Bertha Dudde, br. 1835, 1 Ožujak 1941
PREVLADAVANJE MATERIJE… UVEĆAVANJE DUHOVNOG…
Prolazak kroz materiju je beskrajno dugo zatočeništvo za suštinu (bit, postojanje), i otuda oslobađanje za suštinu mora značiti izbavljenje. Što je tegobnija (opresivnija) bila prisila, to blaženije je oslobođenje od forme (oblika), i stoga je od iznimno velike vrijednosti, kada se čovjek može sasvim odvojiti od materijalnih stvari, budući se duša to skorije može riješiti svoga tereta, i vinuti se uvis. Postati slobodan od forme znači postati slobodan od žudnje (pohlepe, gramzivosti), da mu zemaljsko više ne izgleda poželjno, te je on tako prevladao svu materiju. A, onda je za duh lako razvijati se. Materija je prepreka duhovnom nastojanju. Ona je zaista tu za čovjeka, no međutim, treba biti prevladana, odnosno, iz srca mora biti iščupana privrženost (naklonost, sklonost) prema njoj, jer žudi li čovjek nešto zemaljsko, onda on na izvjestan način iznova učvršćuje vezu sa ovim zemaljskim, kroz svoju izopačenu ljubav, i tako se oblikuje nazadno (retrogradno, degenerativno). Njegova žudnja je okrenuta izvanjskoj formi, koju je on već bio prevladao, i sada se u njoj skriveno nezrelo duhovno nastoji povećati, privlačeći već uznapredovalo duhovno u svoje područje, a ovo opet znači, povećanu žudnju za materijom… (1 Ožujak 1941) Boravak u formi treba biti prisila za duhovno, tako da se ono iz nje nastoji osloboditi. Ali, ako je jednom oslobođeno ove izvanjske forme, te je u daljnjim fazama razvoja također prošlo i kroz druge forme (oblike), ono onda više ne mora nositi žudnju za tim izvanjskim formama, koje je već prevladalo. Ono ih radije treba naučiti omalovažiti, odnosno, one više ne smiju značiti tako mnogo čovjeku, da ih on žudi. Gdje je međutim, žudnja za materijom još vrlo snažna, tamo se može govoriti o prevlasti nezrelog duhovnog, kojemu čovjek pada žrtvom. Volja čovjeka je slaba, i dopušta biti savladana duhovnim u materiji, stoga on iznova potpada utjecaju sotonskih snaga, koje pred čovjekom drže materiju kao opsjenu (u smislu: nešto zasljepljujuće), kako bi zaustavile stremljenje k Bogu, svjesnu molitvu, a ovo toj snazi također i uspijeva… Onda materija iznova u sebe prima već zrelije duhovno, tako da na taj način u sebi uvećava nezrelo duhovno, što narušava (krnji) više razvijeno duhovno, dakle, za čovjeka to znači duhovno nazadovanje. Takav čovjek će stalno biti pod čarima onoga što on žudi. Njemu sve teže pada odvojiti (odvezati) se od toga, malo po malo on postaje rob onoga što bi on trebao savladati, odnosno prevladati; onda moć, koja bi trebala podleći, počinje vladati, a posljedica toga je, da se čovjek rijetko može osloboditi od ove moći, da joj se on i u onostranom još klanja, stremeći prema zemaljskim dobrima, i malo ili nimalo misleći na svoju dušu. On može stoga, u povoljnijem slučaju, ostati na istoj razini. Ali vrlo je blizu opasnost, da žudnja prema zemaljskom dobru bude tako velika, da Bog ovu žudnju usliša, i da se duhovno iznova pripoji toj formi, koja ispunja njegove osjećaje i njegove misli… da biće mora prevaliti isti put, i iznova osjetiti izvanjsku formu kao teško opterećenje, sve dok se konačno ne oslobodi od žudnje za tim… sve dok konačno ne prevlada materiju i žudi jedino duhovno dobro.
AMEN
