Leopold Engel – VIE 11/ 71:11-23, 72:17-28, 73:1-6, 74:1-18
71
PASHALNO JANJE. PRANJE NOGU.
JUDA IZDAJE GOSPODARA. VEČERA GOSPODNJA.
[11] Običaj je bio da nakon obroka gospodar kuće preda zalogaj kruha izgovarajući stih iz Svetog Pisma onome tko ga je primio. Taj se običaj nije sačuvao do danas, ali se općenito prakticirao i mnogi su ga smatrali vrstom predviđanja za budućnost.
[12] Dok Sam ga pripremao (zalogaj kruha), obuzela Me je velika tuga i izgovorio Sam Riječi: “Jedan od vas će Me izdati.” (Ivan 13:21)
[13] Učenici, šokirani ovom izjavom koja im se činila nejasnom, obasuli su Me pitanjima o tome što sam time mislio i tko bi Me mogao izdati. Ali Ja sam odbio svaki odgovor i dok sam svakome od njih govorio riječi opomene ovisno o njihovom karakteru, počeo sam dijeliti komade kruha. Petar, koji je bio jedan od prvih, bio je najviše obeshrabren Mojom izjavom. Dao je znak Ivanu, koji je sjedio najbliže Meni, da Me pita na koga sam mislio.
[14] ‘Naslanjanje na prsa’ bilo je uvelike pogrešno shvaćeno jer su se pojavila mnoga objašnjenja budući da jezik nije bio dobro shvaćen. Nismo ležali za stolom kao Rimljani, kako se često navodi, već smo sjedili. Židovi nisu prihvatili taj običaj koji se smatrao poganskim, kao što su izbjegavali sve što je moglo imati nešto zajedničko s poganima. Onaj kome je iskazana posebna čast kao prijatelju, sjedio je s desne strane gospodara kuće koji ga je počastio tako što mu je pripremao hranu. Kad bi se to dogodilo, gospodar kuće se često morao okretati prema njemu – okrećući prsa prema njemu. U jeziku tog vremena to je značilo ono što se danas prevodi kao ‘naslonjen na prsa’, čime se uvuklo drugačije značenje koje nije bilo namijenjeno.
[15] Ivan Me tihim glasom upita tko je to, a budući da je to bio Moj učenik koji mi je bio najbliži, rekao sam mu: “To je onaj kome ću dati komad kruha”, nakon čega ga (kruh) je Juda primio riječima: “To što činiš, učini brzo.” (Ivan 13:27)
[16] Drugi učenici naravno nisu mogli zaključiti iz ovih riječi što sam mislio. Ali Juda, koji je također bio šokiran Mojom prvom izjavom jer je mislio da je upućena njemu, sada je ove riječi u potpunosti shvatio kao zahtjev koji je odobravao njegove planove. Brzo je ustao i izašao van, trijumfirajući u sebi.
[17] Sada je bio toliko ispunjen ponosom budućeg suvladara kojim je želio biti, kao i ogromnom željom da privuče slavu i čast sebi ne obazirući se ni na koga drugog, da je Sotona sa svim đavlima oholosti zaposjeo njegovu dušu, tako da je on gorio od želje da vlada i uništi sve protivnike.
[18] Nisam li mogao sve ovo izbjeći?
[19] Svakako. Ali ovdje je Sin Čovječji stajao pred izborom da zgrabi sav sjaj i svu čast svijeta. Stoga je morao doći u poziciju da bira, i ovdje je pred Njim ležala odluka u smislu kako je već naznačeno.
[20] Zato sam rekao Judi nakon što je otišao: “Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog je proslavljen u Njemu. Ako je Bog proslavljen u Njemu, i Bog će Njega proslaviti u Sebi i uskoro će Ga proslaviti.” (Ivan 13:31, 32) To znači: Sin Čovječji će uistinu biti Sin Božji i Otac će se uskoro sjediniti s Njim za svu vječnost.
[21] Sada sam još jednom ukratko dao cijelo Svoje učenje Svojim učenicima, kao što ga možete pročitati precizno u Ivanu 14 i 17 sa svim govorima i odgovorima učenika, te prigovorima Petra i Filipa i odgovorima na njih.
