Gospodar Žetve (Molitva Gospodinu)
‘Tako je Isus obilazio/prolazio kroz sve gradove i sela naučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu Božjem, liječeći svaku bolest i svaku zarazu među ljudima. Ali kada je vidio toliko mnoštvo (bolesnih/duhovno mrtvih/prokletih) sažali/smiluje/se nad njima, jer bili su kao ovce bez pastira. Tada reče On svojim učenicima: ‘Žetva je velika, a zaposlenika/radnika malo, molite se stoga Gospodaru Žetve da pošalje što više radnika u Svoju žetvu.’ Matej 9:35-38
Pitali su me, ‘Da li se moliš?’, a ja im rekoh, ‘Svako moje učenje, baš kao i svako moje djelo milosrđa u sebi nije ništa drugo do molitva upućena ‘Gospodaru nad žetvom’, molitva proizašla iz samilosti nad ljudima današnjeg vremena, ljudima koji su pregaženi i ugnjeteni sa svakojakim zlom. U toj molitvi je spoznaja o našem porijeklu i našem odredištu, spoznaja o tome tko nam je Otac i gdje je Kraljevstvo naše (Oče naš Koji jesi na nebesima). To je molitva koja otkriva kako je sve što je iz Boga proizašlo živo i sveto, kako je sve proizašlo iz istog Izvora i kako se sve, ovim ili onim putem kreće/vraća prema Njemu. Da, to je molitva koja ukazuje kako su svaka životinja, ptica ili drvo naša braća, a posebice čovjek u kojem je iskra Boga živoga (Neka bude sveto ime Tvoje).
Molitva je to koja ukazuje kako jedino ako volimo uzvišenom ljubavlju, ako postanemo djeca dostojna našeg Nebeskog Oca (‘Sinovi Njegovi’ ili ‘oni čija je volja u skladu sa Njegovom voljom’), jedino tako možemo pridonijeti ‘spasenju’ svijeta/poboljšanju uvjeta u svijetu u kojem živimo, samo tako možemo ‘zasjati’ na brdu (Matej 5:14-16) svojim nesebičnim i svijetlim primjerom, samo na taj način možemo izvesti ljude propale u tamu na put svjetla i spoznaje (Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji). Da, jer to je volja našeg Nebeskog Oca, da ‘pomognemo bolesnima i da pružimo utjehu onima koji u svojoj duši ne mogu naći spokoja’ (Matej 9:12,13).
Samo u ljubavi, opraštanju (prema onima koji su zgriješili protiv nas) i suosjećanju/samilosti prema bližnjem (koji je u nevolji) naša duša može pronaći mira, može se ‘nasititi’ i uspokojiti, da, jedino ako naučimo da je iskreno voljeti ništa drugo nego voljeti bližnjeg kao samog sebe, stoviše, i iznad samog sebe (čovjek voli bližnjeg iznad/više od samog sebe kada preuzme njegov ‘sud/osudu/patnju’ na sebe, kada ga voli u trenucima dok mu ovaj čini zlo), kada naučimo činiti stvari iz nesebičnih razloga, samo tada će naša duša počinuti (Daj nam kruh naš svagdašnji, i oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo dužnicima svojim), samo tada ćemo naučiti da su sve teškoće, sve strahote ovoga svijeta samo za naše dobro, da su nam dane ne bi li se naučili u Bogu voljeti, ne bi li u njima prepoznali ljubav i mudrost našeg Gospodina i Vječnog Oca, Isusa Krista Jehove, tek tada ćemo postati jedno sa svime, tek tada ćemo ostati ‘nedodirnuti’ zbivanjima i previranjima u ovom od Boga odvojenom svijetu (Ne uvedi nas u kušnje i izbavi nas od zla). Samo sa svojim djelima ljubavi, samo sa svojim primjerom, samo onda kada u svoj poniznosti uzmemo križ na svoja leđa i Njemu u slavu izdržimo sve muke, samo onda ćemo baštiniti Kraljevstvo, prije ne, uistinu, prije nikako ne (Tebi pripada Kraljevstvo i slava u vijeke vijekova. Amen).
Zaista, velika je duhovna bijeda i duhovno siromaštvo svuda oko nas, jecaji i nepodnošljiva bol, a utješitelja je malo, da, malo je onih koji u sebi nose ‘mir’.