Leopold Engel – VIE 11/68: 1-7 i 20-28
68. NIKODEM I POGLAVARI KOD GOSPODARA
[1] Stigli smo tamo nakon kratkog vremena. Svi su putem šutjeli, a Moji sljedbenici su Me često zabrinuto gledali jer je svima bilo jasno da želim postići važnu pobjedu, ali svi nisu mogli razumjeti zašto je završila neuspjehom. Gdje je bila Moja čudesna moć koja je vanjskim znakom mogla tako lako potvrditi Moju misiju? Budući da je iscjeljivanje bolesnih za njih već bilo nešto uobičajeno, nešto što su i Moji učenici mogli izvesti s uspjehom i stoga to ljudima nije bilo ništa posebno. Sumnjali su i u pogledu glasa s neba jer nije zvučao dovoljno snažno da prekine sve sumnje.
[2] O svim ovim pitanjima detaljno smo razgovarali nakon što smo stigli u Betaniju i Ja sam se povukao u jednu usamljenu sobu kako bih se sabrao i ojačao – to jest Svoju dušu. Osobito je Juda u grupi Mojih najbližih učenika bio uzrujan zbog očitog neuspjeha, i on je također otvoreno rekao da Me je Moja prevelika blagost i dobrota spriječila da snažno istupim pred narod.
[3] On (Juda) je rekao: “Gospodar je svakako Čovjek s vrlo posebnom snagom i mudrošću, i apsolutno ne sumnjam da je On i nitko drugi očekivani Mesija, ali taj moćni Duh koji često živi u Njemu kao bljesak munje i Njegova iznimna moć obavijeni su preslabim pokrovom koji ipak ljudima pokazuje previše slabosti. Svijetom ne vladaju samo blagost i dobrota, nego i šaka koja zna upraviti mač i koja, ako treba, postupi i krvavo strogo, to je ono što jamči uspjeh. Ako bi Gospodar bio prisiljen zaštititi Sebe i Svoje sljedbenike od pohlepnih krvnikovih pomoćnika, tada bi Božja Sila koja živi u Njemu morala djelovati sasvim drugačije kako bi spriječila Njega i Njegove sljedbenike da propadnu tako da bi Njegovo djelo procvjetalo. Ali na ovaj način je On uvijek podbacio.”
[4] Petar mu je rekao: “Judo, zar nikad nisi vidio koliko smo često i Gospodar i mi bili u opasnosti i da bismo odavno propali bez Sile koja živi u Njemu? Sjeti se samo kako je zapovjedio oluji, i koliko su često bili spriječeni napadi hrama koje su na nas slale sluge pravde.”
[5] Juda je odgovorio: “Pa ipak, to nije nikakav dokaz, jer su uvijek postojale takve povoljne okolnosti da smo se možda i mi mogli vlastitim snagama spasiti od svih tih opasnosti. Ne, ja vjerujem da ako bi Mu iznenada zaprijetila fizička opasnost koju će svi vidjeti i bojati je se – ne bi li Gospodar tada morao djelovati mnogo snažnije? Zar se tada ljudi ne bi mnogo drugačije priklonili Njemu i ne bi se ponovno okrenuli protiv Njega zbog glupe, blještave igre hrama?”
[6] Petar i ostali su, odmahujući glavom, razmišljali: “Kako se to može dogoditi i tko će o tome odlučiti? Gospodar će sigurno najbolje znati što planira učiniti i kako postupiti.”
[7] Sada je Juda šutio, razmišljao i ostatak dana ostao smrknut i nije ništa rekao.
——
[20] Ja sam došao na ovaj svijet kao svjetlo da svaki koji vjeruje u Mene ne ostane u tami, nego da hoda po jasnom danjem svjetlu. Zato sam ovako govorio pred narodom, kao i uvijek. Također sam im rekao da Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, i također sam im uvijek pokazivao putove kojima trebaju hodati kako bi zadobili to Moje Kraljevstvo.
[21] Dakle, tko čuje Moje Riječi i ne vjeruje im, Ja mu neću suditi za to, jer nisam došao suditi svijetu i zapovijedati mu kao tiranski kralj, već učiniti svijet blaženim Riječju i donijeti mir u njega. Tko god Me bude prezirao i ne prihvaća Moje Riječi, već će imati dovoljno onoga što će mu suditi, jer Riječ koju sam Ja izgovorio i koja će ostati zauvijek, sudit će mu u njegovom najmlađem danu u koji će on napustiti ovaj zemaljski svijet da bi ušao u vječno Kraljevstvo gdje ću Ja biti istinski Kralj i to ću ostati zauvijek.
