Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Deseta scena: ‘Siromah’

Print Friendly, PDF & Email

Deseta scena: ‘Siromah’

(16 Listopad 1848)

Sada slijedi još jedna sažeta scena iz duhovnog svijeta, zapravo, smrt ili u stvari tranzicija iz ovozemaljskog probnog života u istinski vječni duhovni život jednog siromašnog radnika, kojeg velikaši ovog svijeta jedino nazivaju ‘nitkove’, ‘ološu’ i ‘bijedo’.

Slijedite Me u naj-bijedniju malu sobicu, koja više naliči na medvjeđu jazbinu nego li na sobu podobnu za život ljudi. Iznutra, ova soba zauzima jedva dva kvadratna hvata. U ovu rupu vode jako trošna vrata iznad kojih je otvor dužine dva a visine jedan pedalj kroz kojeg upada prelomljeno i slabo svjetlo sa prljavog stajskog zida nekog bogatog susjeda, te osvjetljava ovu rupu taman toliko da njezinih sedam stanovnika ne bi povrijedilo svoje oči (ili ‘taman toliko da se sedmorica ukućana mogu razaznati’). Ova krasota od dnevne sobe nema niti peć a niti štednjak. Ovog potonjeg zamjenjuje prljav, neotesan, jedva jednu stopu visok vapnenac u kutu. Na njemu jadni stanovnici ovog medvjeđeg groba kuhaju svoje oskudne obroke, i to ako su te sreće da svojim radom ili prošnjom nabave neophodne namirnice.

Nota bene: Za ovaj čaroban stan ovi siromasi moraju plaćati mjesečnu rentu svojem bogatom gazdi od 1 Florina i 30 Krajcara, čime su poprilično zadovoljni pošto ih uz to njihov gazda previše ne pritišće (ili ‘požuruje’), ako ne mogu platiti točno prvoga u mjesecu, nego ih često čeka čak četrnaest dana. Uistinu, njihov je gazda ‘toliko dobar’ da im je zbog bolesti njihova sedamdesetogodišnjeg oca za 20 Krajcara dao 30 funti raženog sjena, a i čekao ih je punih deset dana dok nisu smogli platiti. Uistinu, ovakav ‘strpljiv’ gospodar ‘velikoga srca’ će zasigurno jednog dana biti u stanju polagati i kod Mene, Gospodina, pravo na milost i strpljenje!

Evo gledajte, u najmračnijem kutku ove rupe, na svježem sijenu, leži naš siromašni radnik. On je prije nekoliko godina, za vrijeme teškog rada, pao sa neke loše skele, pri čemu je slomio dva rebra i ruku. Nakon toga je bio odveden u bolnicu za siromašne, gdje su ga doktori pola godine tiranizirali/zlostavljali, nakon čega su ga, loše izliječenog otpustili kao zdravog/izliječenog uz doktorsko uvjerenje. 

Od tada je on, bolešljiv, slab i stoga nesposoban za obavljanje nekog težeg posla, uspijevao kako je znao i umio sa svojom isto tako slabom ženom i petoro djece, sve djevojčice, od kojih je najstarija stara četrnaest godina, obavljajući svakojake male poslove koji su odgovarali njegovoj snazi, a nekad kroz milostinju koju su njegova žena ili djeca izmolili od nekog rijetkog nježnog srca. Starost, slabost, hladnoća kao i loša prehrana, a takođe i zagnojena rana u predjelu rebara, baciše ga na ovu bijednu bolesničku postelju gdje ga sad, prilikom naše posjete, i vidimo.

Osušen kao Egipatska mumija iz vremena faraona, pun bolova po cijelom tijelu, kukova, karlice kao i barem za jedan palac krive kičme punih rana od tvrde postelje, a uz to još i sa potpuno praznim trbuhom, izgarajući od gladi govori svojoj ženi isprekidanim glasom: Zar ništa nije preostalo? Ni komadić kruha? Ni topla juha? Ni kuhani krompiri? O Bože, Bože, kako li sam užasno gladan! Ne mogu se ni pokrenuti od silnih bolova, a uz to još takva glad! O moj Bože, moj Bože! Izbavi me iz ovih muka (ili ‘oslobodi me ovog mučenja’)!’

Žena, koja od gladi i iznemoglosti jedva stoji na nogama, reče: ‘O moj jadni, dragi mužu! Još jutros u šest ujutro su tri najstarije djevojčice otišle prositi od dobrih, milostivih ljudi. Sada je već tri popodne, a ni jedna se od njih još nije vratila! Ja sva drhtim od straha da im se nešto nije dogodilo. O Isuse i Marijo! Samo da nisu dospijele u ruke okrutne policije! Sva drhtim! Isus neka ti dotle da snage, a ja ću sa Božjom pomoći skupiti svu svoju snagu i otići u policiju ne bi li doznala znaju li išta o našoj siromašnoj dječici!’

Govori bolesnik: ‘Dobro, dobro, draga majko, samo ti idi – ja sam također izuzetno zabrinut! Ali nemoj se predugo zadržavati i donesi nešto za jelo, jer ću inače umrijeti od gladi! Sjeti se, već je dva dana prošlo a da nismo ništa jeli. Samo da naše tri jadne djevojčice nisu negdje skapale od gladi? O Bože moj, Bože moj, zar me morala snaći sva bijeda i nevolja!’

Žena odlazi i samo što je kročila na ulicu kad opazi jednog policajca, koji ispred sebe tjera njezino troje djece. Majka, vidjevši to, vrisne sa užasom i reče držeći svoje ruke iznad glave: ‘Pravedni Bože! O Isuse! Ovo su moja jadna dječica!

Djevojčice, zagrcnuvši se od plača, govore majci: ‘O majko, majko! Ovaj divlji čovjek nas je uhvatio u jednoj uličici dok smo za našeg smrtno bolesnog oca molile milostinju. Onda nas je zatvorio u neku mračnu sobu, a pošto nas je i ranije vidio kako prosimo, sa sobom je doveo još jednog, još strašnijeg čovjeka, koji je izgledom bio poput nekog gospodina. Iako smo ga na koljenima molile, on nas je tako istukao sa šibama da su naše pozadine sve krvave. Nakon toga nas je grubo zapitao za našu adresu. Kad smo mu to od bolova jedva rekle, zapovijedio je ovom divljem čovjeku, koji nas je također tukao, da nas odvede kući. O majko, majko, ovo strašno boli!’

