Gospodin objašnjava duhovni smisao priče o stvaranju kako to navodi Knjiga Postanka

1/156 [5] ’Ali iako su gore spomenuti bolji Židovi i Farizeji već bili Moji poprilično čvrsti sljedbenici, oni slegnuše ramenima na neka Moja objašnjenja o istinskom postanku ili stvarnom postepenom stvaranju zemlje i svih stvari u i na njoj, kao i na ostalim bezbrojnim nebeskim tijelima govoreći među sobom, ’Zar to nije sasvim suprotno Mojsiju (ili pak ’Mojsijevom izvješću’ ili pak ’onome što naučava Mojsije/Knjiga Postanka u literalnom smislu’)! Gdje su šest dana Stvaranja i gdje je Sabbath u kojem se Bog odmarao! Što je onda Mojsijevo izvješće o stvaranju svega što sadržava/obuhvaća sve dijelove svijeta? Ako nam ovaj čudotvorac iz Nazareta sada daje sasvim različito/drugačije učenje, izbacujući Mojsija iz upotrebe (ili ’čineći Mojsija zastarjelim’), što bi mi na to onda trebali reći? Ali ako On napada/ukida/neutralizira Mojsija, onda On napada/ukida/neutralizira i sve ostale proroke te konačno čak i Sebe, jer ako nema Mojsija, onda su i proroci ništa(vni) – a samim time i očekivani Mesija, Kojim se On predstavlja!

[6] A ipak, ovo učenje je u suštini (basically) točno/ispravno a stvari sa stvaranjem bi mogle biti jako lako ovakve kakve ih je On objasnio, prije/radije nego (onakve) kako (ili ’kakvima’) ih Mojsije prikazuje.

157 [1] Gospodin nastavlja: ’Zar nije zapisano: U početku Bog stvori nebo i zemlju. I zemlja bijaše pusta i prazna, i tama se prostirala nad licem bezdana. I Božji Duh je lebdio nad licem voda.

[2] I reče Bog: ’Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlo od tame. Svjetlost prozva Bog Dan, a tamu prozva Noć. I noć i jutro su bili prvi dan (Postanak 1:1-5).’

[3] Gledajte, ovo su Mojsijeve riječi! Ako ove riječi gledate/uzmete u njihovom prirodnom obliku/smislu slova, morali bi istog trenutka vidjeti njihovu potpunu apsurdnost!

[4] Što su uistinu nebo i zemlja za koje Mojsije kaže da su bili stvoreni u početku? U čovjeku, nebo je (njegovo) duhovno a zemlja (njegovo) prirodno; ono (to prirodno) je i dalje (dok je čovjek ne-regeneriran) pusto i bez-oblično – kao u vašem slučaju. Vode su vaše oskudno znanje o svim stvarima, nad kojima se Duh Božji uistinu kreće, ali još ne u njima.

[5] Pošto Bog uvijek (ili ’cijelo vrijeme’) vidi kakva je ogromna tama u vašoj materijalnoj svjetovnoj dubini, Bog vam kaže,– što se sada dok vam ovo govorim manifestira (ili ’kao što je sad očigledno/očevidno’): ’Neka bude svjetlo (Postanak 1:3)!’

[6] I nakon toga (misli se na ovu objavu istinskog stanja stvari) u vašoj prirodi polako počinje zoriti, i Bog uistinu vidi kako je to svjetlo nad vašom tamom dobro; ali ga vi sami (ili ’ali vi ste oni koji ga’) ne želite prepoznati. Iz tog razloga se događa podjela u vama, dan i noć su uistinu razdvojeni, a vi kroz dan u vama onda možete prepoznati prethodnu noć u vašim srcima (Postanak 1:4).

[7] Kod čovjeka je njegovo početno prirodno biće kasna večer i stoga noć. Pošto mu Bog ipak daje svjetlo, takvo svjetlo je za njega istinski izlazak sunca, i iz (te) čovjekove noći i izlaska sunca uistinu proizlazi čovjekov prvi dan života (Postanak 1:5).