[22] Uz sve te rasprave već je bilo kasno, pa sam ponovno uzeo kruh od kojeg sam pripremio prve komade i rekao jedanaestorici: „Neka svaki od vas ipak uzme komadić koji ovdje pripremam. Ovo je Moje tijelo, utjelovljena Riječ koja mora oživjeti u vama. Uzmite i ovu čašu, pijte iz nje svi, to je Moja krv koja će se proliti za vas za oproštenje vaših grijeha.“ (Matej 26:26-28) Tko ne jede Moje tijelo i ne pije Moju krv, nikada neće biti blagoslovljen. Sada znate kako biste ovo trebali shvatiti i više se nećete sablazniti na ove riječi. Jedite i pijte, i kad god to činite, činite to Meni na spomen. Gdje dvoje to čine Meni na spomen i sastanu se u Moje ime, i Ja ću biti među njima.“
[23] Učenici su sada učinili kako sam im rekao. Zatim smo napustili kuću nakon što sam i Ja zahvalio našem domaćinu koji se s ljubavlju oprostio.
72
ISUS U GETSEMANSKOM VRTU. ISUS UHVAĆEN.
[17] U tom trenutku približila se skupina hramskih stražara s bakljama, predvođena Judom. Htio ih je odvesti u gostionicu gdje je mislio da će Me naći. Učenici su Me pitali što to znači. Ali rekao sam im da se povuku i krenuo sam putem prema skupini. Kad Me Juda ugledao, prišao Mi je, pozdravio Me i htio Me poljubiti kao znak raspoznavanja naoružanim hramskim slugama. Ali spriječio sam ga i rekao: “Juda, zar tako izdaješ Sina Čovječjega? (Luka 22:48) Bolje bi ti bilo da se nikada nisi rodio.”
[18] Zatim sam se okrenuo prema skupini ljudi i upitao ih snažnim glasom: „Koga tražite?!“
[19] Vođa odgovori: „Isusa iz Nazareta.”
[20] Tada sam se obznanio riječima: „Ja Sam“ i prišao im nekoliko koraka bliže.
[21] Ali hramski su se stražari povukli jer su mnogo čuli o Mojoj moći i bojali su je se, zbog toga je Kajfa izabrao samo pomoćnike koji Me još nisu poznavali. Nekoliko njih koji su stajali straga čak je palo na tlo zbog sudara s onima koji su stajali sprijeda.
[22] Budući da su pomagači stajali ondje oklijevajući i prestrašeni, ponovno sam ih upitao: “Koga tražite?”
[23] I na ponovljeni odgovor vođe rekoh ponovo: “Rekao sam vam da sam to Ja. Ali ako tražite Mene, pustite ove ovdje da odu.”
[24] Kad su pomagači primijetili da im se ništa ne događa, posramili su se što su se prije bojali, gurnuli su se prema Meni i ubrzo Me okružili dok im je vođa vikao da samo Mene moraju čuvati jer je zapovijed velikog svećenika bila da uhvate samo Mene.
[25] Ali Petar, koji je sada primijetio da Mi prijeti ozbiljna opasnost i da se ne događa nikakvo čudo koje bi Me oslobodilo, izvukao je mač koji je uvijek nosio skrivenog sa sobom i pojurio k Meni. Malchus mu se odupro držeći ga podalje kopljem. Tada ga je Petar udario i odsjekao Malchusu uho.
[26] Tada sam povikao Petru: “Vrati mač u korice! Zar da ne pijem čašu koju Mi je dao Otac?”
[27] Tada se Petar povukao. Dotaknuo sam ozlijeđeno uho pomagača i ono je odmah ozdravilo. To je zapanjilo pomagače, tako da se više nisu brinuli za učenike i samo su Me željeli odvesti.
[28] Sad kad sam sve prihvatio u tišini i dopustio im da Mi bez ikakvog otpora svežu ruke, oni su razgovarali međusobno, iznenađeni, pitajući se zašto su im rekli da moraju upotrijebiti ekstremno nasilje budući je hvatanje takvog čovjeka zaista opasno. Juda je stajao po strani, čekajući da se dogodi nešto što bi stražare prestrašilo. Ali kako se ništa nije dogodilo, bio je još uvjereniji da će se Moja moć razotkriti pred Visokim Vijećem.
73
SASLUŠANJE I ISUSOVA OSUDA
[1] Povorka je sada prešla preko Kidrona kroz ista ona vrata kroz koja sam Ja bio ušao. Hramski stražari su Me prvo odveli Hani, šogoru velikog svećenika Kajfe. Hana je bio prvi kome su Me odveli jer je bio Kajfin predstavnik i oduvijek je bio vrlo aktivan po ovom pitanju, pa je njemu prvo donesena vijest da su Me uspjeli uhvatiti.
[2] Napomena: Apsolutno nije namjera ovdje ponavljati sve što je već detaljno navedeno u Evanđelju po Ivanu jer ovaj spis ne smije učiniti Evanđelje po Ivanu nepotrebnim. Međutim, sljedeći povijesni događaji samo će popuniti praznine onoga što se čini da nedostaje.
