Zloupotreba ljudskog zdravlja

10/112 [1] ‘(Gospodin) Pogledaj na ljudsko biće ovoga svijeta koje je potpuno zdravo. Kada je on u takvom zdravom stanju, on će to zdravlje zloupotrebiti samo da bi razonodio svoja čula sa svakojakim ekstravagantnim užicima & sasvim nepotrebnim fizičkim naporima.

[2] Vrlo iskusna osoba će mu doći govoreći, ‘Prijatelju, ne zloupotrebljavaj svoje zdravlje u tolikoj mjeri, jer nećeš moći još dugo uživati svoj način života ako nastaviš sa takvim neprirodnim & bezosjećajnim/raspamećenim načinom života. Jednom kada tvoje zdravlje ode, ni jedan doktor & ni jedan lijek ga neće biti u stanju potpuno obnoviti, a ti ćeš ostati do kraja svoga života bolesno & ispaćeno ljudsko biće!’ Zdrav čovjek se, bilo kako bilo, ne zamara sa time, umjesto toga, on nastavlja činiti što je činio & do tada.

[3] Nakon nekoliko godina, on zapada u jako teško fizičko oboljenje. U početku, on biva poprilično bijesan nad svojom bolesničkom nevoljom, te pošalje po doktore. Oni ga uspiju izliječiti, ne sasvim, no u granicama podnošljivosti. Nakon izliječenja, doktor ga ozbiljno upozori govoreći: ‘Budi razuman, prijatelju, i ne vraćaj se na svoj stari način života, ili ćeš u protivnom oboljeti od bolesti koja će biti puno strašnija od tvoje zadnje bolesti!’

[4] Izliječeni čovjek će paziti na taj savjet/pridržavat će se savjeta jedno određeno vrijeme, no nakon toga će mu njegova stara želja ponovno doći poslije čega će on nanovo započeti živjeti po svom starom neurednom načinu života. Iako ga značajno upozoravaju kako bi ponovno mogao postati jako ozbiljno bolestan, on na to ne obraća pažnju, te nastavlja griješiti protiv svoje ionako već slabe prirode.

[5] Nakon toga on oboli, iz nužnosti, od znatno strašnije & opasnije bolesti što mu uzrokuje neopisive bolove & patnju. I sada opet dolaze doktori te ga pokušavaju izliječiti. Ali ovaj puta, oni ne uspijevaju odmah. Savjetuju/opominju ga da ima strpljenja. Pošto nije poslušao njihov savjet on sada može samo sebe kriviti zato što je ponovno postao žrtva još opasnijeg & dugotrajnijeg zla, samo svojom bezobzirnošću.

[6] Ovaj puta to ljudsko stvorenje mora istinski propatiti (must suffer throughout) & više od godine, te postaje slab & jako bojažljiv. No nakon jedne godine, njegov oporavak započinje, te se u tom trenutku zaklinje, sa svime što mu je sveto, da više nikad neće zanemariti savjete doktora ili ostalih iskusnih ljudi.

[7] Da, to drugo, gorko iskustvo ga je učinilo opreznijim & osjetno razboritijim, te je on povratio svoju snagu. Ali, jednom kada se iznova osjećao potpuno zdrav, on se misli u sebi: ‘Dobro, ako dozvolim sebi još samo jednu uživanciju u svojim starim zadovoljstvima, to sigurno neće posebice utjecati na moje zdravlje!’ On to misli učiniti samo jednom te ostati nepovrijeđen. A pošto se izvukao nakon toga jednog puta, misao mu uđe u um: ‘Pošto mi ovaj jedan put nije naškodilo, onda sigurno ni drugi ili treći puta ne bi trebali praviti neke velike razlike!’ I on nakon toga griješi i drugi i treći a također i četvrti puta.

[8] I pazi sad, za nekoliko godina, stara bolest ga ponovno prikuje uz krevet, ali sada ga od nje ne može spasiti ni jedan doktor, ne kako su to mogli učiniti prije! Nakon četiri duge godine gorke patnje, on se počinje osjećati malo bolje, ali ne zbog lijekova (ili ‘kroz lijekove’), već zato što se navikao na svoju patnju (!!).

[9] On sada shvaća da je sva ta velika patnja bila milost Božja, kroz koju je on bio izliječen od svoje bezobzirnosti te da su kroz nju & on i njegova duša, postali, tako reći, puno čišći & puno draži/miliji Bogu. Jer, kroz patnju tijela, duša ljudskoga bića postaje poniznija, strpljivija, ozbiljnija, te postiže duhovnu snagu uz pomoć koje onda postaje gospodar nad svojim tjelesnim čulima.’