[8] Stoga gledajte, da je Mojsije, koji je zasigurno bio iniciran (ili ’upoznat’) u svu Egipatsku nauku, namjeravao u svojim spisima označiti/navesti/ukazati na postajanje/nastanak prvog zemljinog dana (= u prirodnom smislu), onda bi on (zasigurno), sa svom svojom naukom (ili ’znanjem’) i mudrošću, primjetio/vidio da se nikakav dan ne može pojaviti iz večeri i jutra; pošto nakon večeri uvijek slijedi noć, a dan dolazi jedino nakon jutra.

[9] Prema tome, ono što leži (ili ’što se nalazi’) između večeri i jutra je noć; samo ono što leži između jutra i večeri je dan!!

[10] Da je Mojsije kojim slučajem rekao, ’… i bilo je jutro i večer, dan prvi’ (ili ’i potom je iz jutra i večeri nastao prvi dan’), onda (!!) bi imali pravo njegove riječi uzeti/razumijeti literalno; no zbog jako važnog razloga (koji leži u) korespodencija(ma), on je rekao potpuno suprotno, i to predstavlja čovjekovu večer i noć, što je također sasvim razumljivo pošto nitko još nije vidio najvišu mudrost u maloga djeteta.

[11] Kada se dijete rodi, njegova duša se nađe u potpunom mraku i stoga noći. Dijete ipak raste, prima raznorazne instrukcije, postiže s tim svakojake uvide; i gledajte, to je zora u usporedbi sa večeri.

[12] Vi kažete, zaista, da jutrom također zori, i Mojsije je stoga mogao reći: ’I od zore i jednog stvarno blistavog jutra se pojavio prvi dan!

[13] Na to Ja kažem: zaista, ako se on koristio korespodencijama da bi čovječanstvu objavio najveću (literalno: ’najgrublju’) glupariju! Ali Mojsije je znao da jedino večer korespondira sa čovjekovim zemaljskim stanjem; on je znao da sa čovjekovim ovosvjetskim intelektualnim obrazovanjem stvari stoje baš kao sa postepeno blijedećim svjetlom prirodne večeri.

[14] Što je veća potraga za stvarima od ovog svijeta kroz čovjekov razum/intelekt, to slabije postaje čisto Božansko svjetlo ljubavi i duhovnog života u njihovim srcima. Zbog toga je Mojsije također nazvao takvo ovosvjetsko (razumsko) čovjekovo svjetlo – večer.

[15] Tek/jedino kada Bog kroz Njegovu milost zapali majušno svjetlo života u čovjekovu srcu, čovjek počinje shvaćati ništavilo svega onoga što je prije postigao kroz svoj intelekt – njegovu duhovnu večer, nakon čega on dobija postepenu spoznaju o tome (ili ’postepeno vidi’) kako su ’blaga’ njegove večeri prolazna baš kao i to svjetlo.

[16] Bilo kako bilo, pravo svjetlo što izvire iz Boga, zapaljeno u srcima ljudi je to jutro koje zajedno sa prethodećom večeri donosi prvi istinski dan unutar čovjeka.

[17] Iz ovog Mojeg do-sadašnjeg objašnjenja vi morate (u)vidjeti kolika ogromna razlika mora postojati između ta dva pojedinačna (respective) svjetla ili radije spoznaje; pošto je sva spoznaja na svjetlu ovosvjetske večeri zavaravajuća i prolazna/kratkovječna. Jedino Istina traje zauvijek a prijevara/obmana se na kraju mora ukazati bezvrijednom.

158 [1] (Gospodin nastavlja) ’No, ipak se može dogoditi da se Božansko svjetlo izlije preko večernjeg svjetla u čovjekovu srcu čime bi bilo uništeno ili ’u najmanju ruku’ izmješano da na kraju više ne bi bilo moguće razlikovati prirodno od Božanskog svjetla u čovjeku.

[2] Bog je onda razdvojio (literalni prijevod sa Njemačkog: ’Bog je onda napravio utvrdu, (utvrdio) svod –’die Feste’- između) dvije vode, koje ukazuju/naznačavaju dvije spoznaje (= duhovna i prirodna/svjetovna, tj. intelektualna spoznaja) sa kojima sam vas sada adekvatno upoznao, i On je stoga razdvojio vode od voda/te dvije vode (Postanak 1:6, 7).

[3] Sâma podjela (’die Feste’) je stvarno nebo unutar čovjekova srca koje sebe izražava u istinskoj i živoj vjeri i nikad u praznom, intelektualnom reflektiranju/meditiranju.