Majka, jedva sposobna govoriti, uzdahnu duboko te Mi kaže: ‘O Gospode! Pravedni Bože! Pošto živiš (ili ‘postojiš’), kako možeš gledati na takve grozote bez da ih kazniš? O Bože moj, Bože moj, kako možeš dozvoliti da nas dopadne takva nevolja?’ Na to gorko zaplače. Ali policajac je opomene da ne zanovijeta na ulici (ili ‘policajac zabrani majci da se svađa na ulici’), pošto na taj način privlači pažnju prolaznika, te joj zapovijedi da se odmah povuče u svoj stan.

Majka se ispričala zbog toga što je majka svoje djece i govori jecajući: ‘O Gospodine, kako da ne plačem? Moj sedamdesetgodišnji smrtno oboljeli muž leži gladan na čistom sijenu, a svi mi već puna dva dana ništa nismo pojeli. Ova kasna jesen je vlažna i već jako hladna a mi nemamo ni mrvičak (tiniest bit) drva sa kojima bi mogli ugrijati naš vlažni i hladni stan. I ja sama sam bolesna i slaba. Ove tri djevojčice su bile naša jedina nada (ili ‘podrška’), a vi ste ih batinama onesposobili! O Bože! Kako mogu šuteći gledati u to? Kako mi možete zabraniti moje majčinske suze? Zar niste ljudsko biće? Zar niste Kršćanin?’

Ovdje je policajac želi odgurnuti, ali iza ugla skače jedan hrabar čovjek i viknu na policajca: ‘Stani, prijatelju! Do ovdje i ni za dlaku dalje! Evo, jadna majko, ovdje imaš 30 Forinti, iskoristi ih najbolje što možeš. A ti nemilosrdni tlačitelju, odmah se udalji jer ću ti u protivnom kroz tvoju tigrovsku glavu/lubanju prosvirati nekoliko metaka!’

Policajac pokušava uhapsiti ovog dobročinitelja zbog prijetnje, ali stranac odmah izvuče pištolj iz unutrašnjeg džepa svoga kaputa i uperi ga u plaćenika (= čovjek koji bez razmišljanja izvršava naloge svoga gospodara). Ovome se tu učini najpametnije da nestane, radije nego da ga ovaj sada već jako ozbiljan čovjek, ustrijeli.

Kada je policajac nestao sa vidika, ovaj čovjek je poprilično hladno i mirno nastavio svojim putem. Majka i troje djece, koji su zbog ovog dobročinitelja u potpunosti zaboravili na njihovu bol, mu još dugo šalju poljupce, a onda se požuriše u prvu gostionicu gdje su kupile kruha, nešto vina i mesa. Gostioničaru je bilo sumnjivo kada je od ovakvog jadnog ološa primio novčanicu od 10 Forinti. Ali mislio se u sebi: ‘Novac je novac, bio on ukraden ili pošteno zarađen, te promijeni ženi novčanicu i da joj što je htjela.

Nakon toga žuri kući i pronalazi svoga čovjeka kako plače od bolova i gladi. Odmah mu pruža nešto kruha i vina, a najstarija kći otrči do najbližeg trgovca ne bi li kupila nešto drva, upaljač i svijeće.

Vraćajući se kući ona na svoj užas pronalazi pred vratima dva policajca. Oni su se vratili ne bi li uhvatili onog dobročinitelja ili, ako to ne uspije, da od ove jadne žene doznaju tko je ta osoba i gdje stanuje. A ako žena ne bi htjela surađivati, trebalo ju je privesti.

Sa ovom visokovrijednom (ili ‘hvale vrijednom’) namjerom, koju je naredila policijska uprava, uđoše u mračnu sobu zajedno sa jadnom djevojčicom zahtjevajući odmah svjetlo i prijeteći ženi da im da sve raspoložive informacije o onom čovjeku, pošto će inače morati sa njima odmah poći u upravu. Čuvši to sirota žena premre od straha. Najstarija kćer, također sva u drhtajima od straha, upali zahtjevano svjetlo. Dva plaćenika, vidjevši bolesnog čovjeka a podu, skoro potpuno golog, oskudno prekrivenog sa dronjcima, najprije ustuknuše naježivši se, ali onda, skupivši hrabrost, počeše ispitivati polumtvu ženu o onom čovjeku i njegovim kretanjima. Žena sva drhti i nije u stanju odgovarati. Dva policajca ju, vjerujući kako se žena pretvara, grubo podignu sa poda sa idejom da je odvuku. Bolesnik i petoro djece preklinju za milost, ali ova dvojica nastaviše u tišini vršiti svoju ‘časnu’ službu.

Međutim, baš u trenutku kada su dvojica plaćenika privukli ženu do vrata, naš čovjek stiže sa još trojicom snažnih pomoćnika. Oni najprije oslobode ženu, koja je polumrtva od straha zbog dvojice plaćenika, pa ih onda tako pretuku da su ovi jedva mogli hodati. Onda im zaprijete kao i njihovoj cjelokupnoj upravi: ‘U ime Božje! Ako se vi bijedne zvijeri još samo jednom usudite prići ovom svetom mjestu gdje Božji anđeli žive, možete od nas očekivati najstrašniju osvetu! Mi nismo ljudi i stvorenja ovoga svijeta, već duhovni čuvari ovih anđela, koji ovdje (na zemlji) prolaze kroz tjelesnu provjeru!’

Na to naši pomagači nestanu. A dvoje plaćenika, sada sasvim otriježnjeni, odu da se više ne vrate.

Žena se brzo oporavlja te se, zahvaljujući Meni za ovo spasenje, trudi da njezin muž, kojemu se bliži kraj, dobije toplu juhu. Juha je uskoro gotova i ona ju, uz tisuću blagoslova, daje starom čovjeku koji ju jede zahvaljujući Meni i svojim voljenima.

