Bertha Dudde, br. 6830, 14 Svibanj 1957

 DUHOVNA NADMOĆNOST…DUHOVNA OHOLOST…

Duhovnu nadmoćnost ne treba miješati sa duhovnom ohološću… Jer, uglavnom se radi o pravoj spoznaji (znanju) koja čovjeku daje puni osjećaj duhovne nadmoćnosti, tako da je čovjek uvjeren u istinitost njegovog znanja… dok se duhovna oholost nalazi tamo gdje čovjeku pravo znanje… spoznaja Istine… nedostaje. Ipak, on se osjeća oštroumnim i zastupa rezultate svog vlastitog razumijevanja, a mudrome negira svaku sposobnost prosudbe, koja pak, naročito njemu samome nedostaje. Mudar čovjek, također zastupa svoju spoznaju ispunjenu uvjerenjem, i on će stoga od strane neupućenih biti označen kao duhovno ohol, bez da to jest, samo što bi mu bilo nemoguće napustiti jednom prepoznatu Istinu, tek da bi odvratio od sebe optužbu za duhovnu oholost, jer je svojstvo Istine da čovjeku daje potpunu sigurnost… stoga duhovnu nadmoćnost… koja mu više ne može biti oduzeta. A ovaj osjećaj sigurnosti da stoji u Istini, je Božji dar, Dar Duha, kojeg opet ne treba miješati s oštrim umom. Ustvari, neupućenim ljudima je ova razlika nerazumljiva, zbog čega o tome nije moguće raspravljati riječima. Ali, postoji znak raspoznavanja za svaki od pojmova: duhovnu nadmoćnost i duhovnu oholost… Prvi pretpostavlja bezuvjetnu želju za Istinom i duhovno nastojanje, dok je potonji uvijek znak da čovjek nije ozbiljan u zadobivanju Istine, nego jedino želi da bude u pravu… a čovjek koji ozbiljno čezne i teži za Istinom, vrlo brzo će doći do istog ishoda, da mu sada umjesto ‘nadmoćnosti’ pripisuju ‘oholost’. No, čovjek je malen i ponizan u spoznaji Čiste Istine… što međutim ne znači da on ovu prepoznatu Istinu ne zastupa sa gorljivošću i uvjerenjem… A svaki čovjek kojemu se čini da je oštrouman (pametan) i mudar, treba se ozbiljno preispitati da li on na ijedan način ima želju da bude ‘znalac’, ili da li se on zadovoljava pretpostavljati o usputno pribavljenom znanju, ili je on sam razumski promišljao bez da je prethodno tražio od Boga prosvjetljenje razmišljanja… On uvijek mora držati da je zabluda uvijek u pratnji uz Istinu i da za provjeru nije dovoljno samo ljudsko razumijevanje, nego Bog Sam mora biti pozvan kao Savjetnik. Uz to on sam mora provjeriti, da li ga jedino natjecateljski duh potiče da pobije ideje drugačije od njegovih vlastitih… Tada on mora biti adresiran kao ‘duhovno ohol’, dok ‘duhovna nadmoćnost’ pretpostavlja najdublju povezanost s Bogom, bezuvjetno podlaganje Njegovoj volji… stoga ‘poniznost’, koja će mu jedina donijeti istinito znanje. Ali takva spoznaja će neizmjerno usrećiti čovjeka i dat će mu osjećaj takve sigurnosti, da on također može jasno i bistro prepoznati zabludu (pogrešku). A ako ne bi imao ovaj osjećaj duhovne nadmoćnosti, onda on ne bi niti mogao s uvjerenjem zastupati znanje, bio bi vrlo brzo nadglasan od protivnika, šutio bi gdje je obaveza govoriti, i bio bi nepodoban kao predstavnik Istine na Zemlji… Zato on radije treba uzeti na sebe optužbu za ‘duhovnu oholost’, ne smije tolerantno prihvatiti od njega prepoznatu zabludu (pogrešku)… jer onda neće biti borac za Gospoda, koji se mora boriti mačem jezika protiv onih koji stavljaju u svijet zabludu i šire je. Jer, primljena Istina, također obavezuje predstavljati ju (zastupati)… Ali, tko zastupa zabludu, nikada neće moći sebe uvjeriti da ju je zadobio nakon duboke žudnje za Istinom. A svakom bi čovjeku bilo lako prepoznati gdje je Istina, a gdje zabluda… samo ako bi u punoj iskrenosti sebi samome odgovorio na pitanje da li je on sa potpunom ozbiljnošću tražio Istinu… No, duhovno oholi je toliko siguran u svoje razumsko znanje i nije spreman tome nešto pridodati… I stoga on sebi nikada ni ne postavlja to pitanje i zato će također teško doći do Istine.

AMEN