[4] Iz tog razloga sam onog koji je imao najmoćniju i najnepokolebljiviju vjeru nazvao stijenom, koju sam sada postavio kao novu granicu (new divide) između neba i pakla, i taj grudobran/bedem nikakve sile tame neće prevladati zauvijek.

[5] Kada je ovaj grudobran/bedem postavljen unutar čovjeka a njegova vjera je sve jača i jača, onda kroz takvu vjeru ništavnost prirodne spoznaje postaje postepeno sve uočljivija. Prirodna spoznaja se onda polako podređuje prevlasti vjere, i time, iz čovjekove večeri i jutra koje se razvedrava (= koje je sve svjetlije) sa sigurnošću, se pojavljuje drugi i uz to puno svjetliji dan (Postanak 1:8).

[6] U stanju ovog drugog dana čovjek već prepoznaje ono što sebe mora zauvijek pokazati (= kao prokušano), i potvrditi se kao konačna istina; ali u njemu i dalje nedostaje pravilnog reda (ili ’u njemu još uvijek nije pravi red’). Čovjek i dalje stalno miješa prirodno sa čistim duhovnim, često previše produhovljavajući prirodu i stoga gledajući (u) materijalno također sa duhom, prema tome on još uvijek nije čvrsto/odlučno na strani pravog djela (= ispravne akcije/djelovanja).

[7] (Kao takav) on naliči na vodeni svijet koji je uistinu sa svih strana okružen sa čistim zrakom; međutim, nije mu jasno (ili ’nije siguran’) da li je njegov vodeni svijet proizašao iz tog čistog zraka koji ga okružuje ili je ovaj potonji pak proizašao iz vodenog svijeta, drugim riječima, on u sebi nije siguran da li se njegova duhovna spoznaja razvila iz njegove prirodne spoznaje, ili je ova potonja proizašla nekim tajnim putem iz vjerojatno tajnog pred-postojećeg i tajnovito aktivnog duhovnog saznanja u čovjeku; ili da budemo još jasniji, on ne zna da li je vjera proizašla iz znanja ili je znanje proizašlo iz vjere, te koja je razlika među njima.

[8] Ukratko, on se ne može odlučiti da li je kokoš bila prije jajeta i sjeme prije stabla.

[9] Bog onda prilazi još jednom ne bi li pomogao čovjeku, naravno ako je čovjek, ovog drugog dana njegove duhovne naobrazbe, sa silom koja mu je bila dana na posudbu, stoga svojom silom, učinio sve što je mogao. A ta dodatna Božja pomoć se sastoji u osiguravanju obilatijeg svjetla, koje onda poput sunca u proljeće, ne samo sa većim intenzitetom svjetla već i sa toplinom koja iz toga proizlazi, započinje oplodnju sveg sjemenja koje je položeno u čovjekovu srcu.

[10] Ta toplina se, bilo kako bilo, zove ljubav, i duhovno sačinjava tlo unutar kojeg sjemenje započinje klijati i izbacivati svoje korijenje.

[11] I gledajte, to je ono što je zapisano u Mosiju, da je Bog rekao: ’Neka se vode pod nebom sakupe na određena razdvojena mjesta i neka se ukaže (ili ’tako da se može ukazati/vidjeti’) kopno, iz kojeg (i samo iz njega) sjemenje može izrasti u živi i oživljavajući plod (Postanak 1:9)!’

[12] I kaže, ’… i Bog je nazvao suho kopno zemlja, a vode, sada sakupljene na određena mjesta, mora (Postanak 1:10).’

[13] Pitanje: za čiju dobrobit je Bog to tako nazvao? – (da to učini) zbog Sebe to uistinu ne bi bilo potrebno; pošto bi zasigurno zvučalo presmiješno očekivati od najuzvišenije Božanske mudrosti kako joj je bilo posebno zadovoljstvo, što je uspjela poput nekog čovjeka, suho nazvati ’zemlja’, a one na određenim mjestima odvojene vode, ’more’.

[14] Ipak, Bog zasigurno nije mogao nazvati suho kopno i sakupljene vode za nečiju dobrobit (ili ’za dobrobit nekog drugog’), pošto pored Njega u ovom periodu stvaranja nije bilo nikoga tko bi Ga mogao (ili ’nije bilo bića koje bi Ga moglo’)  razumjeti!

