Bertha Dudde, br. 3352, 30 Studeni 1944

DIJETE-ŠTVO BOŽJE… OGROMNA PATNJA NA ZEMLJI…

Kako bi zadobio dijete-štvo na Zemlji ljudsko biće mora sebe oblikovati u Ljubav i pri tome omogućiti sebi da uspostavi sjedinjenje sa Bogom već na Zemlji, tako da će on ući u sfere svjetla u kompletno zrelom stanju kada ode sa Zemlje. Otud je njegova duša već morala postati tako pročišćena kroz dobro-dušnu aktivnost da se Bog Osobno može nastaniti u njoj i njegov se duh ujedinjuje sa Ocem-Duhom. U tom slučaju ljudsko biće je ispunilo njegov zadatak na Zemlji u potpunosti i postiglo je njegov cilj i, kao svjetlosno biće, će pronaći ulaz u duhovno carstvo, gdje će naknadno stvarati i djelovati. Međutim, ovaj stupanj zrelosti čini nužnim kompletno odricanje od materijalnih vlasništava… Ovo stapljanje sa vječnim Božanstvom je nemoguće sve dok osoba i dalje prianja uz materiju, pošto njegovo srce nije sasvim pročišćeno od žudnji i prema tome nije još pripremljeno za prihvaćanje Božanskog Duha. Onda će ljudsko biće morati prihvatiti mnogo patnje kako bi ostvarilo dušino konačno pročišćavanje, i prema tome mnogo patnje će biti nametnuto izuzetno dobrohotnim i pobožnim ljudima tako da se može odviti dušino pročišćavanje. Gdje su ljudi opterećeni sa posebice grubom patnjom a unatoč tome je vrloduboka vjera prikazana, duša je možebit odabrala posebice težak život za sebe kako bi postigla konačni cilj na Zemlji, dijete-štvo Božje. Za ovim se ciljem mora težiti te ga dosegnuti na Zemlji i to će uvijek zahtjevati najmučnije uvjete življenja, budući duša mora ući u kraljevstvo onostranog kompletno čista i nepokvarena i ovo čini nužnim posebice učinkovit proces pročišćavanja. Patnja je uvijek sredstvo pomoći kako bi se postigao duhovni cilj… Ona će voditi spram Boga ako je duša i dalje nesklona Bogu, ili će pročistiti i kristalizirati dušu, tako da ona može doći blizu Bogu kao najčišće biće kako bi bila sposobna ući u najblaženije sjedinjenje sa Njime. Patnja i Ljubav moraju uvijek raditi zajedno spram deifikacije osobe na Zemlji; posljedično tome, Ljubavi puno ljudsko biće se ne bi trebalo bojati patnje nego ju ponizno uzeti na sebe imajući na umu visoki cilj kojeg može postići na Zemlji, jer on je odabrao njegov zemaljski put sam u shvaćanju da će mu pomoći postići najvišu zrelost ako njegova volja ne nudi otpor.

Unatoč tome, užici dijete-štva Božjeg nadoknađuju za svu patnju u zemaljskom životu tisućerostruko. A vrijeme na Zemlji je kratko, ono je poput trenutka u vremenu vječnosti… I čim je osoba vrloduboko vjerna on također može uvijek primiti snagu od Boga da sve otrpi što mu je nametnuto, jer onda će on odaslati njegovu iskrenu molitvu Bogu i Bog Osobno će mu dati snagu i učiniti ga pobjednikom života na Zemlji… Bog Osobno će doći po ovo dijete ako je ono prošlo njegov ispit zemaljskog života i odlazi sa Zemlje kao čisto biće… Ali njegov život na Zemlji će uvijek biti karakteriziran Ljubavlju i patnjom, budući bez toga duša neće biti totalno pročišćena za prihvaćanje Boga u srce ljudskog bića. Ova srdačna veza sa Bogom se već morala dogoditi na Zemlji, inače duša neće stajati čvrsto naspram iskušenja svijeta niti bi ona postigla totalno pročišćavanje kroz patnju budući bi joj nedostajalo snage da podnese potonju bez prigovaranja, a svo gunađnje i odupiranje i dalje naznačava nedostatak kompletnog podređivanja Božjoj volji. Međutim, duša mora postati kao jedno sa Bogom… Ona mora imati najintimniju vezu sa Njime, ona mora sama željeti patnju i također ju zahvalno prihvatiti kao dar od Boga u shvaćanju da ona povlači dolje zadnje barijere između Boga i nje same i da će jedino nadvladavanje njih rezultirati u najvišem blaženstvu… da postane dijete Božje sa svim pravima i obavezama… ovo je cilj svake osobe na Zemlji ali ga jedino nekolicina postižu. Jedino nekolicina su u takvom intimnom kontaktu sa Bogom kroz Ljubav da čak u patnji oni prepoznaju Njegovu veću od najveće Očinsku Ljubav koja će im osigurati najblaženiju sudbinu u onostranom… Njihova sudbina na Zemlji nije za zavidjeti, ipak u kraljevstvu onostranog oni okupiraju najvišu razinu… Oni su u neposrednoj blizini Boga i prema tome neopisivo sretni, jer oni mogu djelovati neovisno u skladu sa njihovom voljom, koja je također uvijek Božja volja… Oni mogu stvarati i oblikovati i, opet i iznova, doprinjeti spram iskupljenja onog što, kako je i dalje udaljeno od Boga, potrebuje najrazličitije tvorevine kako bi pospješilo njihovo napredovanje. I ovo je najblaženija sudbina koja u potpunosti kompenzira i nadoknađuje za patnju zemaljskog života i trebala bi stoga biti cilj svih ljudi na Zemlji.

AMEN