Unutarnji put

‘Uđite u sebe i izađite iz sebe.’

Čovjek, koji ima vječni duh, ne može biti drugačije zadovoljen i zasićen nego jedino onim što je nevidljivo, neprolazno i vječno, i to Sâmim Bogom, kao svojim Ishodištem, Koje s obzirom na način njegovog stvaranja, i jeste jedini Predmet njegove ljubavi. Ali pošto je čovjek u Adamu kroz grijeh i prijestup Božje volje za-pao u vanjsko i vidljivo, na isti način je htio i utažiti glad svoga duha. Tražio je Predmet svoje ljubavi u stvorenome, u vanjskim, vidljivim, ništavnim ovo-zemaljskim stvarima, koje međutim zbog svoje prolaznosti ni u kojem slučaju ne mogu zadovoljiti i utažiti njegov vječni, besmrtni duh.

Iako pomilovane duše, prethodno prosvjetljene milošću, kroz svoj napredak sve više spoznaju da predmet njihove ljubavi mora biti samo Bog, da samo On može zasititi i umiriti njihov besmrtni duh, i da oni prema tome ne smiju biti naklonjeni/zaokupljeni svim vremenskim, prolaznim stvarima, i da im moraju uskratiti svoju ljubav, kako bi svoju ljubav i cijelu svoju želju usmjerili jedino i samo na Boga; a pošto su na van bile toliko udaljene od Boga, one ne znaju gdje bi taj svoj predmet ljubavi ustvari trebale tražiti. Pa iako im je isti s jedne strane u Kristu Isusu toliko neizrecivo blizu, da bi ga jednostavnim putem in(tro)vertiranja u svoje srce ili u sebe same mogle tako lako pronaći, one utoliko manje znaju da ga tamo moraju tražiti. Stoga se one utoliko više ekstrovertiraju i kroz svakojake čulne vježbe i duhovna sredstva traže Boga izvan sebe, iznad oblaka i u daljini. Pa iako su ova i sva sredstva, ako nas upućuju na Boga, vrlo dobra i potrebna, većina duša se u njih zablesavi i na njima zastane, bez da se preko njih uputi i navede do zadnjih stvari, i preko njih prema Sâmom Bogu u svome srcu.

Na ove se duše dakle odnosi: Okrenite se u sebe da bi tražili Boga i tamo Ga u svojoj unutrašnjosti svim silama svoje duše ljubili i obožavali, tako što ćete Mu pokloniti cijelo vaše srce, kako bi On od vas, prestupnika i drznika, mogao učiniti Božjoj volji podanu i poslušnu djecu Božju.

Prema tome, kako li je samo nužno pomilovanoj duši, koja Boga traži kao jedini predmet svoje ljubavi, i koja teži ponovnom sjedinjenju s istim, da bude upućena kako bi Ga morala tražiti i gdje bi Ga najprije, ustvari samo i jedino u ovom životu i mogla naći, kako ne bi više išla u nepouzdano i mlatila po zraku, i da iscrpljena ne bi doživotno beznadežno lutala (Izaija 57,10).

Stoga, Božjim putevima vični učitelji u skladu sa Svetim pismom svi skupa upućuju dušu na pravi put, na ovaj unutarnji put; da predmet svoje ljubavi, naime Boga, svog Spasitelja, mora tražiti u sebi samoj, želi li Ga zasigurno u ovom životu pronaći i sa njim se sjediniti.

Jer zasigurno, pošto se Sveto Trojstvo želi u nama manifestirati, nastaniti i unutra uspostaviti Kraljevstvo Božje, kao što tvrdi sâm Isus (Ivan 14:23; Luka 17:21), pošto smo mi Božji hram, u kojem Njegov duh živi u nama (1 Korinćanima 3,16), pošto je Krist u nama nada u slavu i divno bogatstvo (Kološani 1:27), koji se kao svijetla Zvijezda Danica želi uzdići u našim srcima (2 Petrova 1:19), i Koji nas kao pravo pomazanje Njegovim Božanskim duhom uči svemu (Ivan 16; 1 Ivanova 2:20-27), iz toga slijedi da Ga mi moramo tražiti u sebi samima u svojoj unutrašnjosti kroz tiho okretanje Njemu u našem srcu svim silama svoje duše.

…

Ovo okretanje svim silama naše duše u nas sâme a prema Bogu, istinsko je približavanje i traženje Boga, kojem se onda i Bog svojom blizinom iznutra približava (“Približite se Bogu, pa će se i Bog približiti vama” Jakovljeva 4:8), čime Ga uspijevamo pronaći. To je otvaranje vrata našeg srca (“Ako tko čuje Moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa Mnom” Otkrovenje 3:20) dobrostivom kralju mira Isusu Kristu, Koji će se duši pojaviti na unutrašnji način uz okus slatkastog pomazanja transmitirajući Svoj mir, čime ona unutra iskušava nebesku ugodu, punu duševnog mira, spokoja i ljubavi, i koja je potstiče na to da se uzdržava od sveg grijeha, od svih poročnih želja i svih nečistih žudnji, koje Pavle naziva razapinjanjem tijela sa njegovim strastima i požudama (Galaćanima 5:24).

