Bertha Dudde, br. 3616, 30 Studeni 1945

TRAŽENJE SNAGE… PONIZNOST… MILOST…

Nemojte se previše pouzdati u vašu vlastitu snagu, nego u poniznoj molitvi zatražite snagu i Božju milost, tako da možete ispuniti vaš zemaljski zadatak. Prepoznat ćete bijedu vremena, prepoznat ćete loše stanje duša i znat ćete da ljudima nedostaju snaga i milost iz visine, inače oni ne bi nikada bili u ovom niskom stanju zrelosti njihovih duša. Jer sa Božjom snagom čovjek neizbježno kroči uvis. Ali tko se previše pouzdaje u vlastitu snagu, ne primjećuje da je potpuno nemoćan za duhovni razvoj, jer životnu snagu kojom uvijek raspolaže dok prebiva na Zemlji koristi jedino za njegov zemaljski život. Ali, njemu nedostaje duhovna snaga, ako je on ne traži od Boga, što zahtijeva najdublju poniznost i prepoznavanje vlastite slabosti. Ali, slabome, poniznome, pristiže Bog u pomoć, On ga ojačava i podiže ga Sebi. Ali, tko vjeruje da je snažan, on ne pruža molećivo svoje ruke, on niti ne vidi Očevu ruku koja mu je ispružena ususret, nego sam ide svojim putem, vjeruje da će sam doseći cilj, bez pomoći. Ali, njegov cilj nije Bog, cilj mu nije svjetlo, nego njegov put vodi u mrak, jer ga ne obasjava vječno svjetlo, jer svjetlo ne može sijati gdje ono nije željeno. Ali ozbiljna čežnja se očituje jedino kroz poniznu molitvu, i jedino kada čovjek prepozna njegovu nedostatnost, postat će malen i ponizan… ali, ako se osjeća velik i snažan, on se uzdiže, ne prepoznaje sebe samog, ne zna ništa o svom stanju bez snage, koje je posljedica njegove nekadašnje pobune protiv Boga. Međutim, stanje neznanja je također nisko duhovno stanje koje iziskuje veliku zemaljsku nedaću da bi moglo biti dokinuto. Jer, kroz zemaljsku nevolju, čovjek često spoznaje svoje odsustvo snage, putem zemaljske nevolje postaje malen i ponizan, i onda nalazi put prema Bogu, Kojem se ponizno podlaže u molitvi za pomoć… Ako zemaljska nevolja uspije ostvariti ovo, ona je na blagoslov i čovjek će zahvaljivati Bogu u vječnost, što mu je tako vidljivo iznio pred oči njegovu vlastitu slabost, da bi ga potaknuo na poniznu molitvu. Jer, jedino milost koja mu pritječe, uzrokuje njegov razvoj uvis, ali ona je dostupna jedino onome tko ju ponizno traži, stoga joj se otvara putem molitve. Jer bez priliva duhovne snage, čovjek nikada neće dosegnuti visinu, ipak on još može biti moćan i snažan na Zemlji… Duša ostaje slaba i nesposobna razviti se, ako joj ne dolazi pomoć odozgor. Ali pomoć je moguća jedino pomoći-željnom čovjeku, jer bi se inače on razvijao uvis u prinudi, što je protiv Božjeg reda, i također nikada ne bi moglo prouzrokovati nešto savršeno. A, prije nego ljudi to prepoznaju, prije nego legnu na tlo pružajući njihove ruke Bogu, njihovom Ocu od vječnosti, ne može ih dotaknuti priljev Božanske snage i milosti, a zemaljska nevolja još ne može biti uklonjena. Ljudi mogu biti snažni ako se služe Božjom snagom koja im je neograničeno na raspolaganju… ali oni radije hodaju svojevoljno vlastitim putovima; vjeruju da oni sami posjeduju snagu i da su sposobni savladati sve životne prepreke. A to je naslijeđe onoga koji je vjerovao da može poraziti Boga, koji je vjerovao za sebe samoga da je sam dovoljno jak da oduzme snagu Bogu, i da Ga može svrgnuti. A sve dok čovjek još u sebi nosi ovo naslijeđe, sve dok ne prepozna da mu svaka snaga treba priteći jedino od vječnog izvora snage,  bez obzira na njegovu svjesnost snage, bit će slab i neće ništa moći iznuditi. Jedino stanje potpune bespomoćnosti ga mora dovesti do promišljanja da se okrene praizvoru snage, izvoru snage od vječnosti, moleći i očekujući pomoć od tamo. Jedino tada njegov put vodi uvis, jedino onda se udaljava od onoga koji sebe zamišlja jakim, i ipak u potpunosti podlaže volju Onome, Koji je u Sebi snaga i daruje je jedino u skladu sa Svojim pristankom.

AMEN