Bertha Dudde, br. 5360, 10 Travanj 1952
PONOVNI SUSRET U ONOSTRANOM… STUPANJ ZRELOSTI…
Postoji blaženi ponovni susret (ponovno viđenje) u duhovnom kraljevstvu za sve koji su u određenom stupnju zrelosti napustili zemaljski život, i stoga mogu gledati duhovnim očima, odnosno: dobri će se stoga moći ponovno sresti (ponovno vidjeti), no zli neće, tako dugo dok se i oni sami ne promijene i žele biti dobri. Potreban je jedan određeni stupanj spoznaje da bi se bića mogla gledati, jer čak i potpuna samoća, biti upućen na samoga sebe, najprije treba imati veliko odgojno djelovanje, da oni promišljaju o svojemu stanju tako dugo dok ne dođu do učinka, kada će im se moći dalje pomagati. Zla bića su doduše zajedno sa jednako zlim bićima, no svako biće za drugo ostaje neprepoznatljivo. Oni se samo međusobno prepoznaju po njihovim postupcima kao protivnici, i stoga se uvijek bore. No duše koje su još uvijek sposobne za poboljšanje, koje su umrle bez vjere, a ipak ne mogu biti ubrojene u potpuno zle duše, moraju biti dovedene do spoznaje njihovog žaljenja vrijednog položaja, kako bi konačno zatražile promjenu toga, što onda već znači jedan korak naviše. Samoća sasvim posebno muči takve duše, koje čeznu za svojim voljenima, a ne mogu ih pronaći. Oni međutim mogu biti u njihovoj blizini, i njima žele pomoći, no za nezrele duše oni ostaju nevidljivi, sve dok oni nakon promjene svojega stava ne pokažu spremnost da budu prosvijetljeni. Onda njima često pristupaju njihovi voljeni, no još uvijek neprepoznati. Tek u jednom određenom stupnju zrelosti oni se smiju otkriti duši, i to je neizreciva sreća, koja je uvijek poticaj za napredovanje za duše koje tek sada prepoznaju zbilju duhovnog kraljevstva, i voljne su se potpuno uklopiti u Božju volju… U tom pogledu bi preuranjeno ponovno viđenje u onostranom na biće djelovalo prisilno, kad bi one sada morale vjerovati u nastavak života duše, dok one vrlo često same još nemaju spoznaju svoje vlastite smrti, one samo vjeruju da su premještene u jedan drugi predio, i stoga se često bune protiv svoje sudbine. Oni međutim moraju vlastitim promišljanjem doći tako daleko, da se oni obrate Isusu Kristu za pomoć… A oni moraju sami steći vjeru u Njega, kada im je približeno znanje o tome, od strane bića koja su voljna pomoći. Oni moraju prepoznati svoju nevolju, svoju nemoć, a također i izlaz… Isusa Krista, Božanskog Otkupitelja… Jer tek onda će njima biti preneseno toliko mnogo svjetla, da će oni sami progledati; no bez ove vjere su oni zatamnjena duha, i ne prepoznaju ništa osim jednog nadasve sumornog pustog predjela, kroz kojeg oni neprestano lutaju, u nevolji i muci, budući gladuju (oskudijevaju, zlopate se) i užasno trpe, i ne nalaze nikakav izlaz, dok oni sa sobom ne odu na Sud (sebe ne osude), i pokušaju se promijeniti, ili također kroz drsku buntovnost još dublje potonu i potpuno otvrdnu u svojim osjećajima. Oni nikada nisu napušteni od svojih voljenih, no prema Božanskom zakonu je ovima tako dugo zabranjen pristup, dok duša ne zatraži naviše, dok ne poželi poboljšanje svoje situacije, i njene misli ne postanu nježne i molećive. Onda će njoj biti dodijeljena pomoć sa svih strana, i ona će se vrlo brzo moći uzdići u visinu, i iznova vidjeti sve svoje voljene…
Neopisiva sreća je međutim zajamčena onima koji se u svjetlu odvoje od ove Zemlje, i prijeko ponovno sretnu (vide) sve svoje voljene, koji su prije njih ušli u duhovno kraljevstvo…
(Nastavak na 15.4.1952, Br. 5365)
