Bertha Dudde, br. 1152, 29 Listopada 1939
TAŠTINA …. SAMOSPOZNAVANJE ….
Čovjekov najljući neprijatelj je to da ga ne napušta taština, jer on je tada isto što i bez samospoznaje …. On se vidi na krivom svjetlu i prema tome ne čini ništa osim da ju još više uvećava, umjesto da se u svoj poniznosti sam preispita, da spozna svoje greške i mane, i da se bori protiv njih. Svakom stremljenju za usavršavanjem mora prethoditi spoznaja, no tko se gleda u ogledalu pravičnosti i nedodirljivosti, taj ni ne stremi prema gore, nego se već umišlja tamo; taj ni nema potrebu za razvojem prema gore, pošto mu njegovo nedostatno stanje zrelosti nije osviješteno. I on će samo rijetko prihvatiti uputu i upozorenje glede toga, pošto je uvjeren u svoju bitnost i stoga se nalazi u ogromnoj udaljenosti od istinske spoznaje svog duševnog stanja.
Tako da će čovjeku uvjerenom u važnost svoje ličnosti biti vrlo teško moguće objasniti nužnost usavršavanja, jer on će to kod svojih bližnjih uvijek smatrati za shodno, ali nikada kod sebe samoga …. On ne spoznaje svoju vlastitu najveću grešku i time teško da nalazi put do spoznaje …. On ima jedan određeni preveliki osjećaj za sebe, koji ga sprječava da se ponizno u molitvi prepusti Ocu u Nebu, pa je taj osjećaj za sebe najveći neprijatelj njegove duše …. on se ne priginje pred Ocem …. a još manje služi ….
A to ga sprječava pri razvoju njegove duše naviše, jer čovjek ne može postići ništa uzvišeno ako tome ne stremi …. s druge strane opet, neće stremiti nečemu što vjeruje da posjeduje. Samo onaj tko se smatra malenim i slabim, moli za pomoć …. No veliki i moćni vjeruje da mu ona nije potrebna. Tako da ostaje prazan i na kraju krajeva ne bilježi uspon, jer svakom usponu mora se težiti.
Kad je čovjeku tako jako razvijen osjećaj za samoga sebe, onda mu ni udaljenost od vječnog Božanstva nije pravo shvatljiva, i on sa svoje strane ne čini ništa da bi umanjio tu udaljenost …. Naprotiv, on dozvoljava da zemaljski svijet vrši utjecaj na njega tako da udaljenost od Boga postaje sve upečatljivija, jer vjeruje da je on osobno tako duboko u znanju, da nadmoćno odbija sve što mu se nudi za njegovo spasenje duše, pretpostavljajući uvijek svoju neprikosnovenost i svoju važnost.
On smatra sam sebe uzornim i ne dopušta da itko drugi vrijedi, on ne prihvaća poduku i odbojan je ako se od njega traži promjena njegovog bića, jer njemu se ono čini iznad svega a opet najveća mu je prepreka na putu do prave spoznaje, jer do visine može dospjeti samo onaj tko vjeruje da je u najvećoj nizini …. jer taj Boga moli iskreno za Njegovu pomoć koja mu je od strane Oca Ljubav-no dana, dok se onaj drugi ne smatra tako potrebitim da bi tražio Očevu pomoć, pa tako bez ikakve pomoći niti ne može dospjeti gore ….
AMEN
