrlo ljudsko… što međutim izlazi van toga, ljudima se pak ne može učiniti tako shvatljivim. Ove sfere su tako neodoljivo lijepe i skladne, da se njihovi stanovnici ne vraćaju rado na Zemlju, i također se rijetko približavaju njihovoj obitelji, budući je ta blizina za njih čudna atmosfera, koju oni iznova što je moguće hitrije napuštaju, i okreću se njihovoj istinskoj domovini, koja im nudi toliko mnogo veličanstvenoga, i gdje će se kroz zajedništvo sa duhovno zrelim bićima uvijek širiti zračeće svjetlo, a ovo je dakle nezamislivo za zemaljsku djecu, koja sama još previše pažnje poklanjaju svijetu, da bi ona mogla prodrijeti u čisto duhovno područje. Kako se odvija život u vječnosti poslije smrti, može se tek vrlo malo prenijeti kroz duhovno viđenje, ali izvjesno je da će u onostranom tek rijetko biti zaključene iste veze koje su postojale na Zemlji. Jer, u najrjeđim slučajevima se isti duhovni stav, ista duhovna zrelost, i isto gorljivo nastojanje prema Bogu, susreće kod na Zemlji usklađenih ljudi, stoga će i u vječnosti jedino isto stanje duhovne zrelosti povlačiti za sobom udruživanje bića, ali ovo mogu biti zemaljski potpuno strani ljudi-duše, koje se tu nalaze, da budu neiskazivo sretne kroz vršenje djela Ljubavi, koja se iznova odnose na još nesavršena bića na Zemlji i u onostranom.
AMEN