Sada nešto ojačao, on govori svojoj ženi i djeci: ‘Vi ste, moja mila ženo i moja najdraža dječice, propatili mnogo zbog mene. Ali ste također na jedan vidljiv način bili uvjereni da je Gospodinova ruka bila bitku za vas i da je otjerala vaše neprijatelje poput zlih duhova. Stoga od sada pa na dalje imajte povjerenja u Gospodina; On će biti blizu vas kad god vaša potreba bude najveća! Oprostite svima onima koji su bili grubi prema nama a posebice prema vama. Jer oni su samo mehanička oruđa u rukama slijepe, despotske policijske vlasti i djeluju bez istraživanja i znanja o tome što rade. Neka im jedino Gospodin bude sudija! 

Nosite strpljivo vaš križ i nikada ne tražite sreću ovoga svijeta; jer sretna djeca ovoga svijeta nisu Božja djeca. Što je veliko u svijetu, to je odvratno pred Bogom! Ne bojte se ničeg kao ovosvjetskog uspjeha, jer je on najveća nesreća za duh.

Vidite, kakvog dobra bi mi donijelo, ili bi imao, ako bi bio jedan od najbogatijih ljudi na svijetu? Sada, na kraju svojeg zemaljskog života, ja preda mnom ne bi vidio ništa do vječnu smrt. Ali sa mnom je sada sasvim drugačije. Smrt je izgubila svoj užas; za mene smrti više nema! Ja sam već izbavljen od svih svojih zemaljskih patnji, a predivne kapije kraljevstva Božjeg su već širom otvorene preda mnom!

Vidite, moje tijelo, ovo izlizano sedlo duše za nošenje Božanskog križa, leži hladno i mrtvo na tvrdoj slamnatoj postelji. Ali ja, duša i duh, koji sam živio u ovome, sada već mrtvome tijelu, sedamdeset godina, sam sada slobodan, živ i već živim vječnim životom bez da sam osjetio ili vidio fizičku smrt. Jer u jednom prekrasnom trenutku kojega sam jedva bio svjestan, ja sam oslobođen svoga teškog tereta. Opipajte tijelo i uvjerite se i sami da je potpuno mrtvo (žena i djeca opipavaju tijelo i otkrivaju da je ono hladno, tvrdo i mrtvo). A vidite, ja sam i dalje živ i govorim sa vama savršenije nego ikada!

Razlog za to je da sam ja oduvijek vjerovao u Isusa, Koji je bio razapet, i koliko mi je to bilo moguće, živio po Njegovim zapovijedima. A kako je On naučavao u hramu, naime, da oni koji prihvate Njegovu riječ i žive u skladu sa njome neće ni vidjeti ni osjetiti smrt, tako se to na meni u potpunosti i vječno potvrdilo kao vječna istina, jer ja sam odbacio tijelo bez da sam osjetio kako i kada.

Bogatstvo vam nisam ostavio, moje veliko siromaštvo je vaše nasljedstvo! Ali budite radosni zbog toga; Kada bi slijepi bogataši ovog svijeta znali koliko bogatstvo za duh predstavlja zemaljsko siromaštvo, bježali bi od svojih vreća sa novcem kao od kuge. Ali u svom velikom sljepilu oni smatraju dobitkom nešto što im donosi vječnu smrt. Zato ih ostavimo da idu cestom propasti. Ako želite na kraju svojeg zemaljskog putovanja biti sretni kao što sam sada ja, onda bježite od svjetske sreće i nemojte je nikada više tražiti.

Vjerujte meni, koji vam sada govori sa onog svijeta: što je veći nečiji križ za nošenje, to je lakši i neosjetljiviji prelazak iz ovog materijalnog svijeta u duhovni svijet. Jer svi koji Krista slijede, moraju proći (ili ‘hodati’) put tijela. Svi moraju biti razapeti u Kristu i umrijeti zajedno sa Njim, jer inače se nikad neće u Njemu i kroz Njega probuditi i uskrsnuti.

Kroz siromaštvo, nevolju i druge životne poteškoće, tijelo se raspinje i ubija u Kristu. Stoga, svaki onaj koji živi poput nas, kao što vi i dalje živite, će biti probuđen u trenutku kada bogataši u stvari umiru na kraju svoje zemaljske sreće te će već na svojoj samrtnoj postelji ubrati potpuno uskrsnuće za vječni život! Jer onaj siromah koji je podređen (ili ‘odan’) Gospodinovoj volji umire mnogo puta (many deaths) i kada je njegov cilj postignut, on je pobijedio smrt te više ne može umrijeti, već samo u Kristu uskrsnuti. Bilo kako bilo, sasvim je drugačije sa osobom koja je uvijek živjela po svojim prohtjevima (ili ‘koja je uvijek udovoljavala svojim žudnjama’). Takva osoba na cilju svojeg tijela umire istinski i u potpunosti te ju je ponekad skoro nemoguće probuditi na onome svijetu.

Ovo sve zadržite u svojim srcima i budite radosni ako vas svijet prezire, naziva pogrdnim imenima i progoni svakojakim oružjem svoga zlog i tvrdog srca. Jer Gospodin uvijek motri takav (= loš, nečist, opak) svijet i zna njegove planove! Ja vam govorim: kada vi budete uskrsnuli, on će propasti. Stoga, tražite prije/iznad svega Kraljevstvo Nebesko i njegovu pravednost, a sve drugo će vam biti nadodano (ili ‘će vam biti dano besplatno’)!’ 

Zato nemojte nikada zavidjeti bogatima ovoga svijeta, nego ih radije sažaljevajte, jer oni su izuzetno siromašni u duhu (ili ‘svome srcu’). A još više budite sretni zbog onih koji, poput vas, nose svoj križ. Jer oni svakoga dana umiru u Kristu, tako da na kraju ne umru, već da uskrsnu u vječan život u Kristu.

Neka ove moje zadnje riječi na ovome svijetu budu vaše veliko bogatstvo, koje vam ostavljam; na ovo nasljedstvo nećete morati plaćati porez! A ovo moje tijelo iznesite što prije iz sobe jer je potpuno mrtvo. Ni u kojem slučaju nemojte praviti neke ceremonije jer je to odvratno pred Bogom. Zato nikako ne smijete platiti misu, jer Gospodin Bog se gadi pred plaćenom molitvom. Bilo kako bilo, neka sve što radite bude živa slava Gospodinu, Koji mi je želio ukazati tako veliku milost. Jedino njemu sva naša čast, sva slava i sva naša ljubav za vijeke vijekova. Amen.’

