Bertha Dudde, br. 3336, 19 Studeni 1944
DUHOVNA OHOLOST… PONIZNOST… MILOST…
Duhovna oholost sprječava ljude da prepoznaju Istinu, jer je Istina dana od Boga onima koji sebi izgledaju mali i beznačajni, koji stoje u najdubljoj poniznosti i stoga mogu cijeniti Njegovu milost. No međutim, čim čovjek vjeruje da je mudar bez prihvaćanja (priznavanja) poduke od Boga Osobno, on se uzdiže; jer ljudsko znanje je zanemarivo… Čak i ako on školski (formalno) prima Čistu Istinu, on će ju tek onda prepoznati kao Istinu, kada Sam Bog može djelovati u njemu putem Njegovog Duha. Ali Duh Božji djeluje samo u poniznim (skromnim) ljudima, koji traže Istinu jer se sami osjećaju njome siromašni… Međutim, tko sebe zamišlja mudrim, taj stoga ne traži, i tko vjeruje da posjeduje Istinu, ne teži joj. A ova duhovna oholost je za njega velika prepreka, jer on neće biti u stanju prepoznati Istinu kada mu bude ponuđena. No, u duhovnoj oholosti uglavnom stoje ljudi koji za sebe vjeruju da su pozvani kao glasnici Božje Riječi. Jer oni imaju školski, kroz korištenje njihovog razumijevanja, prisvojeno znanje i sada vjeruju da su sposobni podučiti bližnje sukladno tom znanju. Oni se osjećaju duhovno nadmoćnima nad njima, a često još nisu uspostavili vezu s Bogom koja im jamči ispravnu spoznaju, odnosno istinoljubivo znanje. Prema tome, nisu niti podučeni od Boga, a stoga također ni pozvani od Njega u misiju (zadatak), u koju su sami sebe postavili. Ali, dođe li na njihov put istinski Božji sluga, čovjek koji je podučen od strane Boga i od Njega pozvan da djeluje za Njega, onda mu on poriče bilo kakvo ovlaštenje (pravo) koje međutim, prisvaja za samoga sebe. Ne želi odustati od misaonog bogatstva koje je stekao kroz proučavanje, nego ga to misaono bogatstvo čini duhovno ponosnim (umišljenim), on sebi dodjeljuje službu, koja njemu mora biti pridijeljena od Boga, treba li biti ovlašten upravljati ovom službom. Njemu nedostaje unutarnja poniznost, koja mu donosi djelovanje Duha, jer tek kroz potonje će mu školski primljeno znanje biti jasno (suvislo, razumljivo, pojmljivo), to će tek postati istinsko znanje, čim ga on prepozna kao Istinu. Ponizni čovjek, koji se osjeća siromašan duhom, ne treba se bojati upadanja u zabludu, jer je podučen od Duha koji u njemu može postati djelatan. Jer poniznome Bog daje Svoju milost… Usrećuje ga bogatom spoznajom, čini ga sposobnim da prepozna Istinu, čini ga Svojim slugom, Svojim predstavnikom na Zemlji… tako ga On poziva da djeluje za Njega. Znanje duhovno oholog čovjeka, međutim, nikada neće potpuno zadovoljiti bližnjega… ono je predstavljeno jednako kako je bilo ponuđeno njemu samome… akademski i racionalno promišljeno, međutim, nije prihvaćeno od srca kroz djelovanje Duha u ljudima. Stoga niti ne može postati živo, ne može pobuditi u život, nego biva primljeno kao riječ koja pokreće na djelovanje jedino mišljenje, ali ne srce… Duhovno oholi čovjek ne govori ljudskim srcima, i stoga niti neće imati uspjeha kojeg ima jedan istinski Božji sluga… čovjek koji je duboko ponizan i moli Boga za Njegovu milost.
AMEN
