Noćna propovijed

1/220 [1] Kaže Ahab: ‘O mudrosti, o mudrosti! Koju li samo istinu i uzvišenost obuhvaćaš, i koliko smo (mi ljudi) izuzetno glupi u poređenju sa time. Nemoguće je, a to je vječna istina, da nešto nastane bez prethodne borbene aktivnosti; a ja sam odmah htio požuriti/pojuriti ka Bethlehemitima i započeti sa njihovim prosvjeljivanjem. O, kakav li sam samo centar gluposti! Zar ne kažu mudri Grci: svaka/sva aktivnost se razvija iz borbe (ili ‘je uslovljena borbom’), i svaki efekt je (ili ‘svi efekti su’) samo posljedica toga. A ipak ja to nisam uviđao. Kako to da sada to uviđam?

[2] Zaista, svi su izvanjski pokušaji/napori (ili ‘nastojanja’) oko čovjeka isprazni/beskorisni ako im ne prethodi (ili ‘ako im nije prethodio’) sukob između unutarnjih elemenata u čovjeku.

[3] Sada su mi stvari oko ljudske instrukcije (ili ‘čovjekova podučavanja’) u potpunosti jasne, i skoro da bi sad na ovom mjestu želio postaviti temeljni životni princip, i vjerujem da u tome ne bi previše pogriješio!’ Rekoh Ja (Gospodin): ‘Daj da te čujemo. Neću ga u Sebi razmotriti dok ga ne izgovoriš.’

[4] Ahab: ‘Što čovjek inicijalno nije postigao sam sa vlasništvom (ili ‘svojinom’) koje mu je dano na početku, ni jedan Bog mu to ne može dati bez da ga uništi/ošteti. Bogu je, naravno, sve moguće, ali na taj način čovjek ne dobija ništa.

[5] Onaj koji sebe najprije ne upozna, kako će poznavati drugog i, konačno, čak Boga? To bi bio moj princip. Da li sam daleko od istine, Gospodine?

[6] Rekoh Ja: ‘Ne, Ahabe prijatelju, ti si u svoj istini pogodio ‘u sridu’. Stvari stoje baš tako! Ono što čovjek, sasvim neovisno o nekome drugome, ne postigne za sebe sa mogućnostima koje su mu dane, Bog mu to ne može osigurati/omogućiti/dati bez da ga (time ne) osudi.

[7] Stoga, (svi) vi ne bi trebali biti jedino besposleni/lijeni slušaoci Moje Riječi, već marljivi vršioci iste, jedino tada ćete početi primjećivati njezine blagoslove u vama.

[8] Jer život je akcija a ne stagnacija/mrtvilo/zastoj sila o kojima ovisi život. I zato život mora biti sačuvan/održavan čak i za vječnost kroz neprestanu aktivnost svih njegovih sila, jer u ‘pri-leći-ću-da-se-malo-odmorim’ nema stalnog života.

[9] Određeni osjećaj dobrobiti kojeg postignete odmaranjem nije ništa drugo nego djelomična smrt sila/snaga potrebnih za život. Tako osoba koja pojačano uživa neaktivan odmor, posebice duhovnih životnih sila, na taj način propada/odsklizava sve više i više u zagrljaj stvarne smrti od koje ju ni jedan Bog neće lako osloboditi.

[10] O da, postoji također i stvaran/pravi (proper) odmor pun života, ali to je u Bogu i za svih jedan neopisivo blažen osjećaj zadovoljstva/zadovoljenja/ispunjenja u djelovanju (= aktivnost = biti aktivan = koji proizlazi iz djelovanja/aktivnosti) u skladu sa Božjom voljom.

[11] Taj najblaženiji osjećaj ispunjenja/zadovoljstva i najčišća svjesnost/spoznaja da se uvijek uistinu djelovalo u skladu sa Božjim redom je taj stvaran/ispravan/pravi odmor u Bogu koji je jedini pun života, pošto je pre-pun energije i odgovarajuće akcije (respective action). Svaka druga vrsta odmora koja se sastoji u slabljenju (cease = ono što prestaje, završava) životnih sila je, kako je već bilo rečeno, istinska/stvarna smrt do te mjere/točke u kojoj su se različite životne sile/energije povukle iz aktivnosti koju više ne mogu povratiti. Da li ovo razumijete?

