40. Mi također čitamo u Ivanu:
‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je On dao Sinu da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26
To znači da, baš kao što samo Božanstvo (Otac/Jehová), Koje je postojalo od vječnosti, ima život u Sebi, isto tako Ljudsko (Sin), kojeg je On prisvojio (assumed) u vremenu, ima život u sebi. Život u sebi je stvarni (very) i jedini život koji omogućava svim anđelima i ljudima da žive. Ljudski um ovo može shvatiti ako uzme u obzir/razmotri svjetlo koje zrači iz sunca prirodnog svijeta. To svjetlo nije kadro biti stvoreno, ali su forme koje ga primaju stvorene; na primjer, oči su napravljene/dizajnirane da u sebe prime svjetlo, i baš je svjetlo koje isijava iz sunca ono što im omogućava vid. Ista stvar je i sa životom, koji je, kako smo rekli prije, svjetlo koje zrači iz sunca duhovnog svijeta; ono nije kadro biti tvoreno, ali ono sa svojom neprestanom radijacijom tako reći obasjava i daje život čovjekovom razumijevanju. Iz ovoga slijedi, – pošto su svjetlo, život i mudrost jedno, mudrost također ne može biti stvorena; a isto je istinito i za vjeru, istinu, ljubav, ljubav prema bližnjem/milosrdnost i dobro. Forme koje ih primaju su stvorene, naime, umovi ljudi i anđela.
[2] Neka se stoga svatko pazi da sebe ne uvjeri u to kako živi sam od sebe, ili da je mudar, da vjeruje, voli percipira istinu, i želi i čini dobro, od sebe. U onoj mjeri u kojoj on sebe uvjeri u takve ideje, u toj mjeri on propada sa svojim umom iz neba prema zemlji, i od duhovnog stvorenja postaje prirodno, čulno i tjelesno stvorenje. Pošto on na taj način zatvara više predjele svoga uma, čineći sebe tako zasljepljenim za sve što ima veze sa Bogom, nebom ili pak crkvom. Sve što on onda eventualno sudi, logički razmišlja ili kaže o ovim stvarima je čista glupost, pošto je on u totalnom mraku; no ipak je takav čovjek istovremeno uvjeren kako je sve to posljedica najveće mudrosti. Jer kada su viši predjeli čovjekova uma, gdje prebiva čisto/istinsko svjetlo života, zatvoreni, onda se otvaraju predjeli uma ispod njih, koji su osvjetljeni jedino sa slabašnim ovozemaljskim svjetlucanjem. To svjetlucanje, nepodržavano od strane svjetla uzvišenih predjela, je zavaravajuće osvjetljenje, pod kojim neistine izgledaju kao istine, a istine kao neistine; razmišljanje od tih neistina izgleda kao mudrost, a razmišljanje od istina kao ludilo/gluparija. Onda čovjek vjeruje za sebe da ima oštrovidnost jednog orla dok u stvari on ne vidi ono što pripada mudrosti više nego što šišmiš vidi na podnevnom svjetlu.
Više pročitajte na: “36-47 (Božanska Suština, što je Božanska Ljubav i Božanska Mudrost)“