Deveta scena: ‘Biskup Martin’

(13 Kolovoz 1847)

Biskup koji je jako držao do svoje časti baš kao i do svojih dogmi, se razbolio (po) posljednji put.

On, koji je još kao pomoćni svećenik opisivao nebeske radosti najljepšim bojama, on, koji bi se često sav iscrpio dočaravajući blaženstva i užitke anđeoskog kraljevstva, naravno ne zaboravljajući ni pakao i čistilište, ipak još nije žudio, čak ni sada kao starac od skoro osamdeset godina, doći u posjed njegova toliko hvaljena neba. Njemu bi još tisuću godina na ovoj zemlji bilo draže nego li neko buduće nebo sa svim njegovim uživanjima i blaženstvima.

Stoga je naš biskup učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li povratio svoje zdravlje (ili ‘ne bi li ponovno ozdravio’). Morao je biti okružen sa najboljim doktorima. U svim crkvama njegove biskupije su se održavale silne mise, i sve njegove ovce su bile pozvane na molitvu za njegov oporavak. U njegovoj bolesničkoj sobi je bio postavljen oltar za kojim su se održavale tri mise svakoga jutra tako da pomognu njegovu ozdravljenju, dok su popodne tri najpobožnija svećenika morala neprestano moliti brevarij (molitvenik) ispred stalno izložene posvećene hostije.

On sam je više puta uzviknuo: ‘O Gospode, smiluj mi se! Sveta Marijo, draga majko, pomozi mi! Smiluj se mojoj biskupskoj svetosti koju nosim u čast tebe i tvoga Sina! O, ne zaboravljaj svoga najvjernijeg slugu, ti jedina pomoći u nevolji i jedina uzdanico svih paćenika!’ Ali sve to nije pomoglo. Naš čovjek je pao u komu iz koje se više nije probudio na ovoj strani.

Vama su poznate ‘izuzetno važne’ ceremonije pri umiranju nekog biskupa, tako da ne moramo trošiti vrijeme na njihov opis. Umjesto toga, osvrnimo se u duhovnom svijetu i pogledajmo što će naš čovjek tamo raditi.

Gledajte, već smo tu – a evo i našeg čovjeka, može se vidjeti kako leži u svom krevetu; dok je srce još toplo anđeo ne odvaja dušu od tijela, jer ta je toplina duh živaca (nerve spirit) kojeg duša, prije nego li anđeo izvrši potpuno odvajanje, mora u potpunosti apsorbirati.

Konačno je čovjekova duša u potpunosti apsorbirala duh živaca i anđeo ju upravo odvaja od tijela riječima: ‘Ephetha! – ustani dušo, a ti prašino povrati se u svoje raspadanje kroz kraljevstvo crviju i truleži. Amen.’

Već vidite kako se naš biskup uzdiže obučen u potpunosti u svoju biskupsku odoru, baš kao za vrijeme svoga zemaljskog života, i otvara oči. On gleda oko sebe u zaprepaštenju i ne vidi nikog do sebe samog, čak ni anđela koji ga je probudio. Njegovo okruženje je osvjetljeno samo slabom svjetlošću, kao u vrijeme kasnog sumraka, a zemlja kao da je prekrivena suhom alpskom mahovinom.

Naš čovjek je nemalo iznenađen zbog ove neobične situacije pa reče sam sebi: ‘Što je ovo? Gdje li sam? Da li sam i dalje živ ili sam umro? Jer bio sam ozbiljno bolestan i može lako biti da sam već među umrlima! O, za ime Boga, bit će da je tako! O sveta Marijo, sveti Josipe, sveta Ana, tri moje najmoćnije uzdanice (ili ‘tri moja najmoćnija pomoćnika’), dođite i pomozite mi (da uđem) u Kraljevstvo Nebesko!’

Čeka jedno vrijeme, pažljivo se osvrće oko sebe ne bi li vidio sa koje strane će ovo troje naići, ali oni ne dolaze. Zaziva ih još jednom, ovaj puta još glasnije, i čeka; ali i dalje nitko ne prilazi. 

I po treći puta on ponavlja poziv, još glasnije, ali opet uzalud.

Naš čovjek se sada već počinje strašiti. Shvaća svoju očajničku situaciju te govori: ‘O, za ime Boga! Gospodine pomozi mi (ovo je samo njegova uzrečica)! Što ovo znači? Već sam tri puta zvao a odgovora nema!’

