Bertha Dudde, br. 0833, 28 Ožujak 1939
OHOLOST… VJERA UDRUŽENA SA OŠTRINOM UMA…
Nedostatak vjere kod ljudi izaziva neizrecivu patnju, pa čak i ako nebeski Otac u Svom milosrđu želi stati na put patnji, putem očiglednog dokaza Božanskog djelovanja, koji bi ljudima trebao učiniti lakšim vjerovati… to je poduzimanje uzaludno kod ljudi obuzetih vlastitom vrijednošću. Gospod se očituje na tako različite načine u životu svakog čovjeka… njima će uvijek iznova biti ponuđena prilika da se u djetinjem stavu obrate Ocu… A kada bi ljudi htjeli više dopustiti njihovom srcu da govori, a manje slušali ono što im razum savjetuje, čovječanstvu bi uistinu bilo bolje i bilo bi mnogo dublje u vjeri, nego je to sada slučaj. Čovjek, koji sve nastoji racionalno objasniti i analizirati, je nepoučljiv. Razum bez vjere je sasvim ništavne vrijednosti, vjera sama će Ocu na nebu biti ugodna, ali vjera udružena sa oštrinom uma je iznad svih očekivanja korisna za čovjeka, jer njemu tek sada svijetli pravo svjetlo, tek sada se nalazi na izvoru svake mudrosti, i njegovo srce će se proširiti u spoznaji, koje izobilje duhovnog dobra će njemu sada biti ponuđeno i kako uspješno će on sada moći koristiti oštrinu svog uma, što je neodvojivo povezano sa dubokom vjerom. Stoga mora bez prestanka crpiti sa izvora mudrosti, jer vrelo, koje je otvoreno, tako da se čovječanstvo na njemu treba osvježiti, neće presušiti, osim ako sve ne odbaci i omalovaži od njega ponuđeno osvježenje i osnaženje. Najveća pogreška, a također i najveći prijestup protiv Božanskog reda je oholost ljudi… jer se tamo ne može jednostavno staviti poluga. Tko je malen, a misli da je velik, također gubi svaku procjenu vrijednosti Istinitosti… tko u sebi nije žedan Istine, neće nikada moći prosuditi i nikada neće biti sposoban razlučiti Istinu od laži, kada ona bude ponuđena ljudima kao duhovno dobro. Tko uvijek želi u prvom redu istaknuti sebe samoga i svoje stajalište, njegova namjera nikada nije dokučiti (proniknuti) Istinu… Istina mu je radije neugodna, budući da ona najprije poziva na samospoznaju, te se čovjek mora spustiti sa svog visokog pijedestala na kojeg se sam popeo… I tako u svjetlu može stajati samo onaj koji cijeni Istinu kao najvišu vrlinu, jer Čista Istina može biti prihvaćena jedino od čovjeka koji je gladan Istine, i to sa najdubljom poniznošću srca. Božja milost se ne približava oholosti, no, tko živi u poniznosti, uvijek i zauvijek je u Božjoj milosti… A čovjek najprije mora spoznati sebe samoga, te mu ova spoznaja mora dovesti pred oči njegovu vlastitu ništavnost, onda će se čovjek ponizno pokloniti pred svojim Stvoriteljem i neće mu biti uskraćena Božja milost, koja mu uz to pomaže stajati u pravom svjetlu.
AMEN
