Unutrašnjosti Božanske Riječi

‘Ono što su proroci zapisali putem nadahnuća, (oni) su (to) zapisali u metaforama koje su ništa drugo nego korespondencije golih istina sakrivenih u njima. Pošto vi niste nikad čuli o korespondencijama, vi poznajete samo grub, prirodni smisao Svetih Spisa. Međutim, u tim metaforama proročkih pisama je uvijek (prisutan) trostruki smisao: Prvi (smisao je), materijalno-duhovni, drugi (smisao je), čisti duhovni i, treći, čisti nebeski smisao koji proizlazi iz Božjeg Srca.’  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog – Veliko Ivanovo Evanđelje – 5/272:7, 8′ J.Lorber

Unutrašnjosti Božanske Riječi

‘Ono što su proroci zapisali putem nadahnuća, (oni) su (to) zapisali u metaforama koje su ništa drugo nego korespondencije golih istina sakrivenih u njima. Pošto vi niste nikad čuli o korespondencijama, vi poznajete samo grub, prirodni smisao Svetih Spisa. Međutim, u tim metaforama proročkih pisama je uvijek (prisutan) trostruki smisao: Prvi (smisao je), materijalno-duhovni, drugi (smisao je), čisti duhovni i, treći, čisti nebeski smisao koji proizlazi iz Božjeg Srca.’  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog – Veliko Ivanovo Evanđelje – 5/272:7, 8′ J.Lorber

14:12

Print Friendly, PDF & Email

337. I               SPASAVAJUĆA VJERA JE VJERA U GOSPODINA BOGA SPASITELJA ISUSA KRISTA

Spasavajuća vjera je vjera u Boga (kao) Spasitelja, pošto je On Bog i Čovjek, i On je u Ocu i Otac je u Njemu; tako da su oni jedno. Prema tome, oni (ljudi) koji pristupaju (ili ‘idu k’) Njemu, istovremeno pristupaju (ili ‘idu k’) Ocu, što će reći, jednom i jedinom Bogu, a spasavajuća vjera nije u nijednog drugog (= vjera u nekog drugog nije spasavajuća vjera). Mi moramo (ili ‘Da ljudi moraju’) vjerovati ili imati vjeru u Sina Božjeg, Iskupitelja i Spasitelja, Koji je bio začet od strane Jehove i rođen od Djevice Marije, i Koji je bio nazvan Isus Krist, je očigledno iz zapovijedi koje su On (Gospodin Isus Krist Jehova), a nakon toga i Njegovi Apostoli, često ponavljali. Slijedeći odlomci ukazuju sasvim jasno da je On zapovijedio vjeru u Sebe:

‘Isus reče, ovo je volja Oca Koji Me poslao, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u Njega, ima život vječni; i Ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.’  Ivan 6:40

‘Onaj koji vjeruje u Sina, (taj) ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na/u njemu.’   Ivan 3:36

‘Tako da svaki koji vjeruje u Sina ne propadne, već da ima život vječni, jer Bog je tako ljubio svijet da je dao Svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.’  Ivan 3:15, 16

‘Reče Isus:  Ja sam Uskrsnuće i Život: tko u Mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u Mene, neće umrijeti nikada.’  Ivan 11:25, 26

‘Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji vjeruje u Mene, ima život vječni. Ja sam kruh života.’  Ivan 6:47, 48

‘Ja sam kruh života. Tko dolazi k Meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u Mene, neće ožednjeti nikada.’  Ivan 6:35

‘Isus povika, govoreći: Ako je tko žedan, neka dođe k Meni i neka pije; koji vjeruje u Mene, kao što reče Pismo: Rijeke će žive vode poteći iz njegova trbuha!’   Ivan 7:37, 38

‘Rekoše Isusu: Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? Odgovori im Isus: Ovo je djelo Božje, da vjerujete u  Onoga Kojega je On poslao.’   Ivan 6:28, 29

‘Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete (ili ‘da možete biti’) sinovi svjetlosti!’  Ivan 12:36

