380. (2) Prividna/lažna vjera je sva(ka) vjera koja se udaljava od istinske i jedine vjere (ili ‘koja napušta istinsku i jedinu vjeru’), i u posjedu je onih koji se penju nekim drugim putem i ne gledaju u Gospodina kao u Boga, već jedino kao u (ili ‘i ne smatraju da je Gospodin Isus Krist, Bog, već samo’) ljudsko biće.

Da je lažna/prividna vjera svaka vjera koja se udaljava od istinske i jedine vjere, je vidljivo/očigledno samo po sebi; jer kada/ako je jedna jedina vjera istina (= ako postoji jedna i jedina istinita vjera), slijedi da ono/išta što se udaljava od nje nije istina/istinito. Svako dobro i svaka istina u crkvi proizlazi/izvire (ili ‘se umnožava’) iz vjenčanja između Gospodina i crkve. Prema tome, sve što je u suštini ljubav prema bližnjem i što je u suštini vjera, je proizvod (ili ‘proizlazi iz’) tog vjenčanja; a na drugu stranu, sve što u ljubavi prema bližnjem i vjeri nije proizvod tog vjenčanja, (to) nije iz legitimne/zakonite veze već iz nelegitimne/nezakonite, stoga iz poligamijskog vjenčanja ili veze, ili preljuba. Sva vjera (ili ‘svako vjerovanje’) koja priznaje/spoznaje Gospodina a vjenčava se sa neistinama sadržanim (ili ‘prihvaća neistine koje su sadržane’) u krivovjerjima, proizlazi iz poligamijskog vjenčanja/veze, a vjera (ili ‘a svako vjerovanje’) koja priznaje/spoznaje tri Gospodina u jednoj crkvi, proizlazi iz preljuba. Jer takva vjera je poput prostitutke, ili poput žene koja je udata za jednog čovjeka, ali svoje noći provodi sa dvojicom drugih (ili ‘a sebe noću prodaje dvojici drugih’), i svakog od njih naziva svojim mužem kada spava sa njim. To je razlog zašto se njihove/takve vjere nazivaju lažnim/patvorenim/prividnim (vjerama).

Gospodin u mnogim odlomcima (= na mnogim mjestima u Riječi) naziva takve ljude (= ljude koji imaju takvu vjeru) ‘preljubnicima’, a oni su također ‘lopovi i pljačkaši’ o kojima čitamo u Ivanu:

“Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače (ili ‘već se penje nekim drugim putem’), kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata: ako bilo tko uđe kroz Mene, spasit će se.’  Ivan 10:1, 9

Ulaziti u ovčinjak je ulaziti u crkvu, a također i u nebo. To (= ulazak u crkvu) povlači sa sobom (ili ‘to je također’) i ulazak u nebo jer oni (crkva na zemlji i nebo) čine jedno, i nebo ne sačinjava ništa drugo nego prisustvo crkve (ili ‘osim crkve koja je’) u njemu. Stoga, baš kao što (ili ‘kako’) je Gospodin ženik i muž crkvi, isto tako je On ženik i muž nebu.

[2] Moguće je istražiti i prepoznati/saznati da li je (nečija) vjera zakonit ili nezakonit potomak uz pomoć gore opisana tri indikatora/pokazatelja, naime (ili ‘a ti indikatori/pokazatelji su’), spoznavanje/priznavanje Gospodina kao Sina Božjega, spoznavanje/priznavanje kako je On Bog neba i zemlje, i spoznavanje/priznavanje da je On jedno sa Ocem. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj bilo koja vjera napušta (ili ‘se udaljava od’) ove tri suštinske stvari, utoliko je lažna/prividna vjera. Vjera je i lažna i preljubnička kod/u onih koji gledaju (ili ‘kada gleda’) u Gospodina ne kao u Boga, već prosto/samo kao u čovjeka. Istinitost ove izjave/tvrdnje je jasno vidljiva/očigledna iz dva užasna/neopisiva/odvratna krivovjerja, Arijevog i Socinijevog, koji su bili prokleti i isključeni iz Kršćanske crkve zbog toga jer su negirali Gospodinovo Božanstvo i penjali se drugim putem. Ali, bojim se da ove odvratnosti danas čuče skrivene u generalnom stavu/duhu ljudi u crkvi. Zapanjujuća je činjenica da je čovjek, što više vjeruje kako nadilazi druge u učenosti i prosuđivanju, sve više sklon ščepati i prisvojiti ideju kako je Gospodin ljudsko biće a ne Bog, raspravljajući/argumentirajući (to riječima) da On (= Gospodin), pošto je ljudsko biće, ne može (ujedno) biti (i) Bog. Svatko tko te ideje učini vlastitim idejama (ili ‘tko sebi prisvoji te ideje’) se pridružuje društvu Arijana i Socinijevaca, koji su u duhovnom svijetu u paklu.  