‘Da li sam proklet? Kako to može biti, ta ne vidim nikakve vatre a ni vraga?’

‘Aaaaaaaa! (drhteći). Uistinu je strašno! Tako sam usamljen! O Bože, ako se pojavi jedan od vragova, sada dok sam bez posvećene vodice, i bez raspela, što ću učiniti?’

A kaže se kako vragovi samo čekaju na nekog biskupa. O, o, oooooo! (trese se od straha), kakva očajnička situacija! Čini mi se da su škrgutanje zuba i plač već nada mnom!’

Svući ću sa sebe ovu svoju biskupsku odoru, tako da me vrag neće prepoznati. Ali možda bi mu to dalo još veću moć nada mnom! O, kako li je smrt užasna stvar!’

‘Da sam bar sasvim mrtav, onda se ne bi bojao, ali biti ovako živ nakon smrti je tako užasno!’

‘Što će se dogoditi ako krenem naprijed? Ne, ne, radije ću ostati ovdje. Kakve bi sve posljedice imao za-korak u tamu, naprijed ili nazad, to samo Bog zna! Stoga ću, u Ime Božje i u ime Blažene Djevice Marije, radije ostati ovdje do sudnjeg dana nego li da se samo za dlaku pomaknem naprijed ili nazad!’

(ova posmrtna scena je uvodno poglavlje knjige ‘Biskup Martin’, koja opisuje vođenje biskupa od njegove smrti pa sve do njegova nebeskog savršenstva)

Što se dogodilo našem biskupu nakon ovih prvih onostranih iskustava? On se počeo sve više i više dosađivati, cijela vječnost je prošla, kako se njemu činilo, tako da je on bio izuzetno radostan kada je susreo Petra, koji je bio njegov dušo-vođa a kojeg je biskup zamijenio za svoga kolegu. Petar je poučio/uputio Martina, dao mu je savjete glede Evanđelja te ga je ohrabrio ka djelima od kojih je svako bilo takve prirode da je pomagalo Martinu u prevladavanju njegovih prijašnjih slabosti koje je on donio sa sobom iz svog zemaljskog života. Nakon toga ga je vodič ostavio tako da ne utječe na Martina dok ovaj pravi svoje odluke.

Postepeno je Martin došao do zaključka kako ga je njegov vodič zaboravio pa je zbog toga bijesnio sve više i više. Umjesto da u svoj poniznosti žudi za ‘putem Gospodinovim’ kojeg mu je ukazao vodič, on se okrenuo ka ‘večeri’ gdje se u blizini ‘ponoćnog’ predjela spotiče o sve veću noć i tamu. U takvom duševnom stanju se on izgubi u močvarnom predjelu. Konačno, u potpunom očajanju, stigne na obalu mora, gdje ne može ni naprijed ni nazad. U toj beznadežnoj situaciji mu Gospodin Osobno, u liku prijateljski nastrojenog kapetana broda (friendly skipper), dolazi u pomoć dozvolivši mu da se ukrca na njegov spasilački brod.

Nakon toga slijedi dijalog koji razotkriva unutarnje stanje Martinove duše te ga, konačno, dovodi do samo-spoznaje, pokajanja i okretanja (turning back).

sljedeći tekst je izvadak iz tog dijaloga (‘Biskup Martin – 13-17 poglavlje’):

Gospodin kao kapetan odgovara Martinu, koji se sa gorčinom žali na svoju nepravednu sudbinu (ili ‘na nepravednost svoje sudbine’): ‘Biti sam toliko dugo može uistinu biti neugodno; bilo kako bilo/ipak, takva produžena samoća je uistinu nešto (za čovjeka) najkorisnije. Čovjek tako ima dovoljno vremena za razmišljanje o svojim glupostima, da ih otkrije i da ih se u potpunosti riješi … Stoga, tvoje je stanje usamljenosti, iako najneugodnije, u stvari korisno za tvoj karakter. Jer Gospodar svih bića je pogledao na tebe (ili ‘ti se smilovao’) pokazavši veliko strpljenje sa tobom.