Sa ovim riječima on zanijemi za ovaj svijet, a već je od ranije bio tjelesno mrtav.

Odmah ugleda trojicu vrlo prijateljski raspoloženih ljudi u bijelim naboranim odorama, koji ga srdačno pozdravljaju i stišću mu ruku sada kao svom bratu u vječnosti. Sa radošću i blaženstvom, zaboravljajući svoje zemaljske patnje, on im pruža svoje ruke, i dalje u sjedećem položaju iznad svoga zemaljskog tijela, te govori: ‘O dragi, meni i dalje sasvim nepoznati prijatelji Gospodina Isusa Krista, jer to vi zasigurno jeste! U punih sedamdeset godina, koje sam proživio na tvrdoj zemlji, imao sam, zemaljski gledano, samo nekoliko dobrih dana, ali utoliko više zlih dana, a zadnji su zasigurno bili najgorči/najgori. Jer tih su dana, po mojem jadnom griješnom tijelu, bol i velika nevolja doslovno pljuštali. Ali neka sve to bude žrtva Gospodinu i Njemu jedino sva hvala i sva moja ljubav za vijeke vijekova! Jer iako sam uistinu propatio mnogo, meni nikada nije nedostajalo povremenih utjeha, koje su jačale moje srce i učile me da u imenu Gospodinovom prezirem sve te tjelesno užasne bolove i rane. I sada sam sve izdržao uz veliku milost, pomoć i samilost Boga, Gospodina Isusa Krista i sada očekujem sa strpljenjem, koje mi je na zemlji često umanjivalo moje patnje, ono što mi je odredila Gospodinova najsvetija volja. Njemu jedino sva moja ljubav, sva hvala i obožavanje – neka bude jedino Njegova sveta volja!’

Govori jedan od trojice u bijelom: ‘Dragi prijatelju, što bi učinio kada bi te Gospodin, zbog Njegove velike svetosti i zbog tvojih grijeha – i to po tvojoj vjeroispovijesti – poslao u čistilište gdje bi na jedno određeno vrijeme morao ispaštati velike muke? Da li bi ti onda također, pod najvećom boli u vatri, mogao slaviti i hvaliti Gospodina? I da li bi ga i dalje mogao voljeti?

Govori siromah: ‘O, dragi prijatelju! Gospodinova beskrajna svetost zasigurno zahtjeva najveću čistoću duše koja bi se udostojila stati pred Njegovo lice. Ali Njegova isto tako beskrajna mudrost i dobrota zna također koliko boli jadna duša može podnijeti, stoga je neće previše opterećivati (ili ‘neće od nje previše očekivati’)! Bilo kako bilo, ako bi Njegova pravda to zahtjevala od mene na račun Njegove beskrajne svetosti, onda neka i u tom slučaju bude Njegova sveta volja! Jer ja također vidim u tome Njegovu veliku ljubav, koja određuje takvo pročišćavanje duše da bi duša mogla biti dostojna stati pred (ili ‘vidjeti’) lice Božje!

Rekoh Ja, Gospodin je uvijek najčistija ljubav, stoga beskrajno dobar, i sve što čini je dobro. Zato neka uvijek bude samo Njegova sveta volja! Jer ako bi Ga preklinjao za obzirnost i milost, to za mene zasigurno ne bi bilo bolje od onog što bi za mene, u Svojoj velikoj mudrosti i ljubavi, propisao i odredio Gospodin. Stoga, ja kažem jednom i za svu vječnost: Slava budi Gospodinu Isusu Kristu, koji kao jedini Gospodar i Bog sa Ocem i Svetim Duhom vlada i upravlja iz vječnosti u vječnost! Njegovo presveto ime neka bude hvaljeno, i neka bude jedino Njegova sveta volja!’

Govori čovjek u bijelom: ‘Govorio si sasvim ispravno i istinito. Ali zapamti da si umro bez ispovijesti i (posljednje) pričesti. Zar se ne bi vrlo lako moglo dogoditi da bi se, ako bi morao stati pred Kristov sud, u tebi mogao pronaći neki smrtni grijeh te bi ti, prema doktrini tvoje crkve, bio u nemilosti te bi bio bačen u pakao na vijeke? Kako bi onda hvalio i slavio Gospodina?

Govori siromah: ‘Prijatelji, što god sam mogao učiniti, to sam zasigurno i učinio. Nije moja greška što se na kraju nisam mogao ispovijediti. A prije tri tjedna sam se ionako ispovijedio, a otac ispovijednik me uvjerio da mi sada zadugo nije potrebna ispovijest. O prijatelji, ako bi ja ipak i dalje u sebi imao neki meni nepoznat smrtni grijeh, molite da Gospodin bude milostiv i milosrdan prema meni, sirotom grješniku! Jer bila bi zasigurno najstrašnija stvar otići u pakao nakon paćeničkog zemaljskog života. O Gospodine, zasigurno će biti Tvoja volja, ali budi milostiv i milosrdan prema mojoj griješnoj duši!’

Čovjek u bijelom ponovno govori: ‘Da, dragi prijatelju, sa našim posredovanjem (ili ‘zamolbom’) za tebe, u slučaju da imaš neki smrtni grijeh, to možda ipak neće biti moguće. Jer ti znaš da prema doktrini tvoje Crkve Bog ne može imati milosti nakon smrti zbog Svoje savršene, stroge i nepromjenjive pravde. Štoviše, ti na svijetu nikada nisi volio (ili ‘mario’) posredništvo svetaca (ili ‘upućivati molitve svecima’), malo si razmišljao o hostiji, i to na početku malo a na kraju, tako reći, kao da ničemu ne služi/vrijedi, stoga si na pasivan način djelovao protiv svoje Crkve kao krivovjernik (heretik) te si u njihovim očima postao veliki grješnik. Ako bi se mi sada i zauzeli kod Boga za tebe, zar misliš da bi naše posredovanje (ili ‘zamolba’) išta vrijedila? Zašto nisi držao do crkvenih litanija i rekvijema – i to po tvojoj vlastitoj posljednjoj ispovijesti – kada si obavijestio svoje ukućane kako su plaćene molitve Bogu odvratne i da ni u kojem slučaju ne smiju platiti misu za tebe: Pošto tako stoje stvari kod tebe, kako da se molimo Bogu za tebe? Što ti misliš o tome? Da li ti to može, i hoće pomoći kod Boga? 

