Lazar opisuje svoje iskustvo smrti… Krist najavljuje agoniju Svoga umiranja…

(Krist:) ‘Lazare, ti koji si umro i uskrsnuo, reci Mi: što je umiranje? Što si iskusio? Čega se sjećaš?’

(Lazar 🙂 ‘Umiranje?… ne sjećam se točno što je bilo. Nakon velikog trpljenja slijedila je velika iznemoglost… Činilo mi se da ne trpim više i da sam samo u dubokom snu. Svjetlo i buka postajali su sve slabiji i udaljeniji… Kažu sestre i Maksimin da sam davao znakove oštre patnje… Ali ja se toga ne sjećam…’

(Krist:) ‘Da. Samilost Očeva otupljuje umirućima duševno osjetilo tako da oni trpe jedino tijelom, koje mora biti očišćeno od tog predčistilišta, a to je smrtna borba (agonija). Ali Ja… A od same smrti čega se sjećaš?’

(Lazar:) ‘Ničega Učitelju. Imam jedan mračan prostor u duhu. Jednu praznu zonu. Imam jedan prekid u tijeku mog života koji ne znam kako ispuniti. Nemam sjećanja. Kada bih gledao u dno one crne udubine koja me je držala kroz četiri dana, makar je bila noć i u njoj mrak, osjetio bih, ako i ne bih vidio, vlažnu studen kako uzlazi iz njene nutrine i kako mi udara u lice. I to je već neki osjećaj (utisak). Ali ja, ako mislim na ona četiri dana, nemam ništa. Ništa. Rekoh…’

(Krist:) ‘Dakako. Oni koji se vraćaju ne mogu reći… Tajna se otkriva svaki put onome koji onamo ulazi. Ali Ja, Lazare, Ja znam što ću trpjeti. Ja znam da ću trpjeti pri punoj svijesti. Neće tu biti nikakvog ublaživanja po napicima (Marko 15:23) niti olakšanja mojoj iznemoglosti čime bi mi smrtna borba bila manje okrutna. Ja ću osjećati kako umirem…’

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac,
primila Marija Valtorta 2 Ožujka 1945, zapisano u njezinoj knjizi
‘Evanđelje kako mi je bilo objavljeno (Muka) – 9/6’