‘Tko vjeruje u Sina Božjeg, taj nije (o)suđen; ali tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.’   Ivan 3:18

‘Ove stvari su zapisane da bi uzvjerovali (ili ‘da bi mogli povjerovati’) kako je Isus uistinu Krist (= Mesija, Jehova Koji je trebao doći na svijet!), Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu.’  Ivan 20:31

‘Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.’  Ivan 8:24

‘Isus reče: A kada dođe Utješitelj, Duh Istine, On će pokazat svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda (ili ‘On će dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud’): grijeh zato što (ili ‘s obzirom na grijeh ukoliko’) ne vjeruju u Mene.’   Ivan 16:8, 9

338. Da Apostolska vjera nije bila druga do vjera (ili ‘Da Apostoli nisu imali ni jednu drugu vjeru do vjeru’) u Gospodina Isusa Krista, je očigledno iz mnogih odlomaka u njihovim Poslanicama, od kojih ću ja ovdje citirati/predstaviti jedino slijedeće:

‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega.’   Galaćani 2:20

‘Pavle je Židovima i Grcima objavio (= svjedočio pred Židovima i Grcima) pokajanje pred Bogom i vjeru u našeg Gospodina Isusa Krista.’  Djela 20:21

‘Čovjek koji je izveo Pavla napolje reče, Što moram činiti da bi se spasio? On mu odgovori, Vjeruj u Gospodina Isusa Krista, i spasit ćeš se (ili ‘tako ćeš se spasiti’) i ti i tvoja kuća.’  Djela 16:30, 31

‘Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ove stvari napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate život vječni, i da možete vjerovati u ime Sina Božjega.’    1 Ivan 5:12, 13

‘Mi smo podrijetlom Židovi, a ne “griješnici iz poganstva”, ipak znamo da se čovjek ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo.’  Galaćani 2:15, 16

Pošto je njihova vjera bila (vjera) u Isusa Krista, i također zato što takva vjera dolazi od Njega, oni su je (= tu svoju vjeru) zvali ‘vjera Isusa Krista’, kao u Galaćanima 2:16 koji su upravo citirani, i u slijedećim odlomcima:

‘Pravednost Božja, kroz vjeru u Isusa Krista svima i na svima koji vjeruju da On opravdava onoga koji je od vjere Isusove.’  Rimljanima 3:22, 26

‘Imajući pravednost koja je po vjeri u Krista, pravednost koja je od Boga po vjeri.’  Filipljanima 3:9

‘Onaj koji čuva zapovijedi Božje, i vjeru Isusovu.’   Otkrovenje 14:12

‘Vjerom koja je u Kristu Isusu.’   2 Timoteju 3:15 

‘U Isusu Kristu je vjera koja radi/djeluje kroz ljubav.’  Galaćanima 5:6

[2] Iz svega ovoga (= svih ovih odlomaka) se može vidjeti na kakvu je vjeru mislio Pavle u rečenici/izreci koja se u današnje vrijeme često citira/ponavlja u crkvi:

‘Prema tome, mi zaključujemo/smatramo da se čovjek opravdava vjerom bez djela određenih/propisanih Zakonom.’    Rimljanima 3:18