[15] Takvo Mojsijevo kazivanje stoga nikako ne može imati materijalni već jedino duhovni smisao, te ima samo potencijalni retrospektivni duhovni smisao u odnosu na nekadašnje stvaranje svijetova – tj. od duhovnog do materijalnog – što može razumjeti samo anđeoska mudrost. No, kako sada stoji, (to Mojsijevo kazivanje) ima čisto duhovni smisao te označava/ukazuje kako se inicijalno razvija pojedinac ili cijela zajednica (!!!) u vremenu i periodima od njihovog početnog i iz nužnosti prirodnog stanja do postepeno sve čišćeg duhovnog.

[16] Čovjek je stoga bio sortiran čak i u svom prirodnom stanju. Spoznaje imaju svoje (određeno) mjesto – što će reći čovjekovo more, i ljubav se pojavljuje iz tih spoznaja kao zemlja koja je sposobna davati voće, u potpunosti isprana sa sveukupnošću ispravnih spoznaja, čvrsto/sigurno obnovljena u svojoj snazi za donošenje raznoraznog odabranog voća u još većoj mjeri.

159 [1] Stoga, kada čovjekove spoznaje okruže čovjeka sa svih strana te su postepeno osvjetljene i ugrijane ljubavnim-plamenom kojeg su nahranile, onda čovjek korespodentno raste u snazi i sposobnosti djelovanja.

[2] U ovom stanju Bog ponovno dolazi k čovjeku – u Duhu naravno, i kao vječna ljubav govori čovjekovoj ljubavi u njegovu srcu: ’Neka zemlja proklija sa zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme (Postanak 1:11)!’

[3] Na temelju takve Božje zapovijedi u srcu, čovjek postiže čvrstu volju, snagu i sigurnost te kreće u akciju.

[4] I gledajte! Njegove ispravne spoznaje se uzdižu poput kišnih oblaka iznad u-red-postavljenog mora i kreću se iznad suhe zemlje, vlažeći ju i oplođavajući. I zemlja postaje zelena, te se pojavljuju svakojake trave i biljke sa sjemenom, i svakojaka plodonosna stabla i grmlja sa sjemenjem. tj., ono što ispravan intelekt, bistar/jasan zbog nebeske mudrosti sada smatra potpuno dobrim i istinitim, to hoće/želi i za time također i žudi ljubavlju u čovjekovu srcu (Postanak 1:12).

[5] Jer baš kao što sjeme koje je postavljeno u zemlju uskoro klija, donoseći/dajući raznorazno voće, isti takav je efekt ispravne/prave spoznaje ako se postavi u životodajno tlo srca.

[6] Sjeme međutim djeluje tako što budi ljubavnu silu koja spava u tlu, koja se onda sakuplja sve više oko zrna sjemena, čime uzrokuje da se sjeme razvija/raste, i daje plod. Ukratko, ispravna spoznaja se pretvara u akciju jedino u srcu, a iz akcije se onda pojavljuju svakojaka djela; i o ovome, iz duboke mudrosti, Mojsije govori u Postanku, i to u već spomenutom tekstu prvog poglavlja, stihovi 11 i 12.

[7] Čovjekovo prijašnje veče, (koje je) kroz svjetlo uzdignuto do ispravne/pravilne spoznaje, tako vodi do akcije, koja mora biti popraćena sa djelima; i to je treći dan u razvoju čovjekova srca kao i cijela čovjeka u čovjeku, koji je duhovni čovjek oko kojeg se sve okreće, (i) zbog kojeg su Mojsije baš kao i svi ostali Božji proroci došli na ovaj svijet, baš kao i Ja sada! Ovo bi vas sada zasigurno trebalo poučiti!?’

[8] Reče jedan od Farizeja, ’Uzvišeni i najmudriji prijatelju i učitelju! Ja se, što se mene tiče, slažem sa svim Tvojim riječima (literalno: ’potpišem svaku Tvoju riječ’), koje si nam uputio/adresirao, pošto su one potpuno istinite i moraju takve biti. Ali dođi/idi ti u Jeruzalem i objasni Postanak (svećenicima u) Hramu na ovaj način, pa ćeš biti kamenovan zajedno sa svim Svojim sljedbenicima, osim ako se ne budeš (od)branio sa Svojom očigledno Božanskom moći! No, ako bi se Ti suprostavio onima u Hramu sa tom moći, onda su oni unaprijed osuđeni što bi se na prvom mjestu jako malo razlikovalo od njihova uništenja putem munje i vatre sa nebesa!