Govori siromah, ispunjen duhom i samo-kontrolom: ‘Prijatelji, tko ste da ste, svejedno mi je, više od Božjih stvorenja niste, Gospodinu Bogu vječna hvala i ljubav! Ja sam također Božje stvorenje stoga vjerujem da sa vama mogu govoriti slobodno kao i vi sa mnom.

Da budemo sigurni, Ja sam na svijetu bio jako siromašan i jadan, međutim, znao sam čitati, a također i pisati a bio sam prilično dobar i u aritmetici. Proveo sam većinu Nedjelja i praznika pažljivo čitajući i kontemplirajući Sveto Pismo. I što sam više razumio to mi je bilo jasnije da Rimokatolička Crkva čini i govori (ili ‘daje odredbe’) sasvim suprotno od onog što su Krist i Njegovi apostoli naučavali i činili prema onome što je zapisano u četiri Evanđelja i Poslanicama apostola. U jednom pismu apostola Pavla sam čak pronašao jednu gromovitu rečenicu: ‘Ali ako netko, bilo mi sami a bilo anđeo nebeski, bude propovijedao Evanđelje drugačije od ovoga što vam sada objavljujem, neka bude proklet.’

Ova rečenica mi je prošla dušom poput tisuće gromova, a ja sam se razmišljao i sebe zapitao: ‘Što je u tom slučaju (ili ‘prema ovim apostolovim riječima’) sa doktrinom Rima, koja ne samo da ne naučava Riječ Božju te zabranjuje svim laicima da je čitaju, već i naučavaju nešto sasvim drugo što više liči na najmračnije poganstvo? I kome sada vjerovati?’

Jedan unutarnji glas mi reče skoro naglas: ‘Vjeruj Riječi Božjoj!’ I ja sam učinio kako mi je rekao unutarnji glas.

Iz dana u dan mi je bilo/postajalo sve jasnije da sam bio u pravu. Jer shvatio sam u svome srcu i uvjerio sam se u duhu i u istini da je sve onako kako sam vjerovao i činio, naime, da je Kristovo učenje čista i jedina istinita Riječ Božja, u kojoj se jedino može pronaći spasenje i vječni život!

Bog je nepromjenjiv. Kao što je bio, tako će i ostati jedan beskrajni, najsavršeniji vječni Duh najčišće ljubavi. Kako je On mogao osnovati Crkvu u Rimu, koja propovijeda ništa drugo do mržnju i progone, propast, smrt i pakao? ‘Ne, zauvijek ne!’, reče mi glas, ‘onaj koji osuđuje i proklinje svoju braću i sam će biti suđen i proklet! Isto tako i ti, nemoj proklinjati i osuđivati nikoga u svome srcu, pa ni ti nećeš biti suđen (i proklet)!’ Tako sam eto čuo i tako sam se ponašao (sa time u skladu)’ Naravno, vidio sam sve jasnije i jasnije kako rimski popovi tretiraju Gospodina u duhu tisuću puta gore nego oni koji su ga jednom fizički raspeli. Ipak, ja ih nikad nisam sudio, već sam uvijek u svom srcu govorio: ‘Gospodine, oprosti im, jer oni su u potpunosti slijepi i ne zanju što čine!’

Tako sam vidio i razumio Gospodinovu ljubav sve više i više. Stoga je i moja ljubav prema Njemu moćno rasla u meni, toliko da ju ni sve moje zemaljske patnje nisu mogle ni najmanje umanjiti, već jedino sve više i više povećati! I stoga vam govorim sasvim otvoreno i slobodno: Krist jeste moja ljubav i moj život – čak i u paklu, ako sam od vas tamo osuđen, čak mi ga ni pakao neće oteti!

Ja itekako dobro znam da sam pred Bogom najnedostojniji grješnik, i nisam dostojan ni oči svoje podići tamo gdje On, Najsvetiji, živi! Ali recite mi, gdje u beskrajnim Božanskim prostorima postoji neki anđeo ili ljudsko biće koji bi mogao poput Gospodina reći: ‘Tko me od vas može optužiti za grijeh?’ Uistinu, za mene je veće blaženstvo reći: ‘Gospodine, ja sam najnedostojniji’, nego li: ‘Ja sam Tvoje milosti najdostojniji!’ I mogu jedino reći, a mislim i vi: ‘Gospodine, svi mi smo bili Tvoje najbeskorisnije sluge i ničime nismo zaslužili Tvoju milost. O Gospodine, O Oče! Stoga, zbog Tvoje jedino beskrajne dobrote prema nama koji to ne zaslužujemo, budi prema nama milosrdan i milostiv!’

Ovo je jedino što imamo pravo reći i moliti, sve što je iznad toga, po mome mišljenju, spada u smrtni grijeh, vremeno i vječno! Nadam se da će te sada shvatiti zašto sam toliko malo mario za litanije i plaćene molitve. Ali za istinsko posredovanje za nekog u istini i ljubavi srca sam uvijek bio i to je razlog zbog kojeg sam to tražio od vas. Bilo kako bilo, vi možete činiti kako vam je volja. Ali u svemu, na vijeke vijekova, neka bude Gospodinova naj-svetija volja!

Ponovno govori čovjek u bijelom, srca vesela zbog ovog novog i slavnog brata: ‘Dragi brate, mi vidimo tvoju iskrenu ozbiljnost, hrabrost i gorljivost prema Gospodinu, koja je uistinu poput stijene. Ali zapitaj svoje srce, da li bi se usudio na ovaj način govoriti i pred Gospodinom?

Govori siromah: ‘Jedino bi mi moja ogromna ljubav prema Njemu mogla oduzeti jezik, ali ne i hrabrost. A i ne treba baš previše hrabrosti da bi pred samim Bogom priznao kako se pred Njim uistinu osjećam kao beskorisni sluga, koji je tako ovisan o Njegovoj milosti i milosrdnosti. O, ja se u stvari nisam nikada ni bojao Krista, jer sam Ga isuviše volio da bi Ga se bojao. A sada mi recite da li ću još dugo ostati ovdje ili ne, jer bi sada sa sigurnošću htio znati gdje moram ići!’

