Bertha Dudde, br. 7803, 21 Siječanj 1961
DUHOVNA OHOLOST I NJENA OPASNOST…
Duhovna oholost (ponos) je najveće zlo, jer nadvladavanje ove zahtijeva najveću snagu. A budući da čovjek koji je duhovno ohol još uvijek potpuno pripada protivniku, on nikada neće moliti Boga za snagu, i ostat će vezan sve dok se njegovo srce ne promijeni u poniznosti, što skoro uvijek zahtijeva više od jednog zemaljskog puta, tako da potrebuje novo progonstvo u materiju. Duhovni ponos je nasljedno zlo onoga koji je zbog oholosti pao u bezdan. On se također vječnostima neće odreći svog duhovnog ponosa, i zato će poduzeti put k Ocu jedino kada se osjeti tako malen i unižen i nemoćan, da on sada potraži snagu, koja će mu također i biti poklonjena. A tako je i sa njegovim sljedbenikom, koji ostaje u duhovnoj oholosti, koji se ne želi pokloniti pred Božjom voljom, koji stoga niti ne želi priznati nikakvog „Boga“ iznad sebe, koji je kao čovjek potpuno uvjeren u vrijednost vlastitog ja (ega) da ne prihvaća nikakve duhovne poduke, da vjeruje da on nema potrebe za pomoći koja mu može biti pružena od strane više sile.
Potpuno odsustvo vjere i duhovni ponos uvijek idu zajedno, i stoga što čovjek ne želi priznati nikakvog Boga, nikada mu neće moći priteći snaga da se oslobodi tog nasljednog zla, a bližnji nema nikakvog utjecaja na njega, jer on sebe smatra uzvišenim iznad svega što podrazumijeva „vjera“, što zadire u duhovno područje. Obraćati se ovim ljudima, i njima predavati Božju Riječ, rijetko je uspješno, budući su oni stalno pod utjecajem Božjeg protivnika, koji također želi svoje sljedbenike držati razdvojene od Boga, tako da on sam ne oslabi u svojoj moći i snazi, koje vjeruje da posjeduje u svojim sljedbenicima.
Treba doći velika zemaljska i tjelesna nevolja na čovjeka koji je duhovno ohol, tako da u sebi primijeti osjećaj slabosti, koji bi mogao promijeniti njegove misli; on mora shvatiti da je ništavan i da ništa ne može promijeniti snagom svoje ljudske prirode, i ovaj osjećaj nedostatnosti ga treba zamisliti. Onda on polako odustaje od svoje oholosti… zbog čega je nezamislivo značajna milost kada je čovjek postavljen u takve životne situacije, u kojima postaje svjestan svoje slabosti i nedostatnosti, i u mogućnosti je otuda izvući zaključke. Ali, njegova slobodna volja ostaje uvijek njemu prepuštena, zbog čega također protivnik može uvijek vršiti svoj utjecaj, a on tada može jednako tako i odbaciti misli koje se pojavljuju u njemu. No, za njegovu dušu se također vodi borba od strane svijeta svjetla, da ga poštede sudbine novog progonstva… i ako samo uspiju da čovjek prije svoje smrti prepozna svoju potpunu nedostojnost, i da on još prije svoje smrti prizna vlast iznad sebe… Onda mu još može biti pružena pomoć u onostranom, i on više ne treba ponovo proći putem kroz cijelo stvaranje… Onda mu je uspjelo osloboditi se prevlasti protivnika, iako će se duša u onostranom kraljevstvu morati vrlo teško boriti da stigne do svjetla koje ju je često obasjavalo na Zemlji, ali koje nije prihvaćala. Ali, Bog ima samilost za svaku dušu, i On ne odustaje od njih… Međutim, čovjek ima slobodnu volju, i samo ova određuje sudbinu duše kada ona napusti zemaljsko tijelo.
AMEN