[22] Ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac koji me poslao dao zapovijed što ću činiti i govoriti. I znam da je Njegova zapovijed život vječni (Ivan 12:49, 50). Zato govorim kako Mi je Otac rekao. Stoga ne brinite o tome što se događa i što će se tek dogoditi. Otac tako želi.”
[23] Tada se Juda uzbudi i reče: “Gospodaru, Otac je s Tobom u Svojoj punoj moći. Može li Te ova moć napustiti dok ste oboje jedno?”
[24] Rekoh: “Otac, Sin i Sila su jedno i tako će i ostati, i također se nikada ne mogu razdvojiti kao što znate. I Otac je u Sinu i Sin također uskoro u Ocu, sjedinjeni Silom. Ali Sin mora slušati Oca, i ako to čini, Otac će mu dati sve u posjed. A Sin to zna jer Mu je Otac rekao. I sada će proći još samo malo vremena, tada će Sin vječno biti u Ocu. Ali kako se to treba postići, još uvijek nije vaša briga, ali će biti od koristi za vas i cijelo čovječanstvo.”
[25] Nikodem reče: “Gospodaru, ove Tvoje Riječi ne razumijemo u potpunosti. Osim toga, čini se prije svega potrebnim da Ti misliš na Svoju osobnu sigurnost. Zbog toga smo došli ovdje, posebno da Ti to ponudimo najbolje što možemo. Pa zar ne bi bilo bolje da Ti napustiš ovo mjesto i sakriješ se? Sin moga brata ovdje može Te sigurno otpratiti, jer ima mnogo veza preko granice gdje možeš živjeti neko vrijeme u potpunoj sigurnosti.”
[26] Rekoh Ja: “ Ne budi tako budalast. Ja ne trebam pomoć ljudi. Kad bih htio uništiti Moje neprijatelje, ovo bi bila mala stvar za Mene. Ali Ja ne želim tako, jer će i oni sudjelovati u spasenju, a s njima i svi ljudi. Ja ću ostati ovdje, i možete biti sigurni da Me nitko neće uhvatiti prije nego što Ja Osobno to poželim.”
[27] Iako se Nikodem nije odmah umirio jer ga je strah od hrama nastavio progoniti, ali je konačno bio zadovoljan time i mislio je da je učinio ono što je morao učiniti. Tada sam Ja također priznao njegovu dobru volju i on je ubrzo sa svojim drugovima, pod zaštitom tame, otišao natrag u Jeruzalem gdje je stigao nesmetano i bez da ga prepoznaju.
[28] I sami smo ubrzo otišli na počinak jer je i ovaj dan iziskivao dosta napora od našeg tijela. Noć smo proveli u velikom miru. Samo ga Judina duša nije mogla pronaći. Mnoge su misli i šaputanja prolazile njegovom dušom tako da je noć proveo bez sna.
——
VIE 11/69
JUDA I TOMA RAZGOVARAJU.
POLAZAK IZ BETANIJE. BORAVAK U JORDANU.
[1] KAD je jutro stiglo, Juda je pokušao vidjeti Tomu i odvesti ga na stranu.
[2] Oboje su izašli van i razgovarali na slijedeći način:
[3] “Brate”, reče Juda, “možeš li zapravo razumjeti način na koji Gospodar djeluje? Gledaj, obojica smo muškarci koji smo uvijek znali što želimo, i kad smo imali cilj na vidiku, uvijek smo ga svom snagom slijedili. No, ovdje ne mogu jasno vidjeti što Gospodar zapravo želi, a također nisam više potpuno uvjeren da On Sam jasno vidi Svoj konačni cilj.
[4] Jučer smo obojica bili svjedoci Njegove pobjede i vidjeli smo da bi Mu trebalo samo malo truda da veže ljude koji su čvrsto uz Njega, i to tako da bi Ga slijedili gdje god bi htio. Ali umjesto da uvjeri sve u Svoju misiju kao Mesije, On tolerira da Mu hram oduzima sve plodove Njegova rada iz ruku i ne poduzima ništa od onoga čemu se ljudi nadaju dok u Njemu ima doista toliko moći da bi Mogao zapovijedati hramom i cijelim rimskim kraljevstvom ako bi se usredotočio na to.