[12] Reče Juda Iskariot: ‘Gospodine, ako je to tako, onda bi čovjek trebao bježati od (ili ‘kloniti se’) spavanja kao od kuge, jer i san je također odmor određenog broja životnih sila, doduše/iako izvanjskih.’

[13] Rekoh Ja: ‘Zasigurno! Zbog toga ‘oni-što-kasno-ustaju-iz-kreveta’ neće nikad doživjeti posebno duboku starost. Tko god svome tijelu priušti pet sati spavanja u svojoj mladosti i šest sati u svojoj starosti, taj će obično doživjeti duboku starost i izgledat će mladoliko jako dugo vremena, dok ‘onaj-koji-kasno-ustaje-iz-kreveta’ dobija izborano lice i sijedu kosu i u nešto starijim godinama hoda unaokolo poput ‘sjene’.

[14] I baš kao što pretjeranim spavanjem postepeno umire tijelo, na isti način, ali na (jednoj) većoj skali, to važi i za dušu ako ona sve više malaksa (ili ‘ako je sve mlitavija’) u izvršavanju moje Riječi i volje (ili ‘u aktivnosti koja je u skladu sa Mojom Riječju i voljom’).

[15] Jednom kad se lijenost ‘udomaći’ u duši uskoro nakon toga slijedi poročnost/pokvarenost/izopačenost/nemoralnost. Jer lijenost (u sebi) nije ništa drugo nego samo-udovoljavajuća ljubav (tj. ljubav prema sebi) koja bježi od aktivnosti/nastojanja da učini nešto za drugoga pošto u suštini želi samo jednu stvar, a to je, da drugi rade za njezinu dobrobit/korist.

[16] Zbog toga se posebice čuvajte lijenosti, jer ona je istinsko/stvarno sjeme svakojakih zločina/grijeha.

[17] Kao primjer za to vam mogu poslužiti raznorazne krvoločne životinje (predatori). Gledajte, ove zvijeri postaju destruktivno/uništavajuće aktivne samo kada ih pokrene ‘goruća’ glad. Jednom kada su uhvatile svoj plijen i zadovoljile svoju glad, one se ponovo vraćaju u svoje jazbine gdje se vrlo često odmaraju/izležavaju danima, posebice zmije.

[18] Pogledajte sada (onda) na pljačkaša/lopova ili ubojicu. Ovaj čovjek koji je odbacio svaki rad, koji je u stvari vrag u ljudskom tijelu, obično danima leži u svojoj jazbini/pećini. I jedino kada mu njegovi špijuni dojave da se neki bogati karavan primiče/prolazi blizu njegovog skloništa, on čeka u zasjedi zajedno sa svojim suučesnicima, te bezobzirno napada i pljačka karavanu te ubija trgovce ne bi li ih spriječio da ga izdaju. I sve to je plod lijenosti.

[19] Stoga, kažem vam još jednom: Čuvajte se prije svega lijenosti, jer ona je cesta i ‘široka vrata’ u sve moguće zločine/grijehe.

[20] Nakon obavljenog posla je umjeren odmor dobar za tjelesne udove, ali pretjeran odmor je gori nego nikakav.

1/221 [1] Gospodin: ‘Ako je netko hodao veliku udaljenost domogavši se konačno utočišta/zaklona, ako on ne ode odmah u krevet, već nastavi sa malim pokretima (ili ‘već vrši neku malu aktivnost’) te je slijedećeg dana na svojim nogama već prije izlaska sunca, on cijelog dana neće osjećati umor, i što duže bude putovao to će sve manje biti umoran.

[2] Ali, bilo kako bilo, ako netko nakon dnevnog marša/putovanja pristigne umoran u svoj zaklon/utočište, te se odmah baci u krevet kojeg će možda napustiti tek u podne idućeg dana, on će (sutradan) svoje putovanje nastaviti potpuno ukočenih/krutih nogu i sasvim umrtvljene/paralizirane glave. Nakon što prevali određenu udaljenost, on će zbog potpune iznemoglosti žudjeti za odmorom, a čak se može dogoditi da kolabira na putu te, ako mu nitko ne dođe u pomoć – što se lako može dogoditi – na tom mjestu i umre.

