Bertha Dudde, br. 3364, 12 Prosinca 1944
SUKOB TIJELA I DUŠE …. NJIHOVA SURADNJA ….
Ono što najbolje služi duši, najčešće će tijelu biti slabo ugodno, dok god se duša i tijelo nalaze u međusobnom sukobu. Jer tijelo traži što za dušu nije dobro a doprinosi njegovoj većoj ugodi. Pa ako bi duša da napreduje u razvoju, tijelu mnogo toga mora biti uskraćeno kako duša ne bi bila sprječavana u svom nastojanju. Tako da razmišljanje, osjećanje i htijenje na izvjestan način mora biti skrenuto od zemaljskoga, tj. tijelu se mora pomoći uskraćivanjem i razočaranjima svakojake vrste da bi se duša udaljila od stvari koje su ugodne tijelu, i mogla se posvetiti svom stvarnom zadatku, radu na sebi.
Samoj od sebe duši to teško pada, stoga će joj od strane Boga biti potpomognuto tako što životna sudbina čovjeka ima spremna mnoga razočarenja, znači život čovjeku prilazi tako da je tjelesna žudnja škrto zadovoljena, da se gube zemaljska blaga i zemaljske radosti i da duša time ima mogućnost napredovati, znači učiti zemaljsko nadvladavanje i razvijati se napredno.
Drukčije je s druge strane ako duša i tijelo streme razvoju ka gore, kad tijelo stalno popušta pred žudnjama duše, sudjelujući takoreći u djelu preobrazbe, koje je svrha zemaljskog života. Onda odricanja i razočarenja neće više biti toliko potrebna i stoga i tijelo njih može biti pošteđeno; jer čim njih dvoje …. duša i tijelo …. potraživanjima duha u njima streme u skladu s Bogom, oni se više nikako ne daju odvratiti od tog nastojanja, čak i ako im svijet prilazi sa svojim zahtjevima i mamljenjima. Oni su zadobiveni za duhovno kraljevstvo, duh u njima djeluje pre-moćno, i oni usred života mogu stajati bezbrižno, više ne padaju natrag u žudnju za zemaljskim blagom nego se i pored posjedovanja njih sve više i više od toga udaljuju, jer duhovno blago njima je žudnje vrjednije, jednom kad su ga primili.
Razočarenja i patnje svih vrsta su znači neprestano upozorenje od popuštanja duhovnom stremljenju, ili pak trebaju pridonijeti umnoženoj aktivnosti volje, da dakle rad na samom sebi bude poduzet s najvećim intenzitetom, jer će pred čovjeka biti postavljeni veći zahtjevi na polju spasiteljske aktivnosti. U taj rad spadaju istrajnost i samoodricanje, a čovjek treba biti odgojen za to da ne štuje tijelo, nego naprotiv da duševni život uredi tako da on potpuno odgovara Božjoj volji, da Duh Božji može biti aktivan da bi ga osposobio za duhovni rad, koji je spasiteljski.
No ako je tijelo spremno za isti rad, tada ni radost niti patnje duše ne remete razvoj prema gore, tad je utjecaj Božanskog duha na dušu tako jak da on više putem nikakvih utisaka ne može biti umanjen. Duhovno stremljenje uvijek će stajati u prvom planu i nikada neće popustiti, jer duša će biti potpuno dominirana od strane duha u sebi, i ona nema volju da se oslobodi od njegovog utjecaja, dapače ona tijelo prevlači sa sobom u duhovno područje, ona ga određuje (potiče) na to da se potpuno priključi nastojanju duha, znači da slijedi sve što duh od duše zahtijeva. Pa su tako duša i tijelo duhu u sebi podložni, a to za posljedicu ima jedno brže sazrijevanje a time i jednu posebnu sposobnost da se bude aktivno za Boga, dakle da se sudjeluje u oslobađanju svezanoga.
No ni na koji način čovjek nije prisiljavan na to, nego će u njega biti stavljena volja, on će biti potican kroz neprestane duhovne poduke, koje čovjeku dolaze u obliku misli i koje su opet podupirane ili osnažene putem Božanske Riječi, koja kao dokaz Božanske Ljubavi i svemoći biva dana ljudima koji ju žele primati i prosljeđivati. Jer ta Riječ biti će podudarna sa mislima onoga koji svjesno radi na sebi. A taj će od Boga biti prihvaćen kao radnik za Njegov vinograd, njegov zemaljski život tad će biti vođen a njegova duhovna aktivnost blagoslovljena, i on nikada neće biti otpušten iz Božje službe.
On će naići na podršku od strane ljudi koji su istog duha, njemu će i zemaljski biti dostavljena snaga, tako što se njegov život odvija tako da on u njegovoj težnji i stremljenju ne bude ometan. Tako da ga mogu i snaći zemaljski događaji bez da ga duhovno ugrožavaju, jednom kad se Bogu ponudio za službu. Tad niti tijelo više neće biti fokusirano na sebe, nego će se uvijek i na svaki način podređivati duši i duhu, ono će u radosti i patnji osluškivati unutarnji glas, kroz kojega se Božji Duh objavljuje, jer ono spoznaje svrhu svog zemaljskog života, i ono je spremno pridonijeti oslobađanju svezanoga. Glas duha znači prodire i prema tome nikada neće moći biti nadjačan od zemaljskih patnji ili radosti i potonje stoga mogu biti zajamčene onome koji duhovno stremi, bez da zbiljski dovode u opasnost njegov razvoj ka gore ….
AMEN