[5] Čemu Mu sva Njegova Božanska moć kojom zapovijeda olujama, bolesnima i svakoj nesreći ako je On Sam po Sebi toliko slab da tu moć ne upotrijebi kad je to potrebno? Zar oni koji su zdravi i tako teško pate pod ugnjetavanjem Rimljana i lihvarstvom hrama ne bi trebali pronaći Mesiju u Njemu? Što je bijeda nekolicine bolesnika u usporedbi s bijedom cijele zajednice? Juda, da, sav svijet uzdiše pod ugnjetavanjem tog moćnog naroda. Pohlepni kraljevi i svemogući car koji uživa u bogatstvu zauzimaju prijestolje koje bi trebao zauzeti mudar, pravedan, vrlo moćan vladar od Boga. Svijet bi postao raj. Patnja i tuga bi se promijenili u radost, a siromaštvo u bogatstvo kada bi On vladao prijestoljem koje sada zauzima rimski car.
[6] Oh, srce mi zadrhti od radosti u grudima kad pomislim kako bi sve moglo biti, a tako nije. A zašto nije tako? Jer On, jedini u Kome živi Božja snaga, ne može u Sebi naći hrabrosti za brzu, odlučnu akciju.
[7] Gle, brate, to me žalosti, i jako me brine, jer ja doista još imam srca za duboku bijedu naroda, ali čini mi se da je On, osim (što se tiče) bolesnika i nemoćnih, već izgubio Svoje.”
[8] Toma mu odgovori: “ Brate, što to govoriš? Nije li sam Gospodar rekao: ‘Nisam došao na svijet radi zdravih, nego radi bolesnih i nemoćnih, da im pomognem i utješim ih’? Želiš li ti bolje znati zašto je došao k nama nego On Sam?”
[9] Iritiran, odgovori Juda: “A tko je zdrav u ovoj zemlji? Zar nisu svi bolesni i invalidi? Samo se hram i oni veliki naslađuju i tove onim što iznude svojom silom, a izvanjsko zdravo tijelo naroda je iznutra jadno, bolesno i iskvareno od gnjeva i bijesa koji se budi zbog načina djelovanja tih najviših vlastodržaca.
[10] Sigurno je došao i zbog tih ljudi. Treba li narodu Mesija samo za tjelesne invalide? Narod želi biti i mora biti sretan. To je volja Božja, ali ta sreća mora ići zajedno sa sigurno održavanim vanjskim položajem, kakav su uživali ljudi pod Salomonom, tako da su živjeli u miru, a uz vanjsko blagostanje također su mogli razvijati svoju dušu.
[11] Ne brate, srce mi je puno tuge. Otvaram ti ga, jer si još uvijek jedini koji nije skrivao svoj razum i mišljenje kao ostali koji bezuvjetno vjeruju, a da ne znaju zašto. Ne, nisam i ne želim biti rob praznovjerja. Želim znati kamo put vodi. Ne želim dječje igre. Želim vidjeti muška djela.”
[12] Toma je bio šokiran bijesnim Judom koji je tako neočekivano pred njim razotkrio svoje ideje. I upozoravajućim glasom reče: “Brate, iako sam netko tko ne vjeruje lako, ipak sam uvjeren u ono u što sam povjerovao! Ako me želiš pokolebati u mojoj vjeri u Gospodara – kao što mislim – onda je ovo beskorisno, jer ja znam što da mislim o Njemu! Pa pusti me na miru!”
[13] Uzrujan, Juda se usprotivi: “ Ovo je daleko od mene! Ja sam također čvrsto uvjeren da svatko može primiti spasenje samo od Njega, ali sam jednako tako uvjeren da se nešto mora dogoditi da se to spasenje ostvari! Sad je vrijeme, ili nikad!
[14] Herod je dobro raspoložen prema Njemu. Upravo u ovom trenutku moć Rimljana ovdje je manje značajna jer im je njihova oružana snaga potrebna negdje drugdje. Dakle, sve je u korist Njega – najmoćnijeg Čovjeka – samo da je htio. Ali probuditi volju u Njemu, to je ono o čemu se radi, jer vidjeli smo koliko je oklijevao i čuli smo što Hram želi. Kad bih posjedovao samo mali dio Njegove moći, tada bih se jednako tako rugao trikovima hrama kao što je On činio do sada. Ta jadna gamad sigurno nema nikakvu moć nad Njim. Nikad prije nisu imali i nikada je neće imati. Ali postoji bojazan da će Mu Sam Bog oduzeti moć ako se odupre Božjoj volji da usreći Svoj narod.
