Bertha Dudde, br. 6274, 3 Lipnja 1955
UDALJENOST OD BOGA I KRIVI STAV SPRAM NJEGA ….
Udaljenost između ljudi i Boga sve je veća, i vrijeme ide sve bliže Kraju …. Vrlo su rijetki oni koji smanjuju tu udaljenost, a to su oni ljudi koji pripadaju crkvi Isusa Krista, koji su u živoj vjeri koja je u život probuđena putem djelovanja u Ljubavi. Rijetki su ljudi koji se ne pogube u svijetu nego žive svjesno, tj. trude se ispuniti Božju volju …. Oni Mu prilaze bliže i oni ne trebaju sa užasom misliti na nadolazeći Kraj, jer oni i znaju da Kraj mora doći i zašto mora doći, i da to za njih predstavlja samo početak jednog novog života …. u Onostranom ili pak u raju Nove Zemlje ….
A udaljenost od Boga prvo mora biti smanjena, ako ne želimo da Kraj bude propast za dušu …. Jer udaljenost od Boga znači neizbježno stvrdnjavanje duhovne supstance, dakle preobrazbu u najtvrđu materiju …. Udaljenost od Boga znači nemoć, znači nesposobnost za aktivnost …. stanje koje tvrda materija očigledno predstavlja. Jer Božanska snaga Ljubavi ne može prožimati ono duhovno koje je u otporu prema njoj, i zato je ono potpuno bez snage, i u tom nemoćnom stanju ostaje vječna vremena, dok ne počne otpuštati otpor ….
Kao ljudi vi se osjećate puni snage, i zato ne smatrate mogućim to da vas očekuje ta sudbina … i to držite za nemoguće pošto radi svoje udaljenosti od Boga ne znate apsolutno ništa glede toga koji cilj vi na Zemlji trebate postići i ponašate se potpuno suprotno vašem određenju …. Tako da za vas dakle ne može biti druge sudbine od novog progonstva u materiju, baš zato što se postavljate potpuno s onu stranu Boga …. zato što Ga ne priznajete, dok god ne živite u skladu s Njegovom voljom …. čak i kad Boga ispovijedate usnama …. A taj stav spram Boga odrazit će se izuzetno bolno na vas ….
Koliko rijetko se čovjek prisjeća svoga Stvoritelja i Oca od vječnosti …. Svjetovnim mislima neprestano je ispunjen, sve djelovanje i razmišljanje usmjereno je na zemaljske stvari, dan se započinje i završava sa zemaljskim brigama i zemaljskom aktivnošću …. Za Onoga Koji im je dao život ne preostaje ništa vremena, a i ako misle na Njega onda je to bez ikakvog osjećaja odgovornosti spram Njega. Oni Ga isključuju i u rijetkim slučajevima zadovoljavaju se javnim satom “Bogoslužja”, budući da je to za njih postalo tradicija ….
Nema više života u crkvama koje trebaju svjedočiti o Bogu; nema Duha u njima, a Duh u ljudima ne može biti zato što u njima više nema Ljubavi, pošto jedino Ljubav umanjuje udaljenost od Boga i bez Ljubavi jaz je gotovo nepremostiv …. A vjera u Boga uvijek je živa jedino tamo gdje su srca ispunjena Ljubavlju …. Tako da ćete po stupnju Ljubavi ljudi na Zemlji i sami moći prosuditi da je udaljenost od Boga sve veća i da je zato Kraj neizbježan …. pošto sami ljudi to privlače putem svog stava spram Boga ….
Darove Milosti koji ljudima stoje na raspolaganju …. razum, slobodu volje i sposobnosti, oni ne koriste da bi prišli bliže Bogu, nego da bi se od Njega sve više udaljili, tako da će ti darovi Milosti biti izgubljeni …. Oni će opet biti neslobodni i nemoćni tokom beskrajno dugih vremena …. Potonuti će u depresiju (najniža točka), iz koje su se mukotrpno već bili iskobeljali …. No u slobodi volje opet su težili depresiji i time se dakle dobrovoljno udaljili od Boga, a ta volja uvjetuje njihovu sudbinu, jednom kad je došao Kraj ove Zemlje ….
AMEN
