Bertha Dudde, br. 3282, 7 Listopad 1944
OČE, BUDI VOLJA TVOJA… BORBE…
U svjetovnoj vrevi čovjek vrlo lako izgubi povezanost sa duhovnim svijetom ako još nije dovoljno u nutrini, te dopušta biti očaran svijetom i njegovim privlačnostima. Sile koje se bore za njega, u svom su djelovanju ograničene ili podržane, putem njegove volje, i stoga od strane duhovnih snaga ne može biti izvršena nikakva prisila, može se jedino odvijati misaoni utjecaj, što je često vrlo teško za dobre sile, kada čovjek živi usred svijeta i malo vremena posvećuje unutarnjim promišljanjima. Svijet je opasnost za dušu i stoga je nužan za njen slobodni razvoj, jer bez otpora i borbe ona ne sazrijeva. Tek na određenom stupnju zrelosti više nema potrebe za kušnjama, čim se ona sama utvrdila protiv ovih i sjedinila s Bogom, odnosno, teži k Njemu svim svojim namjerama (mislima). Onda duhovni svijet još više prilazi čovjeku, i svjesna veza s njim mu osigurava viši razvoj. Ali čovjek ne ostaje pošteđen duševnih borbi, jer sile tame ne odustaju od svojih pokušaja da ga povuku dolje u njihovo područje. No, to može i ojačati dušu, jer čim ona ne potpada pod niže snage, njena žudnja i borba put Boga postaje to snažnija, što se ona više osjeća potlačenom. A ovo za posljedicu također ima povećani dotok milosti, koji uvijek pojačava zrelost duše. Čak je i kušnja dopuštena od Boga, jer može duši osigurati dobrobit, tako da duša ne postane mlaka i lijena (nemarna) u svom stremljenju uvis. Čovjek čiji život prolazi jednolično, najčešće ostaje na istom stupnju razvoja, ako nije iznimno aktivan u Ljubavi, pa on samostalno ispunja svrhu svog zemaljskog života, te poticaj na duhovno nastojanje više nije potreban. Ali, stanje borbe je neosporno povoljnije za dušu, jer je zemaljsko vrijeme kratko, i svaka prilika treba biti iskorištena za postizanje najveće moguće zrelosti. I zato se čovjek ne smije dozvoliti obeshrabriti, kada ga snađu duševne borbe… on treba sa svime što ga pritišće, stati pred nebeskog Oca i sebe povjeriti Njegovoj milosti… on treba strpljivo iščekivati Njegovu pomoć, potpuno uvjeren i povjeren Njegovoj izvjesnoj Ljubavnoj skrbi… on treba biti spokojan, jer nebeski Otac ne napušta svoju djecu u duševnoj potrebi. I ne postoji ništa što Njegova svemoć ne bi mogla savladati, i što Njegova Ljubav ne želi savladati. Jedino čvrsta vjera u Njega, u Njegovu svemoć i Ljubav, treba nadahnuti zemaljsko dijete, jer Otac pruža Svojoj djeci sukladno vjeri. Tako čovjek uvijek treba moliti: „Oče, neka bude volja Tvoja…“, i njegova duša će biti otkupljena od svake nevolje.
AMEN