To nije bila vjera u Boga Oca, već u Njegova Sina; još manje je to bila vjera u niz/red od tri Boga, jednog iz kojeg, drugog zbog kojeg i trećeg kroz kojeg. Vjerovanje crkve da je njegova vjera u tri osobe ono na što je Pavle mislio u toj rečenici/izreci je posljedica toga (= to se događa zahvaljujući činjenici) da u posljednjih četrnaest stoljeća, što će reći, od vremena Savjeta u Nikeji (325 godine poslije Krista), crkva ne priznaje ni jednu drugu vjeru, pa prema tome nije (ni) bila upoznata sa postojanjem neke druge vjere (= u njoj nema znanja/spoznaje/svjesnosti o ni jednoj drugoj vjeri), vjerujući da je ta vjera jedinstvena i jedina moguća vjera. Posljedično tome, gdje god se u Riječi Novog Testamenta spominje vjera, misli se da je to ta vjera (= da je riječ o vjeri u tri Boga, tj. tri Božanske osobe), i sve što se tamo spominje se pripisuje toj vjeri. Kao rezultat toga, jedina spasavajuća vjera, ona u Boga Spasitelja, je bila izgubljena, a također se i mnoštvo neistina uvuklo u to učenje, isto kao i mnoštvo paradoksa koji su odvratni zdravom razumu (= koji su nespojivi sa zdravim razumom). Jer svako/bilo koje crkveno učenje koje namjerava naučavati i ukazivati put ka nebu, što će reći, ka čovjekovu spasenju, je ovisno o vjeri; a pošto se, kako sam već rekao, u njihovo učenje uvuklo toliko puno neistina i paradoksa, oni su bili prisiljeni predložiti/iznijeti (slijedeću) dogmu, da se razumijevanje mora držati poslušno (= podređeno) vjeri (što će reći, da čovjek mora vjerovati u nešto što nema veze sa zdravim razumom). E sad, pošto se u Pavlovoj izreci/rečenici (Rimljani 3:28) pod vjerom ne misli na vjeru u Boga Oca, već u Njegova Sina (= što će reći, vjeru u Njegovo Božansko-Ljudsko), i pošto ‘djela koja su određena/propisana zakonom’ u toj rečenici/izreci ne predstavljaju ona djela koja određuju/propisuju Deset zapovijedi, već ona djela koja određuje Mojsijev zakon koji je dan Židovima (kako se vidi iz nastavka tog odlomka, a isto tako iz slične izjave u Poslanici Galaćanima 2:14, 15), kamen temeljac moderne vjere propada/kolapsira, zajedno sa oltarom/svetištem podignutim na njemu, poput kuće koja propada u zemlju sve dok osim vrha krova ništa od nje ne ostane vidljivo.

339. Razlog zašto moramo vjerovati, što će reći, imati vjeru u Boga Spasitelja Isusa Krista je da je to vjera u vidljivog Boga, u Kojem je nevidljivi Bog; a vjera u vidljivog Boga, Koji je čovjek i u isto vrijeme Bog, ‘ulazi’ u osobu. Jer vjera je u svojoj suštini duhovna, ali je u svojoj formi prirodna. Kod čovjeka stoga vjera postaje duhovno-prirodna, jer sve duhovno mora biti primljeno/prihvaćeno u prirodno, sa ciljem da bude od bilo kakve vrijednosti za čovjeka. Čisto/ogoljeno duhovno u stvari ulazi u osobu, ali nije prihvaćeno. Ono je poput etera koji utječe/uplivava unutra pa onda istječe/isplivava vani bez da stvara bilo kakav efekt; jer da bi se stvorio bilo kakav efekt, on mora biti percipiran i tako prihvaćen, oboje (= percepcija i prihvaćanje) su postupci/procesi su u ljudskom umu, koji se u čovjeku ne mogu dogoditi/odvijati osim na prirodnom nivou.

Na drugu stranu, čisto prirodna vjera, ona, koja je, lišena duhovne suštine, nije vjera, već samo čvrsto uvjerenje ili znanje. Čvrsto uvjerenje oponaša vjeru izvani, ali, pošto mu nedostaje bilo kakve unutarnje duhovnosti, ne može doprinijeti ništa (čovjekovu) spasenju. Takva je vjera svih onih koji negiraju Božanstvenost Gospodinovog Ljudskog; takva je također bila vjera Arijanaca i Socinijevaca, od kojih ni jedni ni drugi nisu priznavali (= su odbacivali) Gospodinovo Božanstvo. Što je vjera bez cilja prema kojem je usmjerena? Zar nije poput pogleda koji je usmjeren prema svemiru, pogleda koji pada kao na prazan prostor i tako se izgubi (comes to naught)? Ona je također poput ptice koja leti visoko iznad atmosfere u eter, gdje umire, kao u vakumu. Vrijeme u kojem ta vjera boravi u ljudskom umu se može usporediti sa vjetrovima u hodnicima Aeolusa (Aeolus je u Grčkoj mitologiji bog vjetrova), ili sa svjetlom meteora. Ona se uzdiže poput kometa sa dugim repom, ali, baš kao i komet, prolazi i nestaje.