…

Ova spokojna i nježna gravitacija uči i obrazuje dušu u svem dobru; da se uči vrlinama, da odustaje od svega što bi joj Gospodin mogao zamjeriti i da bude pokorna Njegovim skrivenim sugestijama. Pritom je On kiti mnogim darovima milosti i daje joj lijep oblik, i to takav da je nebeski Zaručnik za Sebe smatra lijepom (Pjesma nad pesmama 4:1-7). Pored toga, duša biva naučavana neposredno putem pomazanja, i dobiva na dar obilnu mjeru spoznaje dubokih i skrivenih istina (1 Ivanova 2:27)

I konačno, duša putem ove unutarnje gravitacije biva skroz izvučena iz njenih čulnih zanimacija, iz njenih svakojakih običaja i navika, i uzdiže duh iznad čula, tako da počinje živjeti u duhu, i služiti i obožavati Boga u duhu i istini (Ivan 4:24), čime potom dospijeva do istinskog mira i prostodušnosti, i u svom unutarnjem temelju do neprestanog ljubavnog prianjanja uz Boga, Kojega unutar sebe percipira u miru i u ljubavi.

Dakle, u ovom okretanju u sebe sâmoga, sadržano je samo-odricanje i molitva. Samo-odricanje se sastoji od okretanja i odvraćanja naše ljubavi, želje i strasti od onoga što nam sputava i opterećuje duh, i što nailazi na neodobravanje Boga. Nasuprot tome, okretanje prema Bogu našom ljubavlju, žudnjom i strašću, dakle svim silama naše duše koje su u nama, traženjem Njega, izručivanjem, otvaranjem našeg srca Njemu, i unutarnjim boravkom u tišini pred Njim, uz potpunu predaju Njegovoj svetoj volji, to je istinska, Bogu mila molitva srca, u duhu i u istini.

Ali kako ona duša koja se odlučila na ovakvu unutarnju molitvu (koja se sastoji samo u voljenju), ne bi bila ometana vanjskim stvarima i turbulencijama, neka za vreme iste utekne u osamu. I kad je tamo, nek vjeruje da Bog jeste prisutan u njoj, pri čemu onda puna strahopoštovanja utječe (unosi, ulazi) u Boga, i riješava svih stranih misli koje bi je mogle ometati. Ona se tada sa svojim razumom, voljom i pamćenjem, kroz potpuno usredotočenje/sakupljanje (= fokusiranje u jednu točku) i zaboravljanje svega stvorenog, okreće unutra prema Bogu u svom srcu, i ostaje boraviti tamo u vjeri da joj je Bog prisutan (pa iako Ga još ne može osjetiti), pred Bogom, sa zaljubljenom pažnjom usmjerenom ka Njemu, u miru i tišini, uvek onoliko koliko joj je moguće, makar to bilo samo pola sata. Pa čak i u slučaju da na početku prvih nekoliko dana duša od unutarnjeg pomazanja Božanske prisutnosti u ljubavi i miru ništa ne primjećuje, kasnije će je utoliko jače u sebi iskusiti, samo ako ne odustane od ove unutarnje vježbe molitve, koja bi joj se na početku mogla činiti vrlo naporna.

Duša se na početku mora malo prisiliti, kako bi svoje lutajuće misli i čula ponovo povukla u unutrašnjost da ih u sebi sakuplja (fokusira) i da se tiho u svom srcu okreće Bogu, kako bi mirovala od svojih svakojakih akcija, kako Gospodin kaže kod Izaije (‘Iscrpljena si od lutanja’ 57:10). Prilikom ovog njenog sakupljanja, sva njezina okupacija mora biti: u vjeri (koja nam Boga predstavlja bez ikakvog oblika) imati Boga na umu, nježno Mu se priklanjati, i biti pred Njim u miru i tišini.

Ovo nježno privijanje ili voljenje Boga i mirno potčinjavanje Njemu, kao što je već rečeno, ne samo da uključuje molitvu i samo-odricanje (odustajanje od sebe), nego i svo djelovanje protiv Boga u sebi, i najplemenitija je i najvažnija aktivnost koja od duše ikako može biti prakticirana; stoga je ona od Pavla nazvana najvećom od svih vrlina i vezom savršene skladnosti (Kološanima 3:14). Ovo ljubljenje ne da se sastoji od riječi, nego od djela i iskrenosti, kako kaže Ivan (1 Ivanova 3:18).’

Autor anoniman