Ispitivanje duševnog stanja s obzirom na sebe samog

1. Kako voliš sebe? Da li je to ljubav koja se uglavnom briga o ovom životu? U tom slučaju, ti ćeš zauvijek žudjeti ostati ovdje, i marljivo ćeš tragati za svojim svjetovnim izgrađivanjem, – ali ako ljubav koju osjećaš ima nebesku tendenciju, ti ćeš žudjeti, ili, u svim zbivanjima ćeš biti spremna otići odatle (= sa ove Zemlje) kad god se to svidi našem Gospodinu.

2. Da li je tvoja ljubav prema samoj sebi dobro regulirana? Jer ništa nije pogubnije od prekomjerne ljubavi prema sebi. Dobro regulirana ljubav implicira veću brigu za dušu nego za tijelo; više revnosti u potrazi za svetošću nego ičim drugim; veće pridavanje vrijednosti nebeskoj slavi nego bilo kakvoj zemaljskoj časti. Dobro regulirano srce jako često sebe pita, ‘Što bi anđeli rekli ako bi se ponašao na ovaj ili onaj način?’ onda što će ljudi reći.

3. Kakvu vrstu ljubavi ti nosiš/osjećaš u svome vlastitom srcu? Da li si joj voljna služiti u njezinim slabostima/bolestima, jer zaista ti si obavezna priteći joj u pomoć, i potražiti pomoć za nju kada ju progone strasti, i ostaviti sve drugo dok se to ne obavi.

4. Što zamišljaš za sebe da vrijediš u Božjim očima? Ništa, bez ikakve sumnje, niti je neka velika poniznost u muhi koja prizna svoju ništavnost, kada je uspoređena sa planinom, ili u kapljici vode, koja za sebe zna kako je ništa u usporedbi sa morem, ili različka, ili iskre, u usporedbi sa suncem. Ali poniznost se sastoji u sljedećem, da čovjek za sebe ne smatra kako je iznad drugih ljudi, i u tome da ne traži da ga smatraju boljim od (ili ‘da je iznad’) njih. Kako stvari stoje kod tebe po ovom pitanju?

5. U riječi – zar se nikad i na nikoji način ne hvališ? Zar se nikad ne upuštaš u samo-laskanje kada pričaš o sebi?

6. U djelu – da li uživaš u bilo čemu što narušava tvoje zdravlje, – mislim na beskorisna isprazna zadovoljstva, budne noći koje ne donose nikakva dobra, i tome slično?

Sv. Franjo Saleški ‘Uvođenje u pobožan život – 5:5’