I On je rastao/napredovao u Milosti i Mudrosti (Luka 2:52)

1. Sada u Svetom Pismu piše: ‘I On je rastao/napredovao u milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima (ili ‘kod Boga i kod ljudi’) ostavši poslušan/servilan/podređen Svojim roditeljima sve dok nije započeo Svoju misiju.

2. Pitanje: Kako je Isus, kao jedino vječno Najuzvišenije Biće, mogao rasti/napredovati u milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kad je On u stvari bio Bog od vječnosti;

3. i posebice kako pred ljudima (ili ‘kod ljudi’), pošto je On bio beskrajno naj-savršenije Biće od vječnosti?

4. Da bi se ovo ispravno shvatilo, na Isusa ne treba gledati isključivo kao na jedinog Boga;

5. već se On mora promatrati kao čovjek u kojem je jedino vječno Božanstvo sebe zarobilo, baš kao što je duh zarobljen u prirodi svakog čovjeka.

6. I što svaki čovjek mora učiniti u skladu sa Božanskim redom da bi oslobodio duh u sebi,

7. to je čovjek Isus također morao učiniti u svoj ozbiljnosti sa ciljem da bi u sebi oslobodio Najuzvišenije Biće, tako da On može postati jedno sa Njime.

8. Dakle, svaki čovjek mora u sebi nositi određene slabosti, koje su uobičajeni/obični okovi/spone duha kojima je on ograničen kao unutar tijesne čahure/školjke.

9. Ti okovi/spone se jedino mogu sasvim raskinuti (u smislu, ‘rasturiti u komadiće’) kada je duša, koja je isprepletena sa mesom/tijelom, sebe tako/toliko osnažila kroz pravilno samo-odricanje/negiranje da je dovoljno stabilna da percipira i (sa)drži slobodan duh.

10. To je razlog zašto čovjek može postati svjestan svojih slabosti trpeći svakojake kušnje i tako (= na taj način) otkriti kako i u čemu je njegov duh okovan/sputan.

11. I kada nakon toga on sebe negira u svojoj duši baš u tim stvarima (in these very matters), on pri tom oslobađa svoj duh od njegovih okova/spona i u isti čas povezuje (sa njime) svoju dušu.

12. A kada je, tijekom vremena, duša okovana/sputana sa svim prijašnjim okovima/sponama duha, potpuno nesputan/oslobođen duh se poprilično prirodno sjedinjuje sa cijelom, sada snažnom dušom.

13. i potonja pri tom ulazi u svu savršenu, nebesku silu/moć/potenciju i na taj način postaje u potpunosti jedno sa duhom zauvijek.

14. Jer otpuštanje/labavljenje jedne spone/veze za drugom predstavlja dušino napredovanje/rast u duhovnoj snazi, koja je Božja mudrost i Božja milost.

15. Božja mudrost se sastoji u jasnom promatranju/opažanju/percipiranju Božjeg vječnog reda u sebi, a Njegova milost u prepoznavanju Njegova vječnog svjetla ljubavi, kojim (ili ‘posredstvom kojeg’) su sve beskrajne i nebrojene stvari, uvjeti njihova postojanja i njihove putanje/staze osvjetljene.

16. I kao što je slučaj sa (svakim) čovjekom, tako je također bio slučaj sa Bogo-čovjekom Isusom.

17. Njegova duša je bila poput one u svakog čovjeka (u tome da je bila) zavezana/sputana sa još više slabosti pošto je najmoćniji Božji Duh trebao Sebe zavezati/sputati sa najmoćnijim okovima/sponama tako da bi On mogao biti sadržan u Njegovoj duši.

18. Na ovaj način je Isusova duša također morala/bila obavezna izdržati/odoljeti/odhrvati se najvećim kušnjama i negirati sebe tako da bi mogla skinuti okove/spone sa svojeg Božjeg Duha i odmah zatim/u isti čas sebe o/pot-pasati za beskrajnu slobodu Duha svih duhova, tako da može u potpunosti postati jedno sa Njim.

19. I baš u ovome se sastojao porast/napredak u mudrosti i milosti Isusove duše pred Bogom i ljudima (ili ‘kod Boga i ljudi’), i to u takvoj mjeri da je Božji Duh postepeno i uvijek sve više i više Sebe sjedinjavao sa Njegovom u stvari Božanskom dušom, koja je bila zvana Sin Božji.

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Isusovo Djetinstvo – 299:1-19, 300:1-18’ J.Lorber