[9] Kao što rekoh, to bi u svakom slučaju bio najodvažniji zadatak, unatoč tako uistinu sve-mudrom i prožimajućem objašnjenju prva tri dana stvaranja, kako ih opisuje Postanak, koje je poprilično direktno i bez ijedne kontradiktorne riječi. No sada dolazi četvrti dan, u kojem je prema tekstu, Bog očigledno stvorio sunce, mjesec i zvijezde! Kako ćeš to objasniti drugačije (od onog što piše u literalnom smislu)? A sunce, mesec i zvezde postoje/’su tu’, i niko im inače ne zna porijeklo/uzrok, ni na koji su način ova mala i velika svjetla koja vidimo na svodu nastala, osim onog o kojem čitamo u Postanku.  

[10] Pitanje: gdje je ključ (za otključavanje) korespodencija uz pomoć kojeg se ovaj četvrti dan odnosi ekskluzivno na čovjeka?!’

[11] ’Prijatelju Moj, reci, zar nisi često čuo a i sam si mogao iskusiti kako postoje daleko-vidni i kratko-vidni a također i polu ili pak totalno slijepi ljudi, (kao) i oni koji su, što se tjelesnog oka tiče, slijepi poput šišmiša? Daleko-vidni vide dobro na udaljenosti ali ne vide dobro na blizu; kratko-vidni na drugu stranu, vide dobro na blizu ali ne vide dobro na udaljenosti; sa polu-slijepima je pola noć a pola dan, tj., oni uistinu vide objekte sasvim dobro sa jednim okom, no pošto je drugo oko slijepo očigledno je da takvi vidjeoci mogu vidjeti sve samo na polu svjetlu. Potpuno slijepi ne vide više ni jedan objekt, niti za vrijeme dana niti za vrijeme noći, iako za vrijeme dana postoji slabašno svjetlucanje tako da mogu razlučiti dan od noći. Oni koji su slijepi kao šišmiši nemaju (čak ni to) svjetlucanje te više ne mogu razlučiti dan od noći.

[12] Pazi, baš kao što su ljudi tako različito konstituirani u njihovoj tjelesnoj viziji, isto tako ali čak još izraženije se oni razlikuju/su konstituirani u svojem duhovnom pogledu. A čak i ti sam imaš snažan vizuelni defekt i to puno jače u svom duševnom-vidu nego u oku svoga tijela. Stvarno, stvarno ti govorim: kratkovidnost tvoje duše je izuzetna!’

160 [1] Na koji način čitaš Postanak? Zar nije zapisano ovako:

[2] ’I Bog reče, neka budu svjetla na svodu nebeskom da razdvajaju dan od noći; neka daju znake, vremena, dane i godine i neka su/budu dva svjetla na svodu nebeskom da sijaju na zemlju; I načini Bog dva velika svjetla – veće da vlada danom, a manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame; I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer i jutro – dan četvrti (Postanak 1:14-19).’

[3] Gledaj, ovo je ono što je rečeno o stvaranju četvrtoga dana, što prema Knjizi Postanka uzrokuje četvrti dan.

[4] Ako bi rasvjetlio ovu stvar bar malo čak i sa svojom intelektualnom silom, onda bi se pred tvojim očima na prvi pogled morala ukazati najveća besmislica, samo ako bi ove riječi shvatio doslovno (if you take the wording as its meaning).

[5] Prema Knjizi Postanka, Bog je stvorio svjetlo već prvoga dana, te je od večeri i jutra postao/nastao prvi dan. Reci Mi, kakvo/koje je to svjetlo koje je na adekvatan način prouzrokovalo dan i noć (u trajanju od prva) tri dana? Četvrtog dana je Bog ponovno rekao, ’Neka budu svjetla na nebesima!’ Pitanje: kakva su to svjetla koja bi trebala podijeliti dan i noć? Zar to (u periodu od tri dana) nije bio efekt svjetla koje je bilo stvoreno prvog dana? Zašto četvrtog dana još svjetala za isti efekt? Povrh toga, ovdje je riječ samo o ’svjetlima’, no nema ni najmanjeg spomena o mjesecu ili suncu! Ta svjetla također proizvode znakove – kakve znakove? Konačno sezone – koje? – i dane i godine – koje dane i (koje) godine? Zar noć nije ništa? Zar se noć ne računa isto kao i dan?