Reče čovjek u bijelom: ‘Još samo malo strpljenja, jer tebe radi nekog očekujemo. Čim on dođe, noseći od Gospodina tvoju presudu, odmah ćeš biti otpušten i uputit ćeš se tamo gdje ti Gospodinova volja bude odredila. Vidi, on već dolazi iz pravca jutra, uskoro će biti ovdje. Zar se ni malo ne bojiš onog koji dolazi u ime Gospodinovo?’

Odgovara siromah: ‘O ne! Pošto ja volim Gospodina iznad svega, kako ću se bojati onoga koga mi On šalje?’

Govori čovjek u bijelom: ‘Zar ne znaš, dragi brate, da čak i najpravedniji griješi sedam puta dnevno, a da ne i ne zna da je zgriješio? E sad, ako bi zbrojio sve dane, počevši sa onim godinama kada si postao odgovoran za svoja djela, pa ih umnožiš sa sedam, to bi rezultiralo u značajnom broju smrtnih grijeha, posebice ako – prema Ignatiusu Loyoli – četiri mala čine jednog velikog! A ako bi glasnik došao sa takvim računom, da li bi i dalje bio bez straha pred glasnikom Božjim?’

Siromah će na to: ‘Ne, ponavljam, nimalo ne! Moram vam otvoreno priznati, moji dragi prijatelji, da bi me izuzetno obradovalo ako bi bio smatran za izuzetno velikog grješnika! Jer grijeh ne uzvisuje, već čini poniznim, a tako je pravedno i dobro. Na zemlji sam često razmišljao o tome, kada jedno duže vrijeme nisam bio svijestan nekog grijeha (ili ‘da sam učinio neki grijeh’), posebno nakon ispovijesti. U takvom stanju sam bio sav ponosan zbog svoje zamišljene moralne čistoće i govorio bi sebi, ako bi sreo nekog propalicu:

‘Hvala Bogu što nisam poput ovog ovdje, koji ne mari ni za Boga ni za ljudska prava!’

Ali kada bi odmah nakon toga i sam ponovno upao u neki grijeh, kada bi ugledao drugog griješnika, onda bi u svoj skrušenosti govorio: ‘Gledaj, ovaj, kojeg ti smatraš lošim čovjekom, jer pred Bogom možda puno čišći od tebe. Stoga, O Bože, budi milostiv i milosrdan prema meni, jadnom grješniku! Jer ja se sada ne osjećam dostojnim čak ni uzdignuti svoje oči prema Tvojim nebesima! A to je, prijatelji, zasigurno bolji i dostojniji način razmišljanja za jednog grješnika nego misliti i govoriti sebi: ‘Gospodine, ja sam čist, pošto sam ispunio sve zakone od svoga djetinstva na ovamo, i zato sada od Tebe sa punim pravom očekujem obećanu nagradu!’

Prijatelji, ja znam, bilo kako bilo, da sam pred Bogom griješan čovjek. Zato sam ja sada ponizan i ne očekujem ništa po nekoj zasluzi, već sve jedino po Njegovoj milosti i milosrdnosti.

Ja uistinu ne vidim kakve zasluge mogu stvorena bića imati pred svemogućim Bogom, Koji jedini može učiniti sve stvari i Kojem nikada nije trebala ničija/naša pomoć. Zar smo možda pomogli Gospodinu Bogu stvoriti nebo i zemlju, ili pak da nas spasi? Ili, da li je netko bio od koristi Bogu, jedinom Svetom, ako je za svoje vlastito dobro izvršavao od Boga dane zakone? Meni se čini da bi Bog i bez nas bio savršen Bog kao što je to i sad, pošto smo mi jedino određeni (ili ‘naše jedino određenje je’) da od Njega primimo (ili ‘apsorbiramo’) Njegovu beskrajnu milost, milosrdnost i ljubav a ne da Mu kao činimo neke potpuno nepotrebne usluge.

Vidite, tako sam oduvijek razmišljao i uvijek ću na taj način razmišljati, naravno ako budem blagoslovljen sa vječnim postojanjem! Stoga ja ne vidim razloga zbog kojeg bi se trebao bojati Gospodinovog glasnika, kada nema nikakva razloga da se bojim Gospodina samog. Ja se zasigurno bojim Gospodina, ali ne kao zločinac, nego radije kao onaj koji voli i koji misli/smatra da je isuviše griješan i nedostojan voljeti Gospodina sa svojim nečistim srcem i svojom životnom silom. Što vi, dragi prijatelji, sada mislite, da li sam u pravu ili ne?’

Na to odgovara čovjek u bijelom: ‘Sada sasvim jasno vidimo da nam ti nikad nećeš dozvoliti da te preobratimo. Zato ti mi više nećemo stvarati daljnjih problema i sve prepuštamo onome koji dolazi. Vidi, on je već tu!’

Glasnik prilazi siromašnom čovjeku na izuzetno prijateljski način, te hvatajući nježno njegovu ruku govori; ‘Dragi brate, uzdigni se nad svojim zemaljskim ostacima i uskrsni u vječni život u svom Bogu i Gospodinu, Kojeg si oduvijek volio u svom srcu u Kristu Isusu!’

Siromah sada odmah ustaje potpuno slobodan i, ispunjen velikom snagom i silom, govori glasniku koji izgleda jednostavno i skromno: ‘Uzvišeni poslaniče svemogućega velikog Boga! Kada si uhvatio moju ruku, kroz moje biće je prošao neki neopisivi osjećaj blaženstva. To mi je siguran dokaz da si ti uistinu glasnik Svemogućeg poslan meni, jadnom grješniku. A pošto ti to nisi samo po riječima ove trojice braće, koji su mi pred tobom htjeli utjerati veliki strah, nego si, uistinu, ti to i po mom vlastitom nepogrješivom trenutnom osjećaju, reci mi onda milostivo što mogu očekivati pred najstrožim sudom Božjim? Ja nemam nikakve zasluge niti ću ih ikada imati. Bilo kako bilo, pošto osjećam da sam pred Bogom veliki grješnik, reci mi onda da li mogu očekivati milost i milosrdnost?’

