Bertha Dudde, br. 6154, 4 Siječanj 1955
PONIZNOST… OHOLOST…
Poniznost je najsigurniji put za doseći Boga, oholost je namjesto toga put koji odvodi od Njega. Jer, oholost je udio onoga koji je jednom pao, koji je želio vladati i koji više nije prepoznavao Boga, koji je sebe uzvisio iznad Njega, zbog čega je pao u najdublji ponor… No, ponizni priznaje Boga i poklanja se podređen Njemu… Njemu teži i ne osjeća se vrijedan Njegove blizine… I stoga ponizan čovjek nalazi užitak kod Boga, On Sam se saginje do njega dolje i podiže ga uvis, On mu daje milost na milost i neprestano mu pomaže rasti naviše… I tako vi ljudi sada također razumijete da oholi čovjek ne može nikada stići do Oca, jer on sam gradi zapreku između sebe i Boga… On sam čak smatra da nije postavljen ispod, i uvjeren je u svoju vrijednost, tako da on ne može ni tražiti, ni zahvaljivati, kako Bogu, tako ni ljudima… osjeća se nadmoćnim i stoga odlazi prazan, jer ne moli za milost, a niti je ne cijeni kada mu je ponuđena… Jer on vjeruje da nju ne treba. A u svojoj oholosti on stoga niti neće primiti nikakvu milost… Ocu je po volji ponizno dijete, ono samodopadno, međutim, nema nikakvu Ljubav za Njega i stoga ne može polagati ikakvo pravo na Očevu Ljubav, koja dolazi do izražaja u prilivu milosti… Ali, koliko li je bogat ponizan čovjek, kojem Se Sam Bog naginje u Svojoj Ljubavi i opskrbljuje ga svime za čim on ima potrebu… U poniznosti leži priznavanje Boga kao Stvoritelja i Oca od vječnosti… U poniznosti također leži priznanje nekadašnje krivnje… Ponizno dijete se osjeća beskrajno otklonjeno od Oca i tako prepoznaje svoje nesavršeno stanje, svoju nedostojnost uživanja Očeve blizine… Ali, čovjek koji prepoznaje svoju krivnju, svoju nesavršenost, traži pomoć i oprost. On neće nikada ohola duha smatrati da je ispravan ili da pravedan hoda Zemljom… uvijek će prepoznati svoju vlastitu nedostatnost i stoga će molećivo podignuti ruku k Ocu, Koji želi prihvatiti Svoje dijete i ima samilost za njega… Stoga prepoznaje Boga kao Svog Oca od vječnosti, iznutra se odvraća od onoga koji ga je srušio u ponor… Želi iznova naviše i također će dosegnuti svoj cilj, jer ponizan je čovjek bogato opskrbljen milošću koja mu daje snagu na putu prema gore… Bogu, od Kojega je jednom proizašao, ali Ga je odbio i stoga zgriješio protiv Boga. Ponizan čovjek će primiti bezmjerne milosti, dok međutim, oholom čovjeku milosti moraju ostati uskraćene, sve dok ne odloži svoju oholost, sve dok on ne prigne ponizno glavu u prepoznavanju svojih slabosti i nesavršenosti… Jedino put poniznosti vodi Bogu… Jedino ponizni nalazi milost pred Njim, jer je on blizu Očeva srca i svoju unutrašnjost on potpuno predaje Njemu.
AMEN
