Ljubav prema Sebi samome i Ljubav prema Svijetu pojedinačno.

1. Ljubav prema sebi samome se sastoji u htijenju dobra jedino sebi samome, i nikome drugome osim poradi sebe samog; čak ne ni Crkvi, vlastitoj zemlji, bilo kojoj ljudskoj zajednici, ili sugrađanima. Ova ljubav se također sastoji u činjenju dobra ovima, ali jedino u svrhu vlastitog ugleda, časti i slave; i ako osoba ne vidi kako će ovi tim djelima biti osigurani, on govori u svome srcu, ‘Što ima veze? Zašto bi to trebao napraviti? Kakve koristi će tu biti za mene?’ i onda ništa nije napravljeno. Otud je očigledno kako onaj koji je u ljubavi prema sebi samome ne voli Crkvu, svoju zemlju, zajednicu, svoje sugrađane, ili bilo što uistinu dobro, već jedino sebe samoga i ono što posjeduje.

[2]        2. Čovjekom dominira ljubav prema sebi samom kada u svojim mislima i akcijama ne mari za bližnjega, tako nimalo za narod, a još manje za Gospoda, već jedino za sebe i svoje vlastite. Posljedično tome, dok je sve što čini primarno poradi njega samoga i njegovih vlastitih, ako bi išta napravio za narod ili za bližnjega, to je jedino zbog prikazivanja, i da bi osigurao za sebe određenu pogodnost.

[3]        3. Kaže se ‘Za sebe samoga i njegove vlastite’ jer čovjek koji voli samog sebe takođe voli svoje vlastite, posebice svoju djecu i svoju unučad, a općenito sve koji djeluju u jedinstvu sa njime, i njih on naziva svojima. Usprkos tome, njegova ljubav prema ovima nije ništa nego ljubav prema sebi samome, jer on na njih gleda tako reći kao da su u njemu, i sebe samog u njima. Među onima koje naziva svojim vlastitima su oni koji ga veličaju, slave i ukazuju simpatiju; sve druge on izvani tretira kao ljude, ali iznutra samo nešto malo bolje od ništarija.

[4]        4. Onaj čovjek je u ljubavi prema sebi samome koji prezire svog bližnjega u poredbi sa samim sobom, i koji ga smatra za neprijatelja ako mu ovaj ne pokazuje znakove naklonosti, te iskazuje poštovanje i pažnju, Još više je on dominiran sa ljubavlju prema sebi samome koji iz takvih razloga mrzi i progoni bližnjega; a još više onaj koji izgara od osvete protiv njega, i gleda kako bi ga uništio. Takvi ljudi naposlijetku dođu do toga da uživaju u okrutnosti.

[5]        5. Istinska priroda ljubavi prema sebi samome se može jasno vidjeti pri poređenju sa nebeskom ljubavi. Nebeska ljubav se sastoji u tome da se, poradi njih samih, vole primjene ili dobra koja čovjek vrši za Crkvu, za svoju zemlju, za ljudsku zajednicu, i za sugrađane; no onaj koji ove stvari voli poradi samog sebe, taj ih voli baš kao što voli svoje sluge, pošto mu one poslužuju. Slijedi, prema tome, da onaj koji je u ljubavi prema sebi samome, žudi da Crkva, njegova zemlja, ljudska zajednica i njegovi sugrađani njemu poslužuju, prije nego da bi on trebao služiti njima; on sebe postavlja iznad njih, a njih ispod sebe.

[6]        6. Štoviše, u onoj mjeri u kojoj je čovjek u nebeskoj ljubavi, koja se sastoji u ljubavi prema korisnoj službi i dobrim djelima, i u doživljavanju iskrenog užitka prilikom njihove izvedbe, on je vođen Gospodom; pošto je to ljubav u kojoj Gospod Osobno jest, i koja teče iz Njega. U drugu ruku, u onoj mjeri u kojoj je bilo tko u ljubavi prema sebi, on je vođen samim sobom, to jest svojim propriumom, koji je ništa nego zlo; jer on je njegovo nasljedno zlo, koje se sastoji u tome da čovjek voli sebe samoga iznad Boga, i svijet iznad neba.

[7]        7. Ljubav prema sebi samome je također takve prirode da u onoj mjeri u kojoj joj je to dopušteno, to jest, u onoj mjeri u kojoj su izvanjska ograničenja otklonjena, poput straha od zakona i njegovih kazni, gubitka ugleda, časti, zarade, službe i života, ona gaji silnu požudu ka sprovođenju dominacije ne samo nad cijelim svijetom, već također nad nebom, i zaista nad Samim Bogom; ona ne poznaje niti granice niti kraja. Ova žudnja čuči u svakom čovjeku kojim dominira ljubav prema samome sebi, iako se to ne mora prikazati pred svijetom, gdje se on drži ograničen upravo spomenutim sponama i ograničenjima. Kada se takav čovjek susretne sa nepremostivom preprekom, on jednostavno pauzira dok ona nije otklonjena. Na taj način on sam ne zna da takva suluda, neograničena požuda čuči unutar njegove ljubavi. Svatko može vidjeti da je to tako iz slučaja ljudi oboružanih sa moći i kraljeva koji, kada nisu podložni nikakvim provjerama, ograničenjima i nepremostivim preprekama, pustoše i podređuju pokrajine i kraljevstva, sve dok ih prati uspjeh, težeći ka neograničenom moći i slavom. Ovo je još očiglednije u slučaju onih koji bi svoju vladavinu proširili na nebo, i sebi prebacili svu Božansku moć Gospodnju; njihova žudnja za moći je nezasitna.