[3] Takav je generalni stav ljudi u današnjoj crkvi, pošto svaka osoba ima duha pratioca (= duha koji mu je pripojen, sa kojim je povezan). Bez njega (= bez toga, tj. bez jedne takve ‘veze’ sa nebom) čovjek ne bi mogao razmišljati analitički, racionalno i duhovno, tako da (ili ‘i stoga’) on ne bi bio ljudsko biće već ne-čovjek/životinja. Štoviše, svaka osoba privlači (ili ‘sebi pripija’) duha koji je u harmoniji sa (= čiji osjećaji su slični) osjećajima njegove volje i posljedično sa percepcijom njegova razumijevanja. Čovjeku koji se putem istina koje su uzete iz Riječi i životom u skladu sa njima upoznao (introduced) sa dobrim osjećajima (ili ‘uveo u dobre osjećaje’), je kao pratioc/su-drug određen/dodjeljen anđeo nebeski; dok se onome koji se upoznao/uveo u zle osjećaje tako što je, potvrdivši/priznavajući neistine (‘potvrditi/priznavati neistinu’ = biti uvjeren kako je nešto istinito što je u sebi neistina), živio zao/pokvaren/griješan život, (za pratioca/su-druga) dodjeljuje/određuje pakleni duh. A kada se to dogodi, onda čovjek tako reći ulazi sve više i više u bratstvo sa sotonama, potvrđujući/utvrđujući sebe sve više i više u neistinama koje su suprotne istinama iz/u Riječi, i Arijevim i Socinijevim odvratnostima protiv Gospodina. Razlog tome je da sve sotone ne mogu podnijeti čuti ni jednu istinu iz Riječi, ili čak ime Isusovo; ali ako ih čuju, onda postanu poput furija, trče unaokolo i kleveću/hule Boga. Ako se nakon toga pojavi nebesko svjetlo (= ako nebesko svjetlo nakon toga utječe), oni se naglavačke bacaju u pećine i u vlastitu gustu tamu, tamu u kojoj za njih ima određenog svjetla, kao što ga i za sove ima u mraku, ili za mačke koje u podrumima vrebaju na miševe. To je sudbina nakon smrti svih onih (ili ‘takvi nakon smrti postanu svi oni’) koji u svom srcu i vjeri negiraju Gospodinovu Božanstvenost i svetost Riječi. Njihov unutarnji čovjek je takve prirode, bez obzira u kojoj mjeri njihov vanjski čovjek glumio i igrao ulogu Kršćanina (ili ‘i pretvarao se kako je Kršćanin’). Da je to tako (ili ‘da je to istina’) ja znam jer sam to vidio i čuo (= u duhovnom svijetu među anđelima, duhovima, vragovima i sotonama)

[4] Za sve one (ili ‘o svima onima’) koji slave Gospodina kao Iskupitelja i Spasitelja samo sa svojim ustima i usnama, dok u svome srcu i duhu gledaju na Njega čisto kao (= smatraju) da je ljudsko biće, se, dok govore o ovim stvarima ili ih pak naučavaju, može reći da su njihovi obrazi poput vreće/kese meda (ili ‘da su im usta puna meda’), a njihovo srce kao vreća/kesa žuči (ili ‘a srce puno žuči’). Njihove riječi su poput šećernih kolačića, dok su njihove misli kao zatrovani gutljaji vina; oni su također poput pužić-kolačića koji u sebi sadrže (leteće) zmije. Ako su takve osobe svećenici, oni su poput gusara na moru koji na svoj jarbol izvise zastavu neke ne-nasilne/miroljubive zemlje, ali kada im brod koji prolazi priđe kao prijatelj, oni umjesto prijašnje (zastave) podižu na svoj jarbol gusarsku zastavu, i ščepaju/otimaju brod zarobljavajući njegovu posadu. Oni su također poput zmija sa stabla poznanja dobra i zla koje, prerušene u anđele svjetla, pristupaju čovjeku držeći u svojim rukama jabuke sa tog stabla obojane zlatnom bojom kao da su bile ubrane sa stabla života, nudeći ih sa riječima:

‘Bog zna da će se u dan kada ih pojedete, vaše oči otvoriti, i bit ćete kao Bogovi, poznavajući dobro i zlo.’ Postanak 3:5

I kada ljudi pojedu te jabuke, oni onda slijede zmiju dolje u podzemni svijet i tamo žive sa njom. Oko tog podzemlja se nalaze sotone koje su pojele Arijeve i Socinijeve jabuke. To su oni, također, na koje se (ili ‘na takve ljude se također’) misli pod ‘čovjekom koji je došao na svadbu bez vjenčanog odijela, i koji je bio izbačen van u tamu’ (Matej 22:11-13). ‘Vjenčano odijelo’ je vjera (ili ‘predstavlja vjeru’) u Gospodina kao Sina Božjeg, Boga neba i zemlje, Koji je jedno sa Ocem. Oni koji Gospodina slave/štuju samo na/sa svojim ustima i usnama, ali u svom srcu i duhu gledaju na Njega prosto/samo kao na ljudsko biće, ako otkriju svoje misli i uvjeravaju druge, su duhovne ubojice, dok su najgori među njima duhovni ljudožderi. Jer čovjekov život proizlazi iz njegove ljubavi prema Gospodinu i vjere u Njega; ali ako je ovaj suštinski element vjere i ljubavi, (naime) da je Gospodin Bogo-Čovjek i Čovjek-Bog, oduzet, njegov život je okrenut u (ili ‘čovjekov život postaje’) smrt. Time je i na taj način čovjek ubijen i rastrgnut poput jagnjeta kojeg ubija i rastrgne vuk.

Više pročitajte na: “POSTOJI ISTINSKA VJERA, LAŽNA/PRIVIDNA VJERA I LICEMJERNA VJERA“