Bertha Dudde, br. 3244, 4 Rujan 1944
POZNAVANJE SAMOG SEBE… PSIHOLOŠKI RAD… MILOST… PONIZNOST…
Ljudsko biće se izlaže najvećoj opasnosti ako se predaje osjećaju zadovoljenja samim sobom, ako sebe smatra psihološki visoko razvijenim i sebe ne poznaje. Jer njemu nedostaje poniznosti koju će on, međutim, morati prikazati Bogu ako želi primiti Njegovu milost kako bi nastavio sazrijevati. Jedino netko tko sebe smatra malenim će stremiti uspeti se, jedino netko tko se osjeća slab će zamoljevati za snagu, i ako on ponizno pristupa nebeskom Ocu u molitvi snaga mu može biti dana. Ljudsko biće bi trebalo neprestano raditi na unapređivanju sebe samoga i on to jedino može učiniti ako sebe smatra nesavršenim, ako je svjestan njegovih pogrešaka i slabosti i pokušava ih odbaciti. Za svaki korak prema savršenstvu se mora s naporom izboriti budući da borba protiv vlastitih pogrešaka i slabosti zahtijeva borbu protiv sebe samoga, protiv vlastitih žudnji, čovjekova naginjanja prema svijetu, prema materijalnim vlasništvima, protiv čovjekovih zlih instikata koji čine teškim za dušu da oslobodi duh.
I ova borba nije lagana sve dok tijelo i dalje postavlja zahtjeve koji sprječavaju njegovu psihološku zrelost. Ali prije svega ljudsko biće mora sebe prepoznati; on mora znati što Bog želi i do kojeg opsega je njegova volja i dalje u protivljenju Božjoj volji; on mora znati da Bog zahtijeva kompletnu transformaciju u Ljubav, i on mora kontemplirati što ova promjena u Ljubav naznačava… da se nijedna zla misao ne bi trebala pojaviti u osobi i stoga ni jedno zlo djelo sprovesti u djelo, da svaka kretnja ljudskog srca mora biti čestita i blaga, da bi se protiv svih loših navika trebalo boriti i da ljudsko biće mora sebe trenirati da postane blag, miroljubiv, strpljiv, suosjećajan i ponizan. On mora neprestano sebe promatrati, i opet i iznova on će otkriti slabosti i nedostatke ako uzme njegov rad unapređivanja sebe ozbiljno… on neće biti zadovoljan sa sobom samim sve dok živi na Zemlji, jer on neće postati tako savršen na Zemlji da više ne bi imao ničeg zbog čega bi sebe kritizirao. On mora stremiti ka savršenstvu sve dok živi, i on će jedino to činiti sve dok je svjestan njegovog nesavršenstva kao rezultat njegove oštre samo-kritičnosti i sve dok je on apsolutno odlučan zaputiti se stazom uspona… I stoga treba ostati vrloduboko ponizan i smatrati sebe i svoj rad malim i čak još više iskreno zatražiti dar milosti tako da će Božja snaga teći ka njemu i omogućiti mu da sprovodi rad poboljšavanja njegove duše, budući Bog daje milost poniznima (1 Petrova 5:5).
AMEN