[6] A povrh toga, zemlja je okrugla te uvijek ima dan na jednoj strani i noć na drugoj. Prema zemljinoj vrtnji od jutra prema večeri (od zapada prema istoku) oko njezine vlastite osi, tamo gdje se zemlje nađu na suncu će uvijek biti dan, ili još preciznije, gdje sigurno okretanje zemlje gura zemlju tako reći pod utjecaj sunca.

[7] Ako je stoga i van ikakve diskusije/sumnje dan na zemlji omogućen njezinim osebujnim pokretom, gdje sunce ne čini ništa drugo do sjaji u jednu točku (shine at one point), stvarajući svojim svjetlom dan gdje god prodire njegovo svjetlo, i stoga na taj način ne može i neće vladati danom, pitanje: kako je Mojsije mogao pod svojim ’svjetlima’ misliti na sunce i mjesec? A da je on mislio na prirodno sunce i prirodni mjesec, onda bi on zbog veće jasnoće svojeg otkrovenja čovječanstvu sigurno imenovao ova dva svjetla, pošto su svi ljudi u Mojsijevom vremenu već bili u stanju imenovati ove dvije sfere!

[8] Pored toga, Mojsije govori o nebeskom svodu koje u prirodnom (iz)vanjskom prostoru nigdje u stvarnosti ne postoji, u njemu sunce, mjesec i sve zvijezde baš kao i ova zemlja plutaju/lebde slobodno u eteru, bez ikakva ograničenja, dok ih u njihovoj svrhovitoj poziciji održava zakon koji je postavljen u njih, te kao takve imaju slobodan pokret bez ikakva dodira/povezanosti sa nebeskim svodom!

[9] Jer postoji samo jedan nebeski svod u beskonačnom i slobodnom prostoru, a to je Božja volja, kroz koju je ovaj prijašnji ispunjen sa nepromjenjivim zakonom skroz na skroz.

[10] Kad bi ono što je vašem oku vidljivo kao nepregledno rasprostrti plavi svod bilo utvrđeno/čvrsto, i kad bi sunce, mjesec i zvijezde isto tako bili pričvršćeni na njemu, kako bi se (oni onda) mogli kretati, i pogotovo u slučaju vama poznatih planeta, odjednom/neprestano mijenjati svoja mjesta/položaje.

[11] Druge zvijezde, koje vi nazivate fiksiranima, izgledaju naravno kao pričvršćene na određenu vrstu svoda, ali to nije tako. One su samo toliko udaljene od zemlje dok su njihove kretnje tako velike da ih (te zvijezde) jako često ne prođu ni u nekoliko stotina tisuća godina, pa se iz tog razloga njihova kretnja ne percipira čak ni kroz stotinu ljudskih života. A to je ujedno i razlog zašto se one vama pričinjavaju kao fiksirane. No u stvarnosti je to sasvim drugačije i u cijelom beskonačnom svemiru se nigdje ne može pronaći tako-zvani svod.

[12] Svod na kojeg je Mojsije mislio je čvrsta volja unutar Božanskog reda, proizašla iz ispravnog razumijevanja i ljubavi, što je blaženo tlo života. Pošto takva volja može, bilo kako bilo, proizaći samo iz plodne punine istinske Božanske ljubavi u čovjekovu srcu, baš kao što ona (= plodna punina istinske Božanske ljubavi u čovjekovu srcu) proizlazi iz nebeskog svjetla koje je Bog izlio na čovjeka kada je razdvajao njegovu prijašnju unutarnju tamu na večer i jutro, baš tako je nebo unutar čovjeka ova prava ljubav i pravi uvid i pravi intelekt, koji se manifestiraju kao živa vjera. A čvrsta volja unutar Božanskog reda je nebeski svod u čovjeku, i u takav svod, ako je on u skladu sa Božjom ljubavlju-voljom i ako je u pravilnom redu, Bog sada postavlja svjetla sa Nebesa nad nebesima, što je ispravna Očeva ljubav u Božjem srcu. I svjetla onda osvjetljuju volju, uzdižući je do uvida kakvog imaju anđeli u Nebu nad nebesima, i stoga uzdižu stvorenog čovjeka do nestvorenog, koji je sebe transformirao, kao dijete Božje, kroz svoju vlastitu slobodnu volju unutar Božanskog reda.