Ja sam itekako svijestan činjenice da si ti (za života) u svijetu bio Rimokatolički biskup te da si, iako u svom srcu nisi previše mario za to, prisustvovao svojim poganskim, idolopokloničkim dužnostima sa pedantnom strogoćom. Međutim, kako to može imati ikakvu vrijednost pošto, kako znaš i sam, Bog gleda samo u srce? Pored toga si bio arogantan i tiranizirao si ljude, a volio si i žene bez obzira na zakletvu svog celibata. Zamišljaš li da će Bog na takva djela gledati dobronamjerno?….

Da li si ti ikada rekao u svom srcu: ‘Pustite ove malene da dođu k meni? O, ne! Cijenio si samo velike/važne osobe! Ili, da li si ikada, u ime Gospodinovo, primio/doveo k sebi u dom neko siromašno dijete, obukao ga i nahranio? Koliko si gladnih nahranio? Koliko si zatvorenika oslobodio? … Ja ne znam ni za jednog! Međutim, Ja znam za tisuće onih koje si duhovno porobio; a često si duboko ranio siromašne sa svojim kletvama i prokletstvom. A u isto vrijeme si velikima i bogatima davao/dijelio (i to jedno za drugim) oslobađanja od opće važećih normi/propisa/odredbi – naravno za novac! A samo u izuzetnim slučajevima si to činio besplatno – i to jako važnim ljudima, ne bi li ih impresionirao. Da li ti stvarno vjeruješ da se takva djela Bogu sviđaju te da ćeš ti, nakon svoje fizičke smrti, biti odmah primljen u raj?

Ja ti ovo ne govorim da bi te osudio, već samo da bi te uvjerio kako Gospodin nije nepravedan prema tebi ako se ovdje naoko odmaknuo od tebe; i (također da bi ti ukazao) kako te jedino Njegova milost spasila da ne budeš bačen u pakao istog trenutka kada si umro, kako si i zaslužio.

Razmisli o ovome iz početka i ne vrijeđaj svoga vodiča, već shvati, u svoj poniznosti, da ti ni najmanje ne zaslužuješ Gospodinovu milost. Jer čak i ako najvjernije sluge moraju sebe smatrati lošima i beskorisnima, ukoliko više to važi za tebe, koji nikad nisi učinio ni jednu jedinu stvar u skladu sa Božjom voljom!

Biskup će na to: ‘To je apsolutno istinito, ali što sada mogu učiniti po tom pitanju? Ja sada osjećam najdublje pokajanje za sve što sam učinio, ali to se nikad ne može promijeniti (but it can never be undone) i stoga moja krivnja i grijeh ostaju kao sjeme i korijen zla. Kako ja u svom grijehu mogu pronaći milost kod Gospodina?

Shvaćam da sam zreo za pakao, i da ništa po tom pitanju ne mogu promijeniti (ili ‘učiniti’), osim ako bi mi, možda, Gospodin dopustio još jedan život na zemlji u kojem bi se mogao iskupiti za svoja griješna dijela koliko god je to moguće. Ili bi me, pošto se tako užasno bojim pakla, Gospodin mogao za svu vječnost postaviti kao najniže od svih bića u neki kutak gdje bi, kao farmer, mogao oskudno/siromašno živjeti (ili ‘sa svoje dvije ruke siromašno privređivati’). Ne bi očekivao kako ću postići neki viši stupanj blaženstva, dobrano svijestan da sam isuviše nedostojan za čak i najniže rajske sfere.

To je ono što osjećam u svezi toga. U svijetu bi to moglo biti skoro beznadežno, pošto je u njemu generalno gledano sve skroz na skroz zlo, što činjenje dobra čini skoro u potpunosti nemogućim, pošto bi u tom slučaju trebalo poput plivača plivati uz vodu.

Nije da time mislim reći kako bi On (Svemogući) trebao zbog toga gledati na moj grijeh sa manjom ozbiljnošću, ali činjenica da je svijet takav kakav jeste te da mu nema pomoći čak ako bi to i htio te si, stoga, eventualno prestao sa pokušajima, u sebi mora nositi neku težinu?

Moj najdraži oslobodioče, nemoj me zbog ovog odgovora prekrižiti, pošto je to način na koji sam do sada gledao na stvari. Sudeći po tvojim riječima, ti si prepun Božanske mudrosti i biti ćeš u stanju uputiti me što da činim da bi ako ništa drugo sebe spasio od pakla.