[3] Tamo se može pročitati način na koji me je Hana primio, kao i Petrov pad.
[4] Hana me poslao svezana Kajfi.
[5] Juda, koji je sada shvatio da se sve dogodilo drugačije nego što je očekivao, vidio je kako Sam bio odveden, i zbunjen i pun straha za uspjeh svoje namjere slijedio je povorku. Također je htio proći sa Mnom do velikog svećenika, ali mu je ulaz bio odbijen.
[6] Kod Kajfe se okupilo cijelo Visoko Vijeće i već su dugo čekali Moj dolazak, tražeći osvetu. Sada su protiv Mene formalno podignute optužbe, i pojavili su se svjedoci protiv Mene koji su trebali svjedočiti da Sam počinio veleizdaju, a posebno je protiv Mene iskorišten ulazak u Jeruzalem, a također i da Sam se usudio hodati po svetom mjestu čime Sam sebi pripisao svećeničku moć koju nisam posjedovao. Nakon toga, točno/precizno je dokazano da Sam htio pobuniti narod protiv rimskog cara kako bih Se postavio za kralja. Ali kada je trebalo pronaći svjedoke za to koji bi pod zakletvom mogli potvrditi Moju namjeru Mojim riječima, nisu pronašli nikoga.
74
ISUSOVO RASPEĆE, SMRT I UKOP
[1] Činilo se da je hram pobijedio i želio da se smrtna presuda koja je izrečena izvrši što je prije moguće.
[2] Ono što će sada slijediti neće biti detaljan opis svih mučenja koja je Moje tijelo moralo podnijeti, jer su to stvari koje duša nijednog ljudskog bića ne može razumjeti. Tek u slobodnom, duhovnom stanju jednom će biti moguće razumjeti u kojoj mjeri je ta muka smrti poslužila da potpuno produhovi Moje tijelo i stoga također doprinese spasenju materije, iako ta muka nije bila nužno potrebna.
[3] Ovdje će biti ispravljeno samo nekoliko pogrešaka i razjašnjene neke stvari kako bi se u skladu s evanđeljima, koja su, u vezi s Mojom fizičkom smrću, prilično točna, mogla dati jasna slika o posljednjim satima Sina Čovječjega.
[4] Prvo moramo razmotriti nošenje križa. Kod Rimljana je bio običaj da svaki zločinac osuđen na smrt mora sam nositi svoje drvo smrti do mjesta pogubljenja, i često, kada bi ga snaga napustila da to učini, bio bi vrlo okrutno mučen kako bi ga natjerali da izvrši tu kaznu. Naravno, ni Ja toga nisam bio pošteđen, i snaga Mog izuzetno iscrpljenog tijela vrlo brzo Me napustila tako da sam nekoliko puta pao na tlo.
[5] Šimun Cirenac, koji se držao Mojeg nauka i kao takav bio dobro poznat svećenicima, susreo je procesiju i, užasnut, sa suosjećanjem je promatrao Moje jadno stanje.
[6] Tada mu je jedan od hramskih slugu podrugljivo viknuo: “Pogledaj svog velikog Učitelja koji Si ne može pomoći. Sada Njegova prijevara bijedno izlazi na vidjelo.”
[7] Zgrožen, Šimun mu odgovori proročkim duhom: “Doći će vrijeme kada ćete proklinjati čas što ste svi učinili takvo što. Ali ja želim služiti svom Učitelju kako bi Mu put patnje bio lakši.”
[8] “I hoćeš!” viknu nekoliko svećenika ljutito. “Jer budući da se usuđuješ prezirati djela hrama, nalažemo ti kaznu i nosit ćeš križ svoga Učitelja!” Kad je Šimun to čuo, radosno je pojurio u pomoć, uzeo teški križ na svoja snažna ramena, a budući da sam ležao na tlu, pružio Mi je i ruku kako bih Se mogao osloniti. Prihvatio sam je, a Šimunova fizička snaga toliko je ojačala da mu je postalo lako nositi taj teški teret. (Luka 23:36)
[9] Svi Moji najbliži prijatelji, koji nisu mogli prići sudnici tijekom izricanja presude, sada su nas pratili. I mnogi ljudi, koji su isprva bili uplašeni i stajali podalje kada su sljedbenici hrama vikali ‘raspni Ga’, sada su prišli bliže. Odmah su pokazali prijeteći stav kada se procesija približila vratima gdje je veliki trg omogućavao okupljanje velikog broja ljudi. Ali farizeji su se bojali da će se to dogoditi i stoga su zatražili veliku skupinu rimskih vojnika, koji su čekali procesiju na vratima prema Golgoti kako bi održali red.