161 [1] Jer sve dok je čovjek (samo) stvorenje, on je vremen, prolazan i ne može trajati; jer svaki je čovjek u svom prirodnom stanju samo prigodna posuda unutar koje se pravi čovjek može razviti kroz neprestano Božje učešće/sudjelovanje.

[2] Jednom kada je vanjska posuda dosegnula pravi nivo razvoja, zbog čega ju je Bog u izobilju obdario sa svim suštinskim dijelovima i svojstvima, On onda budi ili radije razvija Svoj nestvoreni vječni Duh unutar čovjekova srca, i baš ovaj Duh je u svom efektu ono što Mojsije razumije i što želi da bude shvaćeno pod dva velika svjetla koja je Bog postavio na nebeski svod, a na taj način je to bilo shvaćeno, i nikad drugačije, od strane svih otaca i proroka.

[3] Ovo vječno, nestvoreno, vječno-živuće svjetlo na nebeskom svodu čovjekova duha je tek tada stvarno istinski vladar aktualnog dana unutar čovjeka, koji podučava prijašnju posudu da se u potpunosti transformira u svoje nestvoreno Božansko biće i na taj način učini cijelog čovjeka istinskim djetetom Božjim.

[4] Svaki stvoreni čovjek, bilo kako bilo, ima (i) živu dušu, koja je zaista također duh, sa nužnom sposobnošću spoznavanja onog što je dobro i istinito, zlo i neistinito, (sposobnošću) sticanja/postizavanja onog što je dobro i istinito i odbacivanja onog što je zlo i neistinito; ipak, ona nije nestvoreni već stvoreni duh, i kao takva sama od sebe nikad ne može postići sinovstvo Božje.

[5] No ako je ona u svoj poniznosti i skromnosti srca i slobodnom voljom koju joj je usadio Bog, prihvatila ono što je dobro i istinito u skladu sa danim joj zakonom, onda je takva ponizna, skromna i poslušna volja postala, da se izrazimo što je prostije moguće, nebeski svod, pošto je sebe razvila u skladu sa Božanskim koje je bilo postavljeno u nju, postajući onda u potpunosti sposobna prihvatiti/prisvojiti nestvorenu Božansku prirodu.

[6] Čisti Božanski ili nestvoreni Božji Duh koji je sada trajno postavljen na takav nebeski svod je veliko svjetlo; čovjekova duša, bilo kako bilo, koja je transformirana u skoro potpuno jednako veliko svjetlo kroz veliko svjetlo je manje i slabije svjetlo, koje je, poput nestvorenog svjetla postavljeno na isti nebeski svod transformirajući se tako u svjetlo istog stupnja (ili ’ (lit.) ’zum mitungeschafenen Licht’= su-nestvoreno svijetlo’), bez da je izgubilo išta od svoje istinske prirode već je umjesto toga dobilo beskrajno u potpuno pročišćenom duhovnom smislu. Jer ljudska duša sama od sebe nikad ne bi mogla ugledati Boga u Njegovoj najčišćoj Božanskoj prirodi, a s druge strane ni najčišći nestvoreni Duh, ne bi mogao vidjeti prirodno, pošto za Njega ne postoji ništa materijalno-prirodno. Ali kroz gore spomenuto potpuno sjedinjenje između najčišćeg Duha sa dušom, duša sada može kroz pristigli novi Duh gledati Boga u Njegovom pra-duhovnom najčišćem Biću, i Duh kroz dušu (može gledati/vidjeti) prirodno.  

[7] Mojsije kaže ovo, kako veliko svjetlo treba vladati danom a slabije svjetlo po noći, da odredi znakove, tj. da odredi iz sve mudrosti osnovu za sve pojave i za sve stvorene stvari, čime se istovremeno određuju vremena, dani i godine, što je reći: prepoznaje Božja mudrost, ljubav i milost u svim fenomenima/pojavama.

