2/115:2-10
Adamov hvalospjev o Božjoj milosti i Njegovom pojavljivanju u liku čovjeka
2. ‘O čovječe, O čovječe! Što li si mogao biti za ljubav vječno svetoga Oca, da te tvoja vlastita slobodna volja nije učinila ne-čistim/ne-svetim pred Njim!
3. Kako li si beskrajno dobar, O Nebeski Oče, – i kako li smo duboko morali propasti pred Tobom da je Tvoja vječna ljubav bila prisiljena, i u stanju, spasiti nas jedino uz pomoć beskrajno velike milosti!
4. Da, – jedino sada, sada spoznajem što si Ti, O naj-svetiji Oče, učinio, činiš i dalje i zauvijek ćeš činiti za nas!
5. Dopusti mi da vičem tako da polovi zemaljski čuju moj glas; dozvoli mi da razglasim/objavim, – dozvoli mi da razglasim poput kozmičkog groma svim stvorenjima, svim svjetovima i svim nebesima, beskonačno veliku stvar koju je Gospodin, neizmjerno sveti Bog, učinio za nas grešnike koji su toliko beskrajno propali ispred Njega!
6. Slušajte, sva nebesa i sunce, mjeseče i ti zemljo, poslušajte to iz mojih ustâ:
7. Bog, vječni, beskonačni, sveti, svemogući Bog – O srce, ti moje srce, ne dopusti da me izda sada moj glas; dopusti mi da sada vičem svom svojom snagom! – On, On, ispred Koga tisuće puta tisuće godina nisu nego prolazni trenutak, – On, ispred Čijeg daha beskrajni prostori drhću a beskonačnosti propadaju u ništavilo od potpunog štovanja, – On, Koji sa jednim jedinim pogledom može stvoriti ili uništiti tisuću puta tisuću sunaca, – On, On Osobno je iz Svojih najsvetijih dubina, zaboravivši Svoju beskrajnu svetost, pogledao na nas, najbezvrednije figure. Pošto smo mi kroz našu ogromnu zloću/pokvarenost propali toliko duboko pred Njim, On nam je želio ukazati Svoju veliku milost i stoga je napunio cijelu vječnost sa bezbrojnim stepenicama uz pomoć kojih bi se iznova mogli popeti ka Njemu!
8. Ipak, Njegovoj beskrajnoj ljubavi i milosti se ovaj/taj put učinio pretežak za ‘propale’. Stoga se je On, čak još više zaboravljajući Svoju beskrajnu svetost, na širokim krilima Svoje svemoći osobno spustio kroz sve vječne nivoe/stupnjeve do nas, kao što Ga sada vidimo ispred nas, čovjek baš kao i mi, bojom i izgledom, prvo, da nas poštedi za navijeke ne-prolazne (ili ‘one kojom se ne možemo uspeti’) ceste i da postane za nas, najniža & najbezvrednija od svih Njegovih stvorenja, koji smo se u našoj zloći/pokvarenosti svjesno okrenuli od Njega, za nas jedino koji smo propali toliko duboko, najdublje, nezamislivo duboko –
9. Čujte, počujte svi vi eoni života koji ste proizašli iz Njega! – da postane za nas – O Bože, O Bože, O Bože! Ti veliki, sveti Bože, moj slabi smrtni jezik jedva da se usudi to izgovoriti! – da postane za nas grešnike nad grešnicima JEDINI ISTINSKI, NAJOMILJENIJI, SVE-MILOSNI, SVETI OTAC!
10. Nije Mu bilo dovoljno da bude, kao što je sada pred nama, Otac, već će – kako to moj duh shvaća, jednog dana iz Svoje neizmjerne ljubavi prema nama, najnižim stvorenjima, uzeti tada vječnu, grešnu formu našega mesa/tijela u kojoj smo propali pred Njime, Koji je jedini Vječan & Svet, tako da bi nas privukao još bliže k Sebi, – da postane za nas Spasitelj, Vodič, i naj-mudriji Brat!’
