Bertha Dudde, br. 0632, 21 Listopad 1938
SAMODOPADNOST… TKO SE UZVISUJE BIT ĆE PONIŽEN… TAŠTINA…
Zahvaljujući snazi tvoje volje, pristiže ti mjera milosti koja te može premjestiti u stanje unutarnjeg mira, jer poziv Gospodu u nevolji neće iščeznuti nesaslušan. Duhovna slabost i unutarnje nezadovoljstvo su posljedica odsustva Ljubavi, pa tako jedino pojačana Ljubav obnavlja stari odnos spram nebeskog Oca, a volja za pristizanjem do Njega će također uvijek poticati aktivnost Ljubavi, i sva duševna nevolja će nestati. Stoga sada posveti punu pažnju našem utjecaju, i započni:
Tko se uzvisuje, bit će ponižen, i tko nastoji blistati pred svijetom, jednom će se prisjećati svog zemaljskog života sa gorkom nemoći. Strahovito je važno prolaziti zemaljski put u skromnosti i spoznaji vlastite slabosti, jer jedino ovo ga može izvesti u visinu. Jedino borba protiv samodopadnosti je zaslužna za život u vječnosti. Jer ova oholost je bila razlog otpadništva od Boga, i stoga je ona i u zemaljskom životu najveća opasnost za dušu. Ako čovjek sebe samog previsoko procjenjuje, onda mu nedostaje prvi temeljni uvjet njegovog višeg razvoja i najprije na ljudsko dijete mora djelovati neizrecivo mnogo bolnih događaja, da mu omoguće prepoznati koliko malo on sam može, i koliko je ništavan on sam bez Božje pomoći. Svaka oholost će nestati pred licem smrti, ali onda čovjek više ne može iscrpno iskoristiti svoju spoznaju, tada je njegovo vrijeme milosti isteklo bez da mu je donijelo postignuće za dušu. Čovjek uvijek treba držati pred očima čemu bi mu služili sva raskoš i bogatstvo, sve počasti svijeta i svjetovni ugled, ako bi iznenada morao napustiti zemaljsku dolinu… Jedino u spoznaji vlastite slabosti čovjek nadrasta sam sebe, jer tek tada će on iskoristiti milost Gospodnju… što može čovjek sam po sebi… u samodopadnosti, međutim on vjeruje da sve čini svojom snagom, i njegova taština sve više raste, ali duša upada u sve veći i veći mrak. Prvi će biti posljednji… tako govori Gospod, a tko uvijek samo ovim Riječima poklanja vjeru, rado će se prisjećati Zemlje… Svaki dar je Božji dar… Ono što čovjek jest i što posjeduje, on treba zahvaliti jedino svom Stvoritelju i stoga ne može za sebe iskoristiti ni najmanju zaslugu, pa tako na nijedan način ne može sebi odati počast, i svaka taština je znak duhovnog sljepila, a njima dakle neće doći svjetlo dok ne prepoznaju bezvrijednost zemaljskog blaga i ne pokušaju prikupiti neraspadljivo blago. Jedino odustajanje od svih svjetovnih želja, suzdržavanje od časti i slave i poniranje u čuda Božjeg stvaranja, čovjeku će otvoriti unutarnje oko, a onda će on prepoznati Božju veličinu i vlastitu nedostojnost… Pitat će i primit će… i tako će se vratiti za vječnost Ocu, od Kojeg se on sam udaljio u samodopadnosti.
AMEN
