Leopold Engel – VIE 11/61, 66:1-14, 70
61
DOLAZAK U BETANIJU. BORAVAK KOD LAZARA. POVRATAK JUDE.
NJEGOV RAZGOVOR S GOSPODAROM.
[1] SADA su Rimljani prošli sa svojom trupom i zarobljenicima kako bismo mogli nastaviti naše putovanje.
[2] Ubrzo smo se približili Betaniji gdje je boravio Lazar. Vođen svojom velikom unutarnjom željom za Mnom, svaki dan se penjao na svoje omiljeno mjesto da čeka Moj dolazak. I ovaj je put stajao na svojoj osmatračnici. Čim nas je vidio kako dolazimo cestom, osjetio je u svom srcu da sam to Ja, i odmah nam je potrčao u susret vičući svojim slugama da obavijeste one u kući da se Gospodar vratio.
[3] Tako je Lazar ubrzo bio s nama na cesti, a o tome koliko su on i njegova obitelj bili radosnikad su nas nakon dugo vremena razdvojenosti opet vidjeli i kako su nas ponovno dočekali u svojoj kući, suvišno je govoriti.
[4] Sada su došli važni dani koji su trebali uvjeriti Lazara kao i Moje učenike o tome što je bio Moj konačni cilj s čovječanstvom, i to je razlog zašto su im mnoge stvari još uvijek bile otkrivene za koje sada nije pravo vrijeme da se to ponovno otkrije svijetu. Ali to će se dogoditi kasnije.
[5] Navečer smo sjedili uglavnom zajedno u dobro poznatoj dvorani gostionice na Maslinskoj gori, koja je također bila Lazarovo vlasništvo, jer je tamo bilo mnogo ljudi na okupu i bilo je potrebno da Me vide i čuju.
[6] Čim se doznalo da sam se ponovno javno pojavio, okupilo se veliko mnoštvo Židova iz Jeruzalema, a još više Židova iz drugih dijelova zemlje koji su došli zbog blagdana u Jeruzalemu. I također vidjeti Lazara jer se on uglavnom povukao nakon svog probuđenja i vodio je miran, meditativan unutarnji život putem kojeg je mnogo više nego prije shvaćao tko sam Ja i koje je značenje Mojih djela. Nije više imao dvojbi i Moje učenje i osobnost sada su mu bili jasni. Židovi uglavnom nisu bili s ovih prostora, ali su čuli za čudo i za Mene i dolazili su nas vidjeti – često iz znatiželje, ali i iz čistijih razloga. Svi oni iz židovskog naroda, koji su bili do određene mjere prijemčivi za ono što je dobro, došli su u to vrijeme blizu Mene kako bi se duše mogle prosvijetliti. I tako smo Moji učenici i Ja bili stalno zaposleni okrjepljujući one koji su se okupili i čija je duša bila žedna.
[7] Također su i mnogi stranci, Grci, Rimljani i drugi ljudi, koji su čuli za Mene i koji nisu točno znali što da misle o Meni, došli ovih dana i bili obaviješteni tako da smo u danima do Moje osude imali bogat, posljednji ulov ribe za sve stvari koje su se još mogle učiniti.
[8] Ovu činjenicu potrebno je znati da bi se razumjelo sljedeće:
[9] Navečer prvoga dana kad smo stigli kod Lazara, povukli smo se od ljudi kojih toga dana još nije bilo tako mnogo, i bili smo sami u dvorani gdje smo običavali bili zajedno, kad odjednom na vrata uđe Juda Iškariotski i sve nas pozdravi. Mojim pratiteljima je već bilo jako drago što ga nisu morali gledati jedno duže vrijeme i nadali su se da ga više uopće neće vidjeti, pa su im se lica donekle promijenila kada nas je on pozdravio.
[10] Pitao Me vrlo ljubazno da li bih mu dopustio da nam se pridruži, na što sam mu odgovorio da može učiniti što hoće.
[11] Sada je Juda pričao mnogo o Jerihonu i o tome što je tamo radio, da je tamo radio za Mene i nadao se da će Me to zadovoljiti. Time je živim bojama opisao koliku je bijedu ondje vidio, a i na putu ovamo kako su jadni ljudi bili potlačeni i patili u ropstvu. Da, bio je toliko zanesen u govoru da su ga svi u čudu slušali jer nitko nije tako snažno iskusio stvarnu snagu njegovih riječi.