Budi siguran da sam ja, baš kako si i tražio, iz sveg srca oprostio mom prethodnom vodiču! Jer on me smetao/uznemiravao zbog toga što nisam shvaćao što je on u stvari namjeravao učiniti sa mnom. Ako bi se on sada ponovno pojavio, ja bi ga, zbog tebe, zagrlio kao što bi sin zagrlio svoga davno izgubljenog oca.’

Gospodin kao kapetan reče: ‘Slušaj sada pažljivo što ću ti reći!

Ja itekako dobro znam kakav je svijet, a da nije oduvijek bio takav ne bi u njemu Gospodin bio razapet. Stoga se Gospodinove riječi, iz Evanđelja, mogu jednom za sva vremena primjeniti kada je svijet u pitanju, naime: ‘Ovih dana, što će reći, u vrijeme ovakvog/ovog svijeta – kraljevstvo nebesko se može osvojiti samo na silu; samo oni koji upotrijebe silu će ga posjedovati. Bilo kako bilo, ti prijatelju moj, nisi nikad upotrijebio ovu moralnu silu kada je bilo riječi o kraljevstvu nebeskom. Stoga, nemoj previše optuživati svijet, jer Ja znam da si ti uvijek bio više zauzet/zabrinut sa svijetom nego sa duhom. Po tom pitanju si ti bio jedan od glavnih protivnika prosvjetljenja, neprijatelj Protestanata, koje si zbog navodnog krivovjerstva progonio u najgorčoj mržnji …

Ja se uistinu nadam da ćeš razumijeti da u ovom svijetu ništa ne vrijedi (ili ‘ništa se ne računa’) osim čiste istine kombinirane sa vječnom ljubavlju, tako da je svaka tvoja izlika osim Mea quam macima culpa (moj veliki preveliki grijeh) uzaludna. Moraš priznati da Gospodin, od vječnosti jedini poznaje svijet i to do u njegove najsitnije detalje. Stoga je apsurdno sa tvoje strane to što Gospodinu pokušavaš objasniti svijet, sa ciljem da bi odbranio svoje stajalište/stav, sa nadom da će On to uzeti u obzir, ne spoznavajući da si baš ti jedan od onih koji su većma odgovorni (ili ‘na koje pada velika odgovornost’) za propadanje svijeta.

U kojoj mjeri se tebi, kao zatvoreniku ovog svijeta, te stvari mogu uzeti u obzir, to će ti biti dopušteno. Ono što ti svijet duguje pred Bogom će biti samo od malog značaja. Međutim, tvoj dug neće biti tako zanemariv/beznačajan ako se ne pokaješ i ne priznaš da ti – koji si oduvijek bio zao/loš – ne možeš sam učiniti ništa, već te jedino Gospodin može iskupiti i oprositi ti.

Tebe je jako strah od pakla pošto ti tvoja savjest govori kako paklu pripadaš (ili ‘kako je to mjesto gdje pripadaš’), i misliš se kako će te Bog baciti u pakao poput kamena u ponor. No ne shvaćaš da se ti (u stvari) bojiš jedino (svog) zamišljenog pakla, dok u (međuvremenu) uživaš biti u stvarnom paklu.

Pazi, sve tvoje do sada reprezentirane misli (ili ‘sve misli koje si do sada reprezentirao’) su više ili manje bile doslovice pakao. Jer pakao je gdje god da se nađe iskra egoizma, arogancije te optuživanja drugih; gdje tjelesne požude nisu dobrovoljno rastjerane, tamo je i dalje pakao. A kako je sve to i dalje dio tebe, ti svi i dalje itekako (very much) u paklu. Da li vidiš kako je beskoristan tvoj strah?

Gospodin, Koji je samilostan prema svim Svojim bićima, i želi te spasiti od tog pakla a ne te još dublje baciti u njega (ili ‘prokleti’) – a ne po tvom Rimskom pravilu još više prokleti. Stoga, nemoj reći da Gospodin može reći onima koji idu u pakao: ‘Ako inzistirate na tome da idete u pakao, neka vam bude (ili ‘neka bude tako’)! Iako se ti ne želiš odreći pakla, kada si čuo Gospodina da te On odredio za njega (condemn you to it)?

Razmisli o ovim Mojim riječima i promijeni svoj stav u skladu sa njima, pa ću ja tako voziti ovaj brod da će te odvesti daleko od pakla u carstvo života. Neka bude tako!