[10] Kad su oni koji su Mi bili naklonjeni vidjeli da sam nepovratno izgubljen i da je nasilno spašavanje iz ruku slugu pravde nemoguće, podigao se glasan jauk, uglavnom žena.
[11] Stoga sam se okrenuo onima koji su Mi stajali najbliže i rekao im: “Ne plačite za Mnom, nego za sobom i svojom djecom, jer će ih snaći gore stvari od onoga što sada vidite da se Meni događa. Ja idem k Ocu Svome, a oni neće znati kamo idu.” (Luka 23:28)
[12] U crkvenoj tradiciji se kaže da Mi je sluškinja Veronika ponudila tkaninu da obrišem znoj. To je istina, jer je stajala u prvim redovima ožalošćenih. Ali otisak Moga lica na toj krpi je legenda koja se pojavila kasnije, a ovdje treba reći i da u Moje vrijeme nikada nije bilo Židova Ahasvera koji Me je otjerao iz svoje kuće. Oba su mitovi koji su nastali kasnije iz priča pobožnih umova koji su pokušavali uljepšati Moju fizičku smrt svim mogućim čudima, i koji su se također uvukli u evanđelja.
[13] Da se sve te stvari dogodile dok je tijelo visjelo na križu, kako se izvještava – veliki potres, pomračenje sunca, pojava duhova i mnoge druge stvari – u tom slučaju, prisiljen tim moćnim znacima, Jeruzalem bi se pokajao u kostrijeti i pepelu još istog dana i ne bi gledao na Moje uskrsnuće sa sumnjom, već s radošću i kao znak oproštenja svih grijeha. Ali u vrijeme kada je tijelo umrlo, nije se dogodilo ništa što je bilo toliko iznimno da bi nužno moralo biti povezano s Mojom smrću. Također nije bilo druge mogućnosti budući da slobodna volja ne može biti ugrožena, i da se ovo glavno načelo nije moralo održavati, već bi i ranije bilo moguće koristiti silu takvim čudima. Sve se dogodilo na takav način da se moglo dogoditi i bez Moje fizičke smrti, i stoga ćemo pobliže pogledati što su te stvari bile.
[14] Kad su Me odveli na Golgotu – u to vrijeme uobičajeno mjesto pogubljenja u Jeruzalemu – Juda Iškariotski je dojurio i, potpuno očajan, pokušao probiti krug koji su hramski stražari formirali oko tog mjesta. Bio je silovito odgurnut. Stojeći u blizini, promatrao je nepomično, još uvijek se nadajući da će se dogoditi nešto izvanredno što će Me osloboditi. Bio je uvijek u blizini kada se dogodila Moja osuda, i kako mu je postajalo sve jasnije da je Moja moć ovdje ili nestala ili da je Ja nisam koristio, sve se više bojao.
[15] Konačno se požurio natrag do Visokog Vijeća i htio vratiti novac, rekavši da je izdao nevinu krv i ozbiljno optužio sebe. Naravno, bio je prezrivo odbijen uz primjedbu da mora sam vidjeti kako to može riješiti. U potpunom očaju bacio je novac u kutiju za milostinju hrama i istrčao van, još uvijek se držeći slabe nade da ću Se osloboditi prije nego što se dogodi ono najgore. Kad je sada vidio da je Moje tijelo bačeno na zemlju i razapeto, kad je čuo udarce čekića koji je zabijao čavle kroz Moje meso u drvo, glasno je kriknuo i pojurio s tog mjesta. Ne osvrćući se, potrčao je na samotno mjesto gdje se objesio o smokvu svojim pojasom.
[16] Skupo je platio svoju pogrešku, svoju požudu za novcem i sebičnost. O tome što se s njim dogodilo nakon ovoga, bit će jednom izviješteno. (fusnota: Vidi Max Seltmann – Knjiga 20 “Judas Ischariot – Sein Schicksal im Jenseits”..)
[17] Tek nekoliko dana nakon smrti pronađeno je njegovo tijelo. Palo je s pojasa, i izgrizli su ga psi i magarci. Žurno je pokopan na istom mjestu.
[18] Sada se izvještava da je nastala tama dok je Moje tijelo visjelo na križu. Da, velika unutarnja tama prekrila je Jeruzalem, ali ne vanjska. Bila je to unutarnja tama zbog koje je svatko imao osjećaj kao da je nešto izgubio, a da nije znao što je to. Čak ni veliki svećenici, pismoznanci, farizeji i hramski Židovi koji su čeznuli za Mojom smrću nisu pronašli nikakvo zadovoljstvo niti su osjetili radost zbog svog djela.