[2] Ukratko, vjera u nevidljivog Boga je u stvari slijepa vjera, pošto ljudski um ne može vidjeti svoga Boga; a svjetlo te/ove vjere, pošto nije duhovno-prirodno, je lažno svjetlo. To svjetlo naliči na svjetlo svica (glowworm), ili na svjetlo koje se vidi u noći prilikom marša po sumpornoj zemlji, ili onoj od gnjilog drveta. Ništa iz takvog svjetla ne može proizaći osim čiste maštarije/fantazije, koja čini da utvare izgledaju stvarne dok u stvari one to nisu. Vjera u nevidljivog Boga pruža samo ovakvu vrstu svjetla; posebice, kada čovjek reflektira o tome da je Bog Duh, i o duhu razmišlja kao o eteru. Kakav to rezultat može imati osim da čovjek gleda na Boga kao što gleda na eter? Tako on traži Boga u svemiru, ali kako Ga tamo ne pronalazi, on uzvjeruje kako je Priroda Bog. To je ishodište/izvor prirodnog-obožavanja koje prevladava u današnje vrijeme. Zar nije Gospodin rekao kako nitko nikad nije čuo Očev glas niti Ga je itko ikada vidio (ili ‘vidio Njegova lica’; Ivan 5:37)? A također da nitko nikad nije vidio Boga, i da Ga je jedinorođeni Sin, Koji je na/u Očevim grudima, otkrio/objavio/obznanio (Ivan 1:18)? Nitko nikad nije vidio Oca osim Onog/Njega Koji je sa Ocem; On je Oca vidio (Ivan 6:46). I da nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega (Ivan 1:6). Dalje čitamo da čovjek koji vidi i poznaje Njega, vidi i poznaje Oca (Ivan 14:7 na dalje).

[3] Stvari, međutim, stoje drugačije sa vjerom u Gospodina Boga Spasitelja. Pošto je On Bog i čovjek, i može Mu se prići i vidjeti ga okom uma, ta vjera nije bez cilja, već ima svoj cilj iz kojeg djeluje (proceed) i prema kojem je usmjerena; i jednom kada je prihvaćena, ostaje. To je kao kada je čovjek vidio cara ili kralja; kad god ih se (nakon toga) prisjeti, njihov lik mu se pojavi u umu. Vizija koju daje (takva) vjera je poput gledanja u sjajan oblak, sa anđelom u njegovoj sredini, koji čovjeka priziva k sebi tako da se može uzdići u nebo. Tako se Gospodin pojavljuje onima koji imaju vjeru u Njega, i On prilazi svakoj osobi, u onoj mjeri u kojoj Ga čovjek poznaje i priznaje. To se zbiva u onoj mjeri (in so far = do one granice) u kojoj čovjek poznaje i vrši Njegove zapovijedi, što će reći, odbacuje/izbjegava zlo i čini dobra djela; i naposlijetku On dolazi u njegovu kuću i nastanjuje se kod njega zajedno sa Ocem, Koji je u Njemu, kako to ovaj odlomak iz Ivana obećava:

‘Isus reče, onaj koji ima Moje zapovijedi i vrši ih, taj Me voli/ljubi; a onaj koji Mene voli/ljubi njega će voljeti/ljubiti Otac Moj, i Ja ću ga voljeti/ljubiti i obznanit/očitovat ću mu se. I mi ćemo doći k njemu i nastaniti se kod njega.’     Ivan 14:21, 23

Ovo je bilo zapisano u prisustvu Gospodinovih dvanaest Apostola, koje je Gospodin poslao k meni dok sam ovo pisao.

Spread the Truth