Bertha Dudde, br. 3443, 20 Veljače, 1945
UOSOBLJAVANJE BOGA…
Vjera u duhovno shvatljivo/određeno/stvarno Božanstvo ni u kojem slučaju ne naznačava/daje naslutiti uosobljeno Božanstvo, iz tog razloga ljudsko biće ne bi trebalo imati ograničenu ideju o Bogu, Koji je sveprisutan i van vremena i prostora. On ispunjava sve sa Njegovim Duhom, cijeli svemir, cijelo duhovno kraljevstvo… i prema tome On nije zamisliv kao osoba koja je, u skladu sa ljudskim shvaćanjem, prostorno ograničena. Namjesto toga, uosobljavanje Boga mora biti potpuno izbjegnuto ako se ljudsko biće želi iole približiti zamišljanju Boga kao najvišeg i najsavršenijeg Božjeg Bića. Bog je doista Sebe učinio vidljivim Njegovim živim tvorevinama u ljudskoj formi tako što je prožeo Isusovo tijelo sa Njegovom Božanstvenošću i ukazao Sebe u Njegovu preobraženom stanju ljudima, tako da su oni bili sposobni zamisliti vječno Božanstvo u Isusu Kristu (Ivan 1:18; 14:8, 9). Ipak jednom kada je duša odbacila svoje tijelo i uđe u kraljevstvo svjetla ona će shvatiti kako se vječno Božanstvo ne može nikada dokučiti od strane ljudskog intelekta i da je utjelovljenje u Isusu Kristu bilo naumljeno probuditi ili osnažiti vjeru u duhovno shvatljivo/određeno/stvarno Božanstvo u ljudima tijekom njihova zemaljskog života, inače bi oni našli teškim imati vjeru koju je, međutim, nužno imati kako bi se sa Bogom uspostavila veza kroz molitvu…
Stoga je vječno Božanstvo postalo vidljivo ljudima u Isusu Kristu (Ivan 1:18; 14:8, 9) i u milosrdnoj Ljubavi Ono pokušava Sebe učiniti pristupačnim ljudima kako bi ih ohrabrilo uspostaviti kontakt sa Sobom. Isus Krist je bio forma koja je udomaćivala vječno Božanstvo za ljude na Zemlji… U duhovnom kraljevstvu ista će forma biti duhovno vidljiva onim ljudima koji su postigli stupanj zrelosti koji im omogućava vidjeti Boga (Matej 5:8)… Ali ovo duhovno shvatljivo/određeno/stvarno Božanstvo je prisutno svugdje i stoga nikad potrošeno u ograničenoj formi. Otud se niti ne može adresirati kao uosobljeno Božanstvo, budući je ovaj koncept korišten jedino za zemaljski život, za sâmo ljudsko biće koje, kao jedno izolirano pojedinačno biće unutar svemira, zahtjeva za sebe priznavanje kako je osobnost, time se osoba uvijek treba razumjeti kako je ljudsko stvorenje. Da se ovaj koncept nikada ne može primjeniti na vječno Božanstvo je zbog činjenice da je Bog duh (Ivan 4:24)… ali duh nikada nije nešto ograničeno, nešto ograničeno/zavezano u formu, jednom kada je savršen. Najviše Savršenstvo je prema tome bezgranično iznad svakog poimanja i prožima cijelu vječnost; ono je sveprisutno budući je njegova temeljna supstanca Ljubav (1 Ivanova 4:8, 16) koja također nije ograničena i prema tome također nije zamisliva kao forma. Intelektualna sposobnost ljudskog bića je ograničena, on je nesposoban vizualizirati išta osim zemaljskih stvari sve dok je on i dalje duhovno neprosvjetljen. I prema tome on pokušava zamisliti vječno Božanstvo kao osobu čim on vjeruje u duhovno shvatljivog/određenog/stvarnog Boga, u Boga kojem se On može moliti.
I Bog je ugodio ovoj čisto ljudskoj žudnji utjelovljujući Sebe u Isusu Kristu, to jest, tako što je demonstrirao kako se ljudsko biće koje živi Bogu-mio život može sjediniti sa Bogom na Zemlji i stoga postati kao jedno sa Njime… On je želio ukazati ljudima stazu za postizavanje konačnog cilja, potpunog sjedinjenja sa Bogom (Ivan 14:6; 17:22). Zračenje Božanskog Bića je potpuno proželo čovjeka Isusa (Kološanima 2:9), posljedično tome jedino je izvanjski okvir, fizička forma, bila čovjekova, ali su Njegova duša i duh bili Božanski, oni su se opet sasvim ujedinili sa Bogom od Kojeg su oni bili proizašli. Ipak vječno Božanstvo Sebe nije potrošilo, budući je nemoguće za najsavršenije Biće da ikada bude ograničeno unutar forme. Unatoč tome vječno Božanstvo je nešto duhovno stvarno/opipljivo, to jest, ono je duhovna snaga kojoj treba biti dodjeljena volja i sposobnost razmišljanja, time postoji kao biće sa Kojim ljudsko biće također može uspostaviti iskreni kontakt koristeći se njegovom voljom i njegovim mislima. Jer volja i razmišljanje ljudskog bića isto tako nisu ograničeni na izvanjsku formu nego su dio duhovne suštine koja je utjelovljena u ljudskoj formi. Jednom kada fizička čahura otpadne, duša, duhovno stvarno/opipljivo biće, ostaje sposobna razmišljati i htjeti, ali sukladno njezinom stanju zrelosti sposobnost može samo biti slabija ili snažnija, dok vječno Božanstvo, kao najsavršenije Biće, sprovodi Svoju volju i Svoje misli u vrlodubokoj mudrosti i nezamislivoj snazi.
Ljudska fizička forma je samo sredstvo do cilja u trajanju njegova zemaljskog života. Ipak svatko tko vjeruje u besmrtnost duše će također razumjeti da izvanjska forma, osoba, neće biti potrebna za dušino nastavljeno postojanje. Unatoč tome, duša ostaje svjesna o sebi kao individualnom biću, čak kada se pridružila jednako zrelim dušama… baš kao što će vječno Božanstvo isto tako ostati najviše i najsavršenije Biće za najuzvišenija svjetlosna bića koja su ušla u sjedinjenje sa Njime… koja su potpuno sjedinjena sa Bogom a ipak su neizrecivo sretna u njihovom vlastitom postojanju budući ona uvijek i zauvijek primaju i osjećaju Božju snagu Ljubavi Koja je, kao vječni Otac, u intimnom kontaktu sa njima.
AMEN