Biskup reče: ‘O, moj najdraži prijatelju, ja moram priznati na svoje veliko žaljenje da si ti u pravu što se tiče i najmanjeg detalja i ja uistinu vidim sada da nemam nikakvog izgovora te da sam sam odgovoran za sve što se dogodilo. Ali želio bi doznati od tebe gdje me vodiš i kakva će biti moja vječna sudbina.

Kapetan: ‘Pitaj svoje srce, svoju ljubav! Što govori? ‘Čemu žudi? Kada tvoja ljubav dadne konačan odgovor na tvoje pitanje, onda će tvoja sudbina biti odlučena u tebi. Jer svakoga sudi njegova vlastita ljubav ili želja.

Biskup: ‘O prijatelju, ako bi meni sudila moja ljubav, samo Bog zna gdje bi dospio! Jer moj um je i dalje poput onog u žene lude za modom koja ispred sebe ima na stotine haljina ali se ne može odlučiti koju od njih odabrati. Najunutarniji osjećaj me povlači ka Bogu, mom Stvoritelju. Ali onda moji veliki i brojni grijesi tome staju na put te istovremeno čine da ostvarenje ove želje izgleda nemoguće.

Onda se sjetim onih ovaca i jagnjadi ovoga svijeta (mladih djevojaka koje je susreo prilikom svoga prvog testa u duhovnom svijetu) i toga da i ne bi bilo toliko neugodno živjeti sa takvim ovcama u vječnosti. Ali unutarnji glas me upozorava da me to nikad ne bi približilo Bogu, već bi me prije jako udaljilo (od Njega). Stoga, i ova moja zlovoljna ideja tone u ovo neizmjerno more.

Ponovno mi na pamet dolazi ideja kako bi mogao živjeti negdje u nekom kutku ovog vječnog duhovnog svijeta a čak bi mi možda jednom mogla biti ukazana čast da vidim Isusa, bar i na trenutak. Ali onda me moja savjest ponovno upozorava da nisam vrijedan tako velike časti – i ja ponovno tonem ispred Njega, Najsvetijeg, u svoju griješnu beznačajnost!

Jedna ideja se pak ne čini tako teško ostvariva, i moram priznati da se sada pokazalo kako je to moja jadna ideja – naime, da ostanem sa tobom kroz cijelu vječnost, gdje god bi ti išao. Iako na svijetu nisam podnosio one koji bi mi se usudili suprotstaviti sa istinom, ja sam te jako zavolio, pošto mi ti nisi rekao istinu u lice poput mudrog već blagog sudije. Ove svoje jadne ideje ću se ja držati u cijeloj vječnosti!

Kapetan: U redu, ako je to tvoja glavna ljubav, u koju ćeš samog sebe još morati uvjeriti, to može biti odmah ostvareno. Nismo predaleko od obale a poprilično je blizu i koliba u kojoj živim. Ti sada znaš koje je moje zanimanje – da sam pilot u istinitom smislu te riječi. Ti mi se možeš pridružiti u tom poslu i na mom malenom komadiću zemlje, gdje ćemo marljivo raditi u slobodno vrijeme da bi se prehranili. A ako se sada osvrneš, pronaći ćeš nekog pored sebe koji će vjerno biti uz nas.

Po prvi puta za vrijeme ovog putovanja, biskup se okrene i odmah prepozna anđela Petra. Zagrli ga i zamoli za oproštenje zbog uvrede. Petar mu uzvrati sa istom ljubavlju hvaleći izbor biskupova srca.

Brod je u međuvremenu pristao uz obalu, a trojica su, nakon što su ga zavezali za kolac, ušli u kolibu.

Do sada je bilo poprilično tamno. Ali činilo se da se unutar kolibe svjetlo povećava te svojim ugodnim svitanjem postepeno tjera noćnu tamu. Ovo se, naravno, događa samo pred biskupovim očima, pošto je za Gospodina, baš kao i za anđela Petra, uvijek najsvjetliji, vječni i nepromjenjivi dan.

Razlog zbog kojeg je biskupu počelo svitati/zoriti, je da se ljubav počela pojavljivati u njegovu srcu pošto je, kroz Moju milost, svojom vlastitom voljom odbacio od sebe puno svjetovne prljavštine što je i nastavio/nastavljao činiti.

(nastavak možete čitati u knjizi Jakoba Lorbera ‘Biskup Martin’)