I tako, gledam ja juče ‘našu’ baku (= jednu siromašnu staricu koja jedva da ima za kruh) kako joj skoro suze idu kad je vidjela kruh (reče mi: ‘Volim kruh …. & vas volim!’), i prisjećam se Gospodina kako jednom reče dok je lomeći kruh (‘lomljenje kruha’ predstavlja ‘uzajamnu ljubav među bližnjima’, onakvu uzajamnu ljubav kakvu je Gospodin ukazao Svojim svijetlim primjerom; Ivan 15:9-13,17) govorio učenicima: ‘Ovo je tijelo Moje, koje se za vas daje. Ovo činite (!) Meni na spomen!’ (Luka 22:19), i tu mi padnu na pamet neki koji, sada u doba ‘korizme’, da bi ‘udovoljili’ tom istom Gospodinu, odustaše od kruha.
Koliko je ljudsko sljepilo, o Gospode, mislim se ja dok mi se srce steže od sažaljenja, koliko li je samo veliko ljudsko sljepilo!?
‘Uslijed toga su djeca donijela okrepe i hrane za tijelo koja se sastojala od voća te starog i novog kruha. No Adam nije htio ništa (po)jesti pošto mu je njegov podnevni zavjet i dalje vezivao nepce/apetit (= iako se ova priča događa u dan Sabbatha, zbog čega Adam nije htio jesti kruha, iako gladan, u današnje vrijeme i na našim prostorima se ona sa punim pravom može primjeniti na doba korizme i na ono od čega ‘vjernici’ odustaju ne bi li ‘udovoljili’ Bogu; ovdje se pod ‘vjernik’ naravno misli na određenu kvalitetu vjernika), te je dotakao hranu samo toliko da bi je blagoslovio. Drugi su učinili isto.
Međutim, pošto su do sada svi bili poprilično ogladnjeli, i to toliko da su svi – uključujući čak i Enocha – sa očiglednom žudnjom i tajnim apetitom gledali u voće i kruh te ih je koštalo priličnog samo-odricanja da ne pogaze/prekinu svoj zavjet, Ashmael (Gospodin je u ovoj objavi, iako to sudionici u ovom određenom trenutku još nisu znali, Sebe predstavio u liku Ashmaela) je zapitao Adama:
‘Adame, poslušaj! Tko je tebi i tvojoj djeci nametnuo (ili ‘tko vas je prisilio na’) post? Zašto ne jedeš od voća ako si gladan, ni tvoja djeca ako su gladna?
Da li vam je Jehova zapovjedio da t(ak)o činite? Ili, kako misliš da služiš Bogu kažnjavajući se postom i borbom protiv svoje vlastite prirode? [kako rekoh, možda ne bi ni komentirao ovaj korizmeni post da jedna od mojih poznanica nije odustala od ‘kruha’, ‘kruha’ koji je sveuključujući simbol i prirodna korespodencija ljubavi, ‘kruha’ koji predstavlja tijelo Gospodinovo i kojeg je ON Sam posvetio, a što je najgore, ja ni uz najbolju volju ne vidim drugog razloga da netko odustane od kruha osim da bi ‘smršavio’ (u današnje vrijeme nije rijetka pojava, pogotovo kada je riječ o ženskom rodu, da se za vrijeme korizme odustaje baš od nečeg što ‘deblja’), pa tako uzima Božje ime uzalud, jer su razlozi sebične ili osobne prirode, i škodi svojoj duši misleći da čini nešto dobro; s druge strane, postavite se u Gospodinovu poziciju, da li bi vas ‘oduševilo’ kad bi vas netko ‘volio’ samo 40 dana i 40 noći na godinu, tj. kad bi samo u te dane činio ‘ono što je vama milo’?; koji bi ljubavnik svojoj dragoj rekao, čak i da je ono što ona čini njemu milo, što ovdje nikako nije slučaj, ‘Ja sam sretan jer ti činiš stvari koje mi udovoljavaju samo u četvrtak?’; naravno ‘kruh’ je ovdje ‘okidač’, kako bi to mudro rekla jedna moja prijateljica, NIKAKO NE GOVORIM ‘SAMO’ O KRUHU ILI SPECIFIČNO O TOJ/NEKOJ OSOBI; riječ ‘Beth lehem’, što je mjesto na kojem se rodio naš Spasitelj ili, ako tu sliku otključamo najsvetijom naukom o korespodencijama, stanje čovjekove duše u kojem se po prvi puta aktivira/pojavljuje/rađa Božanski duh u nama, na originalnom hebrejskom znači ‘Kuća kruha’ i kao takav predstavlja ‘srce u kojem tinja nesebična ljubav prema bližnjem’; vidi Mihej 5:1; Matej 2:6] Reci Mi i zapitaj se da li Bogu može biti milo/ugodno ako čovjek koji u svom životu još nikad nije uspio putem samo-odricanja pouzdano (iz)vršiti samo jednu od Božjih zapovijedi i nje se uvijek pridržavati, onda/sada, pošto je bio preslab držati se jedne jako lake Božanske zapovijedi, sebi nameće svoju vlastitu, puno težu zapovijed. Na kraju će on otkriti kako je pridržavati se ove više neizvodivo od vršenja stotinu Božanskih zapovijedi koje su uvijek tijesno povezane sa prirodom bića jer Bog neće, i nikad ne može, prisiliti biće da (pod)nosi više nego je sposobno (iz čega se izvodi zaključak da je svaki ‘pretežak’ teret, znači svako ‘ispaćeno’ i ‘tužno’ lice, ništa drugo do čovjekovo djelo, tj. on SAM si je na leđa natovario pretežak teret pod kojim njegova duša pati i umire) sa svojom određenom prirodom, pošto On najbolje zna zašto ga je iz Sebe pozvao u postojanje.
Više pročitajte na: “Riječ dvije o ‘postu’ (Kruh naš svagdašnji)“