[3] I što je tome bilo uzrok? Njegova vlastita prevelika želja za odmorom i zabluda/obmana/iluzija da odmor jača čovjeka.

[4] Ako netko želi postići veliko, divljenja vrijedno djelo u ovoj ili onoj umjetnosti za što (gdje) se potražuje visok stupanj umješnosti/spretnosti ruke ili prstiju, – pitanje: Da li će on to ostvariti ako se umjesto neprestane marljive/vrijedne svakodnevne prakse lijeno/besposleno šeće iz dana u dan sa rukama u džepovima motiviran određenom nemirnom brigom da njegove ruke ili prsti ne postanu ukočeni i neupotrebljivi za djelo/postignuće kojem teži?

[5] Uistinu, čak ni Ja Osobno u svoj Svojoj bezgraničnoj mudrosti ne bi mogao stvoriti (od takvog čovjeka) proroka i odrediti vrijeme kad će takav student umjetnosti postati virtuoz. Ja vam stoga, moja draga braćo i prijatelji, ponavljam:

[6] Jedino vam aktivnost na aktivnost (ili ‘neprestana aktivnost’) za dobrobit svih ljudi (common good of people) donosi spasenje. Jer sav život je plod Božje neprestane, ‘one-koja-se-nikad-ne-zamara’ aktivnosti i stoga se može postići i sačuvati za vječnost jedino kroz istinsku aktivnost, dok iz neaktivnosti rezultira i ne može ništa drugo rezultirati osim smrti.

[7] Stavite vaše ruke na vaše srce i osjetite kako je (ono) bez prestanka aktivno i danju i noću. Život tijela u potpunosti ovisi o takvoj/toj aktivnosti. Jednom kada srce stane, to predstavlja, Ja bi rekao, kraj prirodnog tjelesnog života.

[8] I baš kao što odmor fizičkog/tjelesnog srca očigledno predstavlja potpunu smrt tijela, isti takav odmor srca duše (ili ‘duševnog srca’) uzrokuje/predstavlja smrt duše.

[9] Srce duše (ili ‘duševno srce’) se, bilo kako bilo, zove ljubav, i njegovo pulsiranje sebe izražava u vidu istinske i potpune ljubavne aktivnosti (= aktivnosti koja za svoj cilj ima dobrobit naših braće i sestara).

[10] Stoga je neprestana ljubavna aktivnost (aktivnost ljubavi prema bližnjem, tj. aktivnost koja za cilj ima dobrobit našeg bližnjeg) ono ‘nikad-se-ne-zaustavlja/prestaje’ pulsiranje/kucanje srca duše. Što življe/žustrije pulsira srce duše to se u duši budi/generira/stvara više života, kroz što se onda budi jako visok stupanj života u duši, čime se (život duše) postepeno približava stupnju Božanskog najvišeg života, i takav stupanj života duše (onda) budi život Božanskog duha u njoj.

[11] Taj duh – kao pravi/istinski/stvarni život, pošto je (sam u sebi) neumorna najuzvišenija aktivnost – onda uplivava/utječe u dušu koja mu je postala jednaka/istovjetna kroz ljubavnu aktivnost, čime unutar duše u potpunosti započinje vječni (i) neuništivi život.

[12] I gledajte, sve je to posljedica aktivnosti, no nikad lijenosti/ljenčarenja.

[13] Stoga odbacite odmor/odmaranje/ljenčarenje/besposličarenje i tražite potpunu aktivnost, i vječni život će vam biti nagrada.

[14] Nemojte zamišljati kako sam Ja ljudima ove zemlje došao donijeti mir. O ne, umjesto mira jedino mač i rat.

[15] Jer ljudi se moraju natjerati na svakojake aktivnosti kroz nevolje i poteškoće inače bi postali lijeni/nemarni, utovljeni volovi koji sebe tove za vječnu smrt.

[16] Nevolje i poteškoće uzrokuju u čovjeku neprestano fermentiranje (ili ‘fermentaciju na fermentaciju’) iz kojeg se na kraju može razviti nešto duhovno.