[12] On (Juda) je završio riječima: “O Gospodaru, kad bih imao samo jednu desetinu Tvoje moći u sebi, koliko bih ja u kratkom vremenu učinio kraj svim nasiljima velikana i oslobodio, razveselio i usrećio ljude koji u okovima vape da ih spasi Jehova, kako bi slavili ime svoga Gospodara i Boga i klicali od radosti. O Gospodaru, koliko dugo ćeš još čekati i ostaviti zvuk njihovih molitava neuslišanim?
[13] Gle, eno Ga, Kralja kojeg je Izrael spreman primiti, a On se ne pokazuje. On se još uvijek skriva, Mesija koji se silno iščekuje, Sin Davidov, Čovjek s Božjom snagom u sebi. On oklijeva otkriti tu veliku moć za spasenje svog naroda, a Izrael mora tugovati i nastaviti oplakivati zbog svog dubokog pada.
[14] Gospodaru, smiluj se ljudima, siromasima i potrebitima. Vodi ih u sreću, jer vidi, Sion očekuje svoga Kralja.”
[15] Nakon ovih riječi, koje su jasno pokazivale da je i Juda u Meni očekivao svjetovnog Mesiju spasitelja, dok sam Ja često naglašavao da to nisam, nastala je velika tišina, u očekivanju onoga što će uslijediti. I Ja sam mu odgovorio: “Nisam li Ja uvijek pozivao siromahe k Sebi? Zar Ja nisam utješio potrebite, ozdravio bolesne i obogatio siromahe, koliko im je to bilo potrebno? Pa tko se koleba? Ne Ja – svijet se koleba i oni ne žele doći do spasenja. Ali uskoro će Sin čovječji doći do tako visoke moći koja se može dostići tako da će svijet vidjeti da On može postići ono čemu svijet teži i što oni, čini se, žele. Ali to se neće dogoditi za spasenje svijeta, već za spasenje Mojih Nebesa. Stoga budite uvjereni onim što ste već vidjeli i što ćete uskoro ponovno vidjeti.”
[16] Sada je Juda zašutio i radovao se u svom srcu, jer je mislio da je sada svojim riječima inicirao da ću Ja ipak možda učiniti odlučujući korak da oslobodim narod od jarma Rimljana, jer je on vrlo dobro znao da Ja imam moć to učiniti.
[17] On je došao na ovu misao – koja nije odgovarala onome što sam do sada rekao, što je on znao – zbog sljedećih okolnosti: dok je boravio u Jerihonu pokušavao je što je više moguće iskoristiti svoje talente i također je često govorio većim skupinama ljudi o Meni i Mojoj misiji. Time je stekao stanovitu popularnost, pogotovo kada je također doista uspio ostvariti nekoliko iscjeljenja u Moje ime.
[18] Za njega je čuo i Herod, koji je prezimio u Jerihonu. Budući da je već dugo vremena bio znatiželjan doći u kontakt s Čovjekom čuda kako Me je nazvao, dopustio je da ga pozovu k njemu kako bi saznao više o Meni. Juda, vrlo smion kakav je bio, iskoristio je ovu priliku u potpunosti za sebe predstavljajući se kao učenik Nazarećanina, a svojim ponašanjem uspio je i kod kralja pobuditi određeno poštovanje jer su njegove riječi bile dobro poduprte njegovim dobrim pamćenjem i često je opisivao mnoge od cijelih izraza koje sam Ja koristio.
[19] Herod je ubrzo shvatio da u svim brojnim glasinama koje su kružile ima više istine nego što je isprva mislio, a u duši mu je došla ideja da bi mu takva posebna vrsta Čovjeka čuda u svakom slučaju mogla biti od velike koristi kod Rimljana ako bi im na ovaj način mogao utjerati strah i stravu ako bi to bilo potrebno.