Govori glasnik: ‘Dragi brate, kako možeš nešto tako pitati? Tvoje je srce prepuno ljubavi prema Gospodu – a to je već Gospodin Isus, Koji je jedini Bog od vječnosti u vječnost, u tebi! Kako se onaj, koji u svome srcu ima Isusa, može pitati da li od Njega može očekivati milost i milosrdnost? Ja ti govorim: ti si već blažen i u sebi nikad nećeš vidjeti suda! Pođi sada sa mnom pred tvoga Boga, pred tvoga najdražeg Oca, gdje ćeš primiti ono što je On tako bogato pripremio svima onima koji Ga, poput tebe, vole u svoj istini i iznad svega.’

Govori siromah: ‘O uzvišeni glasniče Božji! Oprosti mi, ali ja te tamo ne mogu slijediti! Jer ja ću uvijek biti nedostojan takve milosti! Umjesto toga, odvedi me negdje na neko mirno i malo mjesto gdje žive nezaslužna i najinferiornija blažena bića moje vrste sa nadom da će ugledati Gospodina Isusa jednom izdaleka svakih sto godina, pa ću ja biti blažen poput najčišćih i najsavršenijih anđela! Pored toga, ja ne bi mogao izdržati ako bi mi Gospodin prišao preblizu, jer bi me, da dođem blizu Njega, moja prevelika i moćna ljubav prema Njemu rastrgnula! Zato mi učini ono što sam te zamolio u najopravdanijoj skrušenosti svoga srca.’

Govori glasnik: ‘Najdraži moj prijatelju, to ne ide tako. Vidi, Gospodin želi tako! Ako ja mogu izdržati u Gospodinovoj neposrednoj blizini, onda ćeš i ti također. Zato samo dođi i ne srami se ni malo! Ja ti govorim, nas dvojica ćemo se zasigurno snaći pred Gospodinom.

Siromah: ‘Dobro onda, u ime Božje, ako stvarno tako misliš, onda ću se usuditi! Ali reci mi, zašto ova trojica braće zure u nas kao da ih je nešto duboko (ili ‘do same suštine bića’) dirnulo i oduševilo? Da li su negdje već ugledali Gospodina?

Govori glasnik: ‘To je vrlo lako moguće, ali oni se zbog tebe izuzetno raduju, baš kao i zbog svakoga koji, poput tebe, ovdje stigne sa takvom ljubavlju. Gledaj tamo prema jutru, gdje se uzdiže oniža gora, nad kojom svijetli predivna zora, tamo nas vodi naš put koji ćemo prijeći lako i vrlo brzo! Sa te visine ćeš odmah ugledati Novi Sveti Jeruzalem, vječni Grad Božji u kojem ćeš vječno stanovati!’

Govori siromah: ‘O brate, kako prekrasno, kako čisto Božanski svijetli ovo predivno jutarnje svijetlo, kakvi prekrasni oblaci! A tek ove prekrasne livade i malo drveće! O, ti neshvatljivi lijepi nebeski svijete! Što su sve zemaljske ljepote u odnosu na tebe? A sada vidim kako nam prilaze velike gomile ljudi i čujem predivne nebeske himne! O kakvog li sklada! Tko li može shvatiti njihov beskrajno harmoničan zvuk? Kako li se samo moćno svjetlucaju oni što nam prilaze? Kako li ću izgledati među njima u ovoj svojoj otpadnoj odjeći, koja i dalje izgleda jako zemaljski?

O Bože, Bože, jedva izdržavam sve ovo! Vidi, sada su nam već sasvim blizu, i sada, sada – što je sada ovo? Pa oni padaju na svoja koljena i lica pred nama i izgledaju sasvim skrušeno? Da li to možda Gospodin Osobno prilazi ovoj gomili iz nekog drugog pravca? O, reci mi molim te što ovo znači!?’

Govori glasnik: ‘Može biti tako nešto. Vidjet ćemo odmah što je. Samo još malo strpljenja, za nekoliko koraka stižemo gore i onda ćemo vidjeti što se tamo događa.’

Govori siromah: ‘O, moj najuzvišeniji prijatelju, počinjem se osjećati sasvim čudno! Samo zamisli kako se netko od nas mora osjećati u duši, kada po prvi puta ugleda Gospoda neba i zemlje, Gospoda nad svega života i srmti! O prijatelju, drhtim od straha i čežnje i od radosnog iščekivnja onoga što nam ide u susret. Uistinu, još samo nekoliko koraka i dosegnut je vrhunac! O, o, što li ću tamo sve vidjeti?

A ti prijatelju, zar se ne bojiš Boga, ako Ga u sličnim situacijama sretneš? Zar ti je to već toliko prešlo u naviku da i ne mariš za to previše? A ipak mogu vidjeti kako ova gomila ljudi, baš kao i tri brata koja nas slijede, nisu ni malo manje uzbuđeni od mene. Jedino ti se ponašaš sasvim drugačije a izraz na licu ti je kao da je sve ono što se ovdje događa nevažno. O, reci mi kako to treba shvatiti? Da li da se ponašam poput tebe, što bi za mene bilo poprilično nemoguće?’

Govori glasnik: ‘Moj najdraži brate, uskoro ćeš razumijeti zašto se ja ne bojim Boga, i zašto se ne ponašam poput naša tri prijatelja, ili poput tebe i ove gomile ljudi. Zasigurno je bolje ako se ponašaš poput mene; i uskoro ćeš se uvjeriti kako je tvoj strah bio bespotreban. Jer ja ti govorim, Gospodin to ne zahtjeva. Bilo kako bilo, ako djeca na takav način ukazuju svoju iskrenu ljubav i poniznost, oni u stvari ne čine grešku.

Ali znam da si maloprije bio sasvim bez straha prema trojici koja su te pozdravili, što mi se jako svidjelo, iako su oni dali sve od sebe da te zaplaše. Kako to da si sada odjednom plašljiv?’

Na to siromah reče: ‘Pa onda još nisam imao ni ideju o takvoj beskrajnoj Božjoj veličanstvenosti i Njegovim svetim nebesima, ali sada imam ispred svojih očiju ono što sam se ranije jedva usudio zamisliti. Ali sada je također sve poprilično drugačije. Kako li Bog mora izgledati kada mu ovi ukazuju toliko poštovanja? Vjerojatno/zasigurno je to zbog velikog svetog strahopoštovanja pred Bogom, Beskonačnim, pred Bogom Svemogućim! Da li će moje i dalje mutne i na svjetlost nenaviknute oči biti u stanju gledati u Božje lice?’