[17] Čovjek bi naravno mogao reći: ‘Kroz nevolju/jad/bol i poteškoću se također razvija bijes, osveta, ubistvo i klanje, također i zavist, tvrdokornost i progonstvo. To je zaista istina, ali bez obzira koliko to loše izgledalo, rezultat je svejedno bolji nego u slučaju beskorisnog odmora koji je u sebi mrtav/smrt i ne donosi niti dobre niti loše rezultate.’

[18] Stoga vam govorim: Neka osoba radije bude vruća ili u potpunosti hladna u stvarima koje se tiču Mene; ali onog koji je mlak, njega ću ispljunuti iz Svojih usta.

[19] Draži mi je energičan neprijatelj nego mlak prijatelj, jer energičan neprijatelj će me potstaknuti na potpunu aktivnost, tako da ga mogu ili pridobiti za Sebe ili se pak osigurati da Mi ne bi nanio štetu. Ali pored mlakog prijatelja, bilo kako bilo, i sam postajem mlak, i ako upadnem u nevolje, da li će Mi mlak prijatelj biti od ikakve koristi?

[20] Stoga je i mlak vladar također štetan za njegove ljude, jer onda (ili ‘pod njegovom vlašću’) duh naroda umire i svi ljudi postaju proždrljivi volovi i teretne životinje. Ali strog, čak okrutan vladar uzrokuje da ljudi budu živahni/živi i svugdje se, zbog straha od kazne, primjećuje aktivnost. A ako tiranin ode predaleko (u svojoj okrutnosti) ljudi će se pobuniti u velikom broju i osloboditi se svoga mučitelja.

[21] Mislim da sam sada rekao dovoljno o vrijednosti aktivnosti i uvjeren sam da ste svi razumijeli ovu lekciju. Stoga, ako netko želi i osjeća potrebu za snom/odmorom svoga tijela, neka potraži krevet. Ali tko želi sa Mnom ovdje prosjediti cijelu noć, neka ostane ovdje.’ Na to svi rekoše; ‘Gospodine, kako možemo spavati kada Ti sjediš (ili ‘kada si Ti budan’)? Izgleda da jedino majka Marija treba odmor za njezino tijelo, stoga bi je mogao otpratiti/ispratiti na spavanje.’

[22] Ali Marija, koja je malo drijemala u fotelji iza Mene, je čuvši ove riječi ustala te sa velikim prijateljstvom rekla govorniku: ‘Prijatelju, ti koji obično govoriš umjesto svojih učenika, tvoja je briga za mene bespotrebna. Jer, pazi, ja sam zbog mog Gospodina prosjedila najvjerojatnije stotine besanih noći i dalje sam živa – a i dalje ću sjediti bez obzira na broj neprijatelja i neću izgubiti svoj život ako je to Njegova volja. Stoga, vi svi se ne morate brinuti za mene, dovoljno je da se Jedan brine za mene.’

[23] Ove riječi su bile upućene Tomi koji je prišao Mariji zamolivši ju da njegove dobre namjere ne smatra neljubaznima. Ali Marija ga je utješila i bila je jako ljubazna glede njegove brige za nju, i Toma se osjećao bolje u svom umu te se uskoro, poprilično umiren, vratio na svoju stolicu.

[24] Sada je jedno određeno vrijeme nastupila tišina. Nitko nije progovorio ni jednu riječ; jer svi su duboko razmišljali o tome, i istina rečenog im je sjajila sve više i više.

[25] Jedino je Matej nakon nešto vremena rekao sebi: ‘Sutra u zoru će ovo učenje o aktivnosti i odmoru biti zapisano na najbolji mogući način na posebnu ploču, jer svijet ni u kojem slučaju/nikako ne smije izgubiti ovu izuzetno važnu lekciju.’ Kada je uskoro počelo zoriti je Matej održao svoju riječ, i ovo učenje je zadugo bilo sačuvano te je kroz Jonaela i Jairutha došlo također i do Samarije, ali se vremenom značajno iskrivilo i, stoga, također izgubilo. Ali dok je i dalje bilo prisutno među ljudima, ljudi su ovo učenje poznavali pod imenom ‘Noćna Propovijed’.

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 1/220, 221’ J.Lorber