[15] Ovdje su u Gospodaru ujedinjeni svi uvjeti koji omogućuju polaganje Božje sile u Njega. Morat ćemo čekati vječnosti prije nego što se drugi čovjek pojavi i učini tako goleme stvari. Stoga, On to mora učiniti, sada ili nikad, prije nego što Božja tolerancija nestane (Bog izgubi strpljenje). Ako On ne nađe hrabrosti u Sebi da poduzme ono što je potrebno jer je to (tako) obećao Bog, onda mora biti prisiljen to učiniti.”
[16] Šokiran, Toma je skočio i šapnuo: “ Prisiliti? Tko želi natjerati Onoga iz Koga govori Sam Svevišnji?”
[17] “ Ako je On Onaj za koga kaže da jeste, neka to dokaže. Ako nije, zašto onda uzalud čekati?” promrmlja Juda napola glasno i namršteno.
[18] Prestrašen, Toma šapne: “ Kako bi On mogao biti prisiljen? Brate, odustani od tih misli. Nije to dobro. Užasavam se toga.”
[19] Turobno će sada Juda: “ Ti se, slabiću, užasavaš velikih misli? Ali ni sam još ne znam kako je to moguće. Ja samo osjećam: nešto se mora dogoditi. Mora.
[20] Zbogom brate. Šuti pred drugima o onome o čemu smo oboje razgovarali. Čuješ li? Obećaj mi. Nitko od onih unutra me ne voli previše. Ne želim da se nadamnom nadvije još više mržnje.”
[21] Toma pruži ruku i prosudi: “ Tko bi imao koristi od mog razgovora? Obećajem ti.”
[22] Nakon kratkog pozdrava, Juda ga je ostavio i otišao na vrh Maslinske Gore da se osami i razmisli. A Toma se tjeskoban vratio ostalima i pokušao se boriti protiv svojih briga vodeći smiren razgovor s braćom.
[23] Kad smo sada sjeli za jutarnjim obrokom, svi osim Jude, Lazar me upita što sam odlučio učiniti – želim li, što je njemu bilo draže, provesti blagdane s njim, a ako ne, kamo planiram ići.
[24] Na to rekoh njemu i učenicima da još danas namjeravam napustiti Betaniju – ne iz straha, nego da ću to učiniti zbog naroda i hramskih slugu. Ovi bi napravili mnogo zla kad bi znali da sam ovdje i da nisam dostupan. Kako bih to spriječio i kako nikome ne bih naudio, Sakrio bih Se sada na nekoliko dana i ne bih dopustio da Me pronađu.
[25] Moji su Me pratitelji pitali gdje želim ići.
[26] Rekoh Ja: “ Ako želite ići sa Mnom, vidjet ćete. Međutim, izdajica spava među vama, zbog toga to još ne biste trebali znati.”
[27] Učenici su bili šokirani ovom izjavom i začuđeno su pogledali oko sebe da vide na koga mislim. Ovdje nisu bili prisutni samo učenici, nego i mnogi Lazarovi kućni radnici koji su mu pomagali u upravljanju njegovim imanjem. Ali nitko se od njih nije usudio pitati ni riječi o tome.
[28] U tišini smo završili s obrokom. Zatim sam se oprostio od Lazara i njegove obitelji koji su me ispratili s velikim žaljenjem i tjeskobnim srcem. Ali njihova vjera u Mene ih je uzdigla iznad svih briga da bi Mi se nešto moglo dogoditi kroz hram.
[29] Skrenuli smo prema cesti za Jerihon i ubrzo smo vidjeli kako nam ususret dolazi Juda koji je primijetio naš odlazak s brda i došao nam se pridružiti ne gledajući u ne baš sretna lica apostola. Sada sam pošao ovo putovanje samo sa 12-oricom, i nitko od Mojih preostalih sljedbenika nije bio s nama.
[30] Ubrzo smo otišli u smjeru Jordana gdje je Ivan krstio, ali budući da je glas propovjednika u pustinji zamro, ovo je mjesto sada bilo potpuno pusto. Dakle, ovdje smo kampirali i tu smo ostali potpuno neometani.
[31] Ovo područje je vrlo ugodno, posebno u proljeće jer je tamo temperatura puno viša. Uz obalu je raslo bujno drveće i grmlje koje je svima pružalo hladnu sjenu i sigurna odmorišta. Ovdje na Jordanu još smo proveli puna 2 dana nakon što smo napustili Lazara, i Ja sam ovo vrijeme iskoristio da još jednom jasno objasnim apostolima njihov poziv i Moj nauk.