Govori glasnik: ‘Dobro, dobro, najdraži brate, sve će na kraju biti u redu. Ako do sada nisi oslijepio, i dalje će biti kako treba. Budi miran, već smo na visini, a tamo, kao na horizontu, iznad kojeg vidiš Božje Sunce, čija svjetlost osvjetljava sva nebesa kao i srca svih ljudskih bića i anđela, već možeš vidjeti sveti Božji grad, u kojem ćeš zauvijek živjeti sa Mnom. Požurimo, i uskoro ćemo biti tamo!’

Siromah se ne može dovoljno načuditi (he makes astonished eyes) i skoro je izvan sebe od zapanjenosti. Jedino još ne shvaća (ili ‘ne vidi nikakvog razloga’), zašto se svi ti ljudi tako skrušeno podižu, i sada zajedno sa trojicom pjevaju neprestano i na najmelodičniji način najdivnije Psalme u slavu Bogu.

Nakon što je nijem ali sav blažen promatrao ovaj neusporediv-sa-ičim-zemaljskim nebeski predio jedno određeno vrijeme, on ponovno zapita: ‘O, najdraži brate i prijatelju! Reci mi, gdje svi ovi ljudi koji nas slijede vide Gospodina Boga, kada pjevaju baš tako kao da je On među njima. Gledam desno i lijevo, naprijed i nazad, ali i dalje ne vidim nikoga koji bi me podsjetio na Boga. Da li su moje oči i dalje još slabe ili previše nedostojne da bi ugledale najsvetije lice Božje? Zasigurno je ovo posljednje, i to do u vječnost? Da budem iskren, i draže mi je tako jer osjećam, a Bog zna i vidi najbolje, da ja ne bi mogao izdržati prisutnost Njegova najsvetijeg lica. O, ja sam već presretan što vidim sve ovo Nebesko zajedno sa tobom, i da Bog vidi mene. Naravno, znaš, ipak bi Ga volio vidjeti samo jednom, Njega, koga volim tako snažno, ali najprije, da budem iskren, u osobi Gospodina Isusa Krista.

O, kada bi samo jednom vidio dragog, najdražeg, naj naj dražeg Gospodina Isusa, onda bi bio najblaženiji i najsretniji čovjek na cijelim nebesima!’

Govori glasnik: ‘Ja ti govorim, umiri se najprije, pa ćeš se uskoro uvjeriti kako ćeš ugledati Isusa ranije nego si mislio. Da, Ja ti govorim, ti Ga u stvari već vidiš, samo Ga još ne prepoznaješ! Zato, umiri se!’

Siromah se opet osvrće i gleda na sve strane ne bi li možda negdje uhvatio Isusa, ali i dalje ne vidi nikoga koga bi mogao držati za Isusa. Zato se ponovno okreće ka glasniku i govori: ‘To je uistinu čudno! Ti si rekao da Ga već vidim, ali da Ga ne prepoznajem. Ja sam zasigurno revnosno pregledao sve koji nas prate, ali On ne može biti među njima, jer oni su u potpunosti skrušeni i potreseni sa najdubljim strahopoštovanjem, i svi zajedno veličaju i hvale Isusa, Gospodara vječnosti. Tri čovjeka u bijelom čine isto, pa je prema mojem mišljenju jako teško pretpostaviti da bi Gospodin Isus Jehova mogao biti vidljivo među njima. A ti si ipak rekao da sam Ga vidio! O, preklinjem te, reci mi, kako i gdje Ga ja to vidim?’

Govori glasnik: ‘Pogledaj Božji grad, u čijoj se blizini već nalazimo, tamo će ti sve biti jasno. Sada se već približavamo vanjskim bedemima tako da ćemo uskoro biti u samome svetom gradu, i tek tamo će tvoje oči biti u potpunosti otvorene – na sličan način kao dvojici učenika koji su hodali prema Emmausu. Zato budi miran, jer tako to mora biti da ničije spasenje, život ili sloboda ne budu oštećeni. Usput rečeno, kako ti se sviđa ovaj grad u koji sada ulazimo?’

Govori siromah: ‘O, prijatelju, odakle ću uzeti riječi kojima bi opisao beskrajno veličanstvo ovog grada! Koji bezbroj najvećih i prekrasnih palača, a sve izgledaju prepune ljudi! O Bože, ovaj sjaj, ova raskoš i ova beskrajna veličanstvenost! Ova ljepota je zaista neizreciva; ni jedan ljudski um ovo ne može shvatiti! Ali da upitam, pošto smo u gradu: ‘Gdje je sada Emmaus, a gdje Gospodin Isus Koji se i dalje skriva pred mojim očima?’

Govori glasnik: ‘Pogledaj ovu veliku kuću ispred koje stojimo, sa čijih nas svijetlećih prozora izvanjskih galerija pozdravlja bezbroj braće i sestara, to je istinski vječni Emmaus! Ovdje ćeš od sada pa na dalje živjeti vječno! A pošto već stojimo ispred Emmausa, kojeg vrlo dobro vidiš, okreni se prema Meni i pogledaj Me, i prepoznat ćeš Onog, za Kojim toliko žudiš i za Kojeg imaš toliko ljubavi u svome srcu!’

Siromah se sada pažljivo zagleda u glasnika, Koji sam Ja Osobno, i odmah me u glasniku prepoznaje. I trenutno pada ničice na svoja koljena govoreći: ‘O, Moj Gospodine i Bože! Znači ti si Osobno bio glasnik? O, Ti Beskrajna Vječna Ljubavi! Kako, kako, kako si se mogao toliko poniziti da meni, bijednom grješniku, ukažeš toliku milost?

Nakon ovih riječi on zašuti te ga u najblaženijoj ekstazi odvedu u Moju Kuću.

Lako će te zamisliti daljnje blaženstvo ovog čovjeka, baš kao i njegov vječni poziv na aktivnost ljubavi. Stoga zaključimo ovu scenu i prijeđimo na sljedeću. Amen.’

Spread the Truth