[8] Zvijezde koje Mojsije spominje su bezbrojna korisna saznanja o svim pojedinačnim stvarima, koja poslije sva izviru/proizlaze iz (one jedne) glavne spoznaje, i time su kao dva glavna svjetlila/svjetla postavljena na isti utvrđeni nebeski svod.

[9] I gledaj, to je naposlijetku četvrti dan stvaranja o kojem Mojsije govori u Postanku, koji je ipak, baš kao i prijašnja tri, proizašao iz iste večeri i jutra u čovjeku.

162 [1] Ali da Me vezano za ovo ne bi i dalje pitali u svezi petog i šestog dana stvaranja, reći ću vam ukratko da proizlazeće stvaranje cijelog životinjskog svijeta, i konačno samog čovjeka, ne predstavlja ništa drugo nego potpuno oživljavanje i sigurnu realizaciju (ili ’sigurno ostvarenje’) svega onoga što čovjek u svom prirodnom dijelu u sebi obuhvaća.

[2] Njegovo more i sve njegove vode su oživjele i čovjek je postao svjestan te uočava unutar sada čisto Božanskog, nestvorenog svjetla bezbrojnu i raznoraznu puninu kreativnih ideja i formi, i na taj način postaje svjestan svojih potpuno Božanskih početaka. A kroz priču o stvaranju prvog ljudskog para je predstavljena usavršena ljudskost (perfected humanisation) ili nasljeđivanje potpunog Božjeg sinovstva (Postanak 1:20-31).

[3] Naravno, vi se sada potajno zapitkujete u svome srcu: da uistinu, sve ovo je prilično dobro, mudro i veličanstveno, i nitko ne može ni najmanje sumnjati u puninu ove istine: ali kako je onda ova zemlja, koja zasigurno u ovom obliku nije mogla biti prisutna od davnina, nastala? Kako je obrasla sa travama, biljkama, grmovima i stablima svakojake vrste? Kako i kada su životinje došle u postojanje?

[4] I kako je čovjek postao stanovnik ove zemlje? Zar je uistinu bio stvoren samo jedan ljudski par, kao u Knjizi Postanka, ili su ljudi različite boje, forme i karaktera bili postavljeni na ovu zemlju simultano/istodobno?

[5] Na takva ne sasvim nerazumna pitanja mogu samo reći ono što sam već rekao ranije, naime: Da ste obdareni/prožeti (imbued) anđeoskom mudrošću, onda bi u retrospektivnom smislu bili u stanju odrediti također i cijelo materijalno stvaranje iz čisto duhovnog smisla u kojem Mojsije govori u Postanku, i onda bi otkrili da je prirodno stvaranje, naravno u korespodentno produženim periodima, nastalo u skoro potpuno istom redu kako je rečeno/opisano u Postanku; sa pojavom prvog ljudskog para koja spada skoro u isti period  i njegovo iskušavanje/kušanje/isprobavanje/test/proba i  razmnožavanje na kraju, ali sa nekoliko izuzetaka (ili ’uz male izuzetke’), koji su skriveni u korespodentnim slikama, slijedi baš taj red o kojem govori razotkriti tekst Knjige Postanka.

[6] Ali kako rekoh, u odsustvu anđeoske mudrosti vi to nećete otkriti, čak i ako bi imali svu mudrost ovosvjetskih mudraca, koji su o ovom subjektu već također izmijenili raznorazne poglede/ideje i mišljenja.

[7] Ali u ovom svijetu takvo znanje u nikojem slučaju nije od neke posebne koristi za nikoga, pošto se kroz veliko znanje čovjek jako rijetko poboljšava u svome srcu, već se umjesto toga njegovo stanje često pogorša. Jer ne rijetko obrazovan čovjek postane ponosan i ohol, te iz svojih zamišljenih visina gleda dolje na ljude sa prezirom, poput lešinara koji gleda na vrabce i ostale male ptice, kao da ove postoje samo zato da bi ih on mogao uhvatiti i rastrgnuti njihovo nježno meso.

[8] Tražite stoga prije svega Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost u vašim srcima, i ne zamarajte se sa ničim drugim (ili ’previše sa drugim stvarima’); pošto vam sve ostale stvari zajedno sa anđeoskom mudrošću mogu biti dane preko noći. Ja vjerujem da ste Me sada razumjeli u potpunosti!?’