[20] Herod i Poncije Pilat, guverner, bili su neprijatelji jer se Herod osjećao potisnutim od strane Pilata. Herodov despotizam uvijek je ograničavao Poncije Pilat čim je (ovaj) bio usmjeren na proširenje vlasti na što je Herod, koji je oduvijek imao želju za samostalnom vladavinom nad Judejom i Sirijom, postao vrlo ogorčen. Nadnaravna moć koja nije bila podvrgnuta moći Rimljana bila bi mu itekako dobrodošla. Iz tog razloga on također nije bio neprijateljski raspoložen prema Ivanu za kojega mu se činilo da je prorok i sigurno ne bi dopustio da ga ubiju da nije bio prevaren.
[21] Juda, koji je imao dobar uvid u ljudski karakter, imao je u Jerihonu dovoljno prilika da se informira o napetostima između Heroda i Rimljana. Također je ubrzo primijetio za što je Herod bio zainteresiran. Mislio je da bi pomoglo Mojoj stvari kada bi se trudio raščistiti put za Mene da razvijem Svoju moć. I on je govorio puno o super moći Moje volje kojoj se sve na Zemlji moralo povinovati. Posebno je bio briljantan u svojim pričama o uništenju onih okrutnih vojnika koje sam pustio da ih ubiju divlje životinje, kao dokaz da sam sposoban suprotstaviti nepobjediva stvorenja nasuprot rimskog oružja.
[22] Juda, koji je baš kao i židovski narod želio da Mesija bude Spasitelj na izvanjski način i mislio da sam Ja najprikladniji za tu misiju, bio je tim sastancima još više učvršćen u svom pogrešnom mišljenju i osjetio je poriv u sebi da što više pridonese tom dijelu Mog rada. Dobio je naredbu od Heroda da Me uvjeri da se nađem s njim budući da se nije usudio izgovoriti izravnu naredbu jer se bojao Moje moći.
[23] Složili su se da je odlazak u Jeruzalem za blagdan najbolje vrijeme, i tako je Juda došao k nama kao Herodov veleposlanik da Me uvjeri u kraljeve svjetovne planove i time da Me učini prijemčivim za one od hrama.
[24] Očito je da sam bio vrlo dobro svjestan tih planova pa se nisam prvo morao upustiti u razgovor sa samim Judom. Ali on je mislio da Ja vjerojatno ne mogu čitati te tajne misli, jer sa svom svojom duhovnom sposobnošću on je ipak bio materijalistička osoba koja apsolutno nije tako duboko prodrla u suštinu i razumijevanje Moje osobnosti tako da je jedino mogao vidjeti u Meni vrlo talentiranu osobu opremljenu iznimnim moćima. Znao je – jer je imao mnogo dokaza – da Mi se nitko ne može fizički oduprijeti, ali je sumnjao mogu li Ja uočiti unutarnje, najtajnije crte ljudskog srca. Uvijek sam bio ljubazan prema njemu i pun ljubavi, ali ipak suzdržaniji prema njemu nego prema bilo kome drugome tako da on nije mogao razumjeti jezik Mog Duha koji se može otkriti samo ljubavlju stvorenog bića prema Meni koju Mi on nije ponudio.
[25] Stoga je kasnije uložio veliki trud da Mi objasni sa svojim briljantnim govorničkim talentom nužnost izvanjskog spasenja naroda, čime je nagovijestio Herodovu podršku. Ali ozbiljno sam ga prekorio zbog takvih riječi tako da je postajao sve suzdržaniji i introvertniji (povučeniji).
[26] Ovdje je potrebno napraviti ovu opasku da bismo razumjeli što se događalo u njegovoj glavi.
66
ULAZAK U JERUZALEM
[1] Sljedećeg jutra, čak i prije izlaska sunca, svi su bili budni i odmah smo izašli van.
[2] Tamo sam pozvao Svoje učenike, 12 apostola, oko Sebe i rekao im sljedeće: “Ljubljeni moji, ovaj će dan za Sina čovječjeg postati dan velike časti jer Otac tako želi za dobrobit ljudi. Ipak, ovo vas neće dirnuti više nego što će duh u vama dopustiti, tako da se ne oholite. Zato zatvorite svoja srca za sva šaputanja taštine i žudnje za moći kako neprijatelj ne bi imao nikakvu moć nad vama i učinio vas svojim instrumentima.”
