359.      On, posljedično tome, ima i sasvim drugačije ponašanje te je i njegovo obožavanje/štovanje Gospodina, Kojeg on ne doživljava kao udaljenog Boga već kao svog Oca, sasvim drugačije prirode. Njegovo obožavanje pak, tj. na koji način ‘duhovno obnovljeni’ čovjek obožava Gospodina Isusa Krista Emanuela Kojeg je prepoznao kao Jednog jedinog trojedinog Boga, tj. utjelovljenog Jehovu Oca, otkrivamo iz duhovnog smisla riječi koje nalazimo u nastavku Knjige Postanka, naime, da je Abraham, spazivši trojicu, ‘potrčao sa ulaza svog šatora Njima u susret’ (Postanak 18:2), nakon čega je ‘pao ničice na zemlju’ (Postanak 18:2) rekavši: ‘Gospodine moj, ako sam stekao milost u Tvojim očima, nemoj mimoići Svoga sluge!’ (Postanak 18:3) zatraživši od Njih dozvolu ‘da donese malo vode, da bi oprali noge, te nakon toga pod stablom počinuli’ (Postanak 18:4), te ‘da donese kruha kojim bi se okrijepili prije nego pođu dalje’ (Postanak 18:5). Kada su mu za to ‘dali dozvolu’ (Postanak 18:6) Abraham je ‘požurio u šator, k Sari, te joj rekao da brzo zamijesi i ispeče prevrtu od tri mjerice brašna’ (Postanak 18:6), nakon čega se ‘požurio otrčavši ka govedima, gdje je uhvatio mlado i debelo tele koje je dao momku da ga što brže pripravi’ (Postanak 18:7). I na kraju iz toga što je ‘uzeo maslaca, mlijeka i pripravljeno tele te ga stavio pred trojicu, dok je on sam, dok su oni blagovali, stajao pred njima, pod stablom’ (Postanak 18:8).

362.      To što je od njih zatražio dozvolu ‘da donese malo vode, da bi oprali noge, te nakon toga pod stablom počinuli’ (Postanak 18:4) predstavlja (slijedi kao posljedica prethodne spoznaje o vlastitoj grešnosti i nečistoći) pročišćavanje od grijeha (Izaija 1:16), tj. ‘spiranje’, uz pomoć istina vjere, sve nečistoće/zloće prirodnog čovjeka (= ‘nečistoća prirodnog čovjeka’ je sastavljena od svih stvari koje pripadaju ljubavi prema sebi i stvarima od ovog svijeta kao i od posljedičnih neistina; vidi E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 3147’). Kako je baš ta ‘nečistoća’ ono što ‘ometa’ percepciju istina i dobara, tj. njihov upliv, čovjek tek nakon tog ‘pranja’ može percipirati ono što je istinito i dobro (= ‘pod stablom počinuti’) a onda i ‘činiti istinsko dobro’ ili ‘dobro koje je u sebi istinsko dobro’ i tako se ‘okrijepiti’ (= nahraniti dušu istinom i dobrom) što je predstavljeno sa ‘donošenjem kruha kojim bi se okrijepili prije nego pođu dalje’ (Postanak 18:5).

Izvučeno iz “Abrahamovo sjeme – zajednica svetih“