Smrt oskvrnitelja Sakramenta (Ivan 13:27) uvijek je smrt jednog očajnika
‘Sakrament djeluje prema tome koliko je netko dostojniji da ga prima. A toga postaje dostojan svojom postojanom voljom, koja lomi tijelo i duh čini gospodarom, savladavajući požude, savijajući sebe prema krepostima, napinjajući svoje biće poput luka prema savršenstvu kreposti, a iznad svega prema Ljubavi.
Jer kad netko ljubi, teži da obraduje ljubljenoga. Ivan, koji Me je ljubio kao nitko i koji je bio čist, imao je od Sakramenta najveći stupanj preobrazbe. Od onog je trenutka započeo biti orao, kojemu je prisna i lagana visina Neba Božjeg i gledanje Sunca vječnog. Ali jao onome koji prima Sakrament a da ga stvarno nije dostojan, nego ako čak i povećava svoju uvijek ljudsku nedostojnost smrtnim grijesima. Tada mu on postaje ne klicom uščuvanja i života, nego iskvarenosti i smrti. Smrti duha i gnjileži tijela po kojem ono ‘prsne’ (raspukne), kao što kaže Petar o tijelu Judinom (Djela 1:18). Ne prolijeva krv, tekućinu uvijek životnu i lijepu u svom grimizu, nego svoju utrobu crnu od svih pohota, trulež koja se izlijeva iz istrunulog tijela kao iz strvine nečiste životinje, predmeta ogavnosti za prolaznike.
Smrt oskvrnitelja Sakramenta uvijek je smrt jednog očajnika i zbog toga on ne zna za blagi prijelaz, vlastit onome koji je u milosti, ni junačkog prijelaza žrtve koja trpi oštro, ali s pogledom uprtim u Nebo i s dušom sigurnom u miru. Smrt je očajnika užasna od previjanja i strave, to je grozan grč duše koju je već ščepala ruka Sotone i davi je da bi je istrgnula iz tijela i koji se guši svojim odvratnim dahom. To je razlika između onoga koji prelazi u drugi život nakon što ga je hranio ljubavlju, vjerom, nadom i svim drugim krepostima i nebeskom naukom i anđeoskim Kruhom što ga prati svojim plodovima, još bolje od svoje kraljevske prisutnosti, na posljednjem putu, i onoga koji prelazi u drugi život nakon jednog životinjskog života sa smrću poput životinje koju Milost i Sakramenat ne okrepljuju. Prvi je prijelaz vedri svršetak sveca kojemu smrt otvara Kraljevstvo vječno. Drugi je užasan pad osuđenog koji osjeća kako se strovaljuje u smrt vječnu i u jednom trenutku spoznaje ono što je htio izgubiti, a što više ne može popraviti. Za jednog dobitak, za drugog lišenje. Za jednog radost, za drugog užas.
To je ono što vi sami sebi dajete prema vašem vjerovanju i ljubavi, ili nevjerovanju i preziranju Moga dara. I to je poduka ovoga razmatranja.’
Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac,
Mariji Valtorta, dna. 17 Veljače 1944, zapisano u njezinoj knjizi
‘Evanđelje kako mi je bilo objavljeno (Muka) – 9/20’