[8]        8. Postoje dvije vrste dominacije, jedna ljubavi prema bližnjemu, a druga ljubavi prema sebi samome. Ove dvije vrste dominacije su direktno protivne jedna drugoj. Onaj koji vlada iz ljubavi prema bližnjemu, žudi promovirati dobrobit sviju, i ne voli ništa više nego vršiti primjene, i služiti drugima; (jer služiti drugima je činiti im dobro iz dobre volje u vršenju primjena). Ovo je njegova ljubav i užitak njegova srca. Štoviše, on se raduje kada je uzdignut na uzvišene pozicije, ne zbog časti, već zbog toga što se sfera njegove korisnosti proširila, i sada uključuje primjene od veće važnosti. Takva je dominacija kakva se prakticira na nebu. U drugu ruku, onaj koji vlada iz ljubavi prema sebi ne želi promovirati ničiju dobrobit osim svoju i svojih vlastitih. Primjene koje vrši su učinjene poradi njegove vlastite časti i slave, koje on smatra kao jedine primjene. On služi drugima kako bi sam mogao biti služen, slavljen i u mogućnosti sprovoditi dominaciju. On traži uzvišene pozicije, ne poradi dobra koje bi mogao činiti, već kako bi mogao postići superiornost i slavu, i tako uživati užitke svoga srca.

[9]        9. Ljubav k dominaciji ostaje također sa svakim nakon njegovog života u svijetu; no onima koji su ju prakticirali iz ljubavi prema bližnjemu je na nebesima također povjerena dominacija. Onda, međutim, nisu oni koji vladaju, već primjene i dobra koja ljube; i kada ovi vladaju, Gospod vlada. Oni, međutim, koji su u svijetu vladali iz ljubavi prema sebi, su nakon njihova života u svijetu svrgnuti, i svedeni na ropstvo.

Iz ovog što je bilo rečeno se sada može jasno vidjeti koji su u ljubavi prema samome sebi. Nema veze da li oni izvani izgledaju oholi ili ponizni, jer takve kvalitete pripadaju unutarnjem čovjeku, kojeg većina ljudi prikriva, dok vanjskog treniraju prisvojiti pojavu koja pripada ljubavi prema narodu i bližnjemu, pojavu koja je protivna njihovoj stvarnoj prirodi. Ovo oni čine poradi sebe, znajući da ljubav prema narodu i bližnjemu unutarnje afektira ljude i da će biti cijenjeni sukladno tome kako izgleda da su pod utjecajem ove ljubavi. Ljubav prema narodu i bližnjemu afektira ljude pošto nebo ulazi u nju putem upliva.

[10]      10. Zla koja prevladavaju u onima koji su u ljubavi prema samom sebi su, generalno, prezir prema drugima, zavist, osjećaji neprijateljstva prema onima koji im ne idu na ruku, sa zbiljskim neprijateljstvom naračun toga; također mržnja u različitim oblicima, osveta, lukavstvo, prevara, nemilostivost i okrutnost. Gdje ima takvih zala, tamo je također prezir prema Bogu i Božanskim stvarima, koja su dobra i istine Crkve. Ako je ovima ukazano ikakvo poštovanje, to je sa usnama jedino, a ne sa srcem. Kako takva zla rezultiraju iz ljubavi prema sebi samome, postoje također i slične neistine, jer neistine imaju svoje izvorište u zlu.

[11]      11. Ljubav prema svijetu se sastoji u žudnji da se bilo kakvim sredstvima prisvoji bogatstvo drugih, također u želji za bogatstvom, te u prepuštanju svijetu da čovjeka povuče na dolje i odvede ga od duhovne ljubavi, što ljubav prema bližnjemu jeste, i na taj način od neba. Oni su u ljubavi prema svijetu koji žude različitim sredstvima prisvojiti dobro drugih za vlastitu dobrobit, posebice lukavstvom i prijevarom, i koji ni najmanje ne cijene dobro bližnjega. Oni također priželjkuju imovinu drugih, i u onoj mjeri u kojoj se ne plaše zakona i gubitka ugleda na račun zarade, oni ih lišavaju njihove imovine i potpuno ih opljačkaju.

[12]      12. Ljubav prema svijetu, međutim, nije toliko protivna nebeskoj ljubavi kao što je to ljubav prema sebi samome, pošto zla prikrivena u njoj nisu tako velika.

[13]      13. Ljubav prema svijetu je mnogostruka. Ona se sastoji u ljubavi prema bogatstvu poradi položaja, u ljubavi prema položaju i častima kao sredstvima za postizavanje bogatstva, u ljubavi prema bogatstvu kao sredstvima za namicanje svjetovnih užitaka, u ljubavi prema bogatstvu samo radi njega samoga, što je ljubav tvrdica, i tako dalje u drugim slučajevima. Krajnji cilj zbog čega se žudi za bogatstvom se naziva njezinom primjenom; i iz krajnjeg cilja ili primjene ljubav dobija svoj karakter, jer prirodu ljubavi određuje krajnji cilj kojem je usmjerena: druge stvari služe kao sredstva.

[14]      14. Ukratko, ljubav prema sebi samome i ljubav prema svijetu su u direktnoj suprotnosti ljubavi prema Gospodu i ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, ljubav prema sebi i ljubav prema svijetu, kakve su iznad opisane, su paklene ljubavi. One su, zaista, vladajuće ljubavi u paklu, i čine pakao u čovjeku; ali ljubav prema Gospodu i ljubav prema bližnjemu su nebeske ljubavi, i također vladaju na nebu, i čine nebo u čovjeku.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 400’