[3] Tada su učenici upitali, kad je Juda ponovno bio prisutan među njima budući da se ujutro potajno vratio: “Gospodaru, što točno misliš i kako se možemo zaštititi od neprijatelja?”
[4] Rekao Sam: “Čuvajte se i otvorite svoje duše za svjetlo mudrosti, tada ćete razumjeti o čemu su govorili proroci. Ljubite samo Boga, a ne svijet, tada ćete se moći zaštititi od svih napada.”
[5] Na to sam se okrenuo prema Jeruzalemu i glasno povikao: “A ti, kćeri sionska, budi spremna primiti svoga Kralja.”
[6] Nakon ovih riječi, sunce je zasjalo jarko sa sjajem kakav se nikad prije nije vidio, i u tom istom trenutku Moji učenici – osim Jude koji je uzbuđeno stajao sa strane – vidjeli su duhovnim očima kako se veliki grad formira u zraku, slika zemaljskog Jeruzalema, ali mnogo ljepši. Vrata su bila širom otvorena i velika gomila veličanstvenih ljudskih figura stajala je ondje u punom iščekivanju kao da čekaju Vladara koji će ući.
[7] Ova duhovna vizija trajala je samo kratko vrijeme. Tada je slika nestala, a Ja sam im rekao: “Sin se tamo očekuje i On će od sada vladati u vječnosti. Pravedno je i da Sin čovječji uskrsne. Dođite i slijedite Me.”
[8] Petar Me je upitao želim li otići bez pozdrava i bez da obavijestim Lazara i njegove sestre.
[9] Rekao sam: “Znaš li zašto je ovo potrebno? Ja znam što Mi je potrebno učiniti. Zato ne brinite ni o čemu. Lazar i njegove sestre će Me znati pronaći u pravo vrijeme, baš kao i mnogi drugi kojima je ovaj dan neophodan.”
[10] Sada učenici više nisu ništa rekli, ali su bili vrlo iznenađeni i šaputali su među sobom, pitajući se što bi mogao značiti Moj čudan način djelovanja, jer dugo Me nisu vidjeli da se ovako ponašam. Ali Ivan ih je ukorio da se suzdrže od bilo koje riječi i da šutke čine ono što Ja želim kako ništa ne bi bilo učinjeno protiv Moje volje. Svi su obećali, a posebno Petar je svečano uvjeravao da će Me slijediti i u pakao čak i ako ne zna zašto bih išao tim putem.
[11] Juda, koji je čuo ove riječi, rekao je smiješeći se: “Prijatelju, Gospodar zna kojim putem mora ići. Ne u pakao, nego za slavu i čast svoga naroda On ide putem kao Onaj koga je Bog poslao.”
[12] Pun entuzijazma pogledao je u Mene, jer su Moje glasne riječi izgledale kao potvrda svih njegovih želja tako da je on vidio otvoren put svakoj časti koju će primiti kao onaj koji je pripremio put Mesiji koji će mu imati na mnogo toga za zahvaliti.
[13] Petar je iznenađeno pogledao Judu koji je pokazao tako ponosan i samouvjeren stav, ali je šutio jer su mu se sve stvari koje su se jutros dogodile činile vrlo čudnima, te je zajedno s ostalom jedanaestoricom šutke nastavio put.
[14] Sada smo bili na pola puta od Betanije do jeruzalemskih vrata. Pred nama s lijeve strane bilo je malo selo koje se zvalo Betphage, ali koje je sada potpuno nestalo. Ovdje sam upitao Moje učenike bi li Mi dvoje od njih htjeli učiniti uslugu ljubavi. Svi su se dobrovoljno prijavili za to. Ali izabrao sam Ivana i Petra i uputio ih da odu u malo selo koje su vidjeli pred sobom. Tamo kod prve kuće pronaći će na ispaši magaricu koja je bila privezana sa svojim ždrijebetom.
70
JUDA PRED VELIKIM VIJEĆEM
[1] JUDA je također slušao, ali time još uvijek nije mogao biti oslobođen svojih krivih ideja. Naprotiv, samo je postao još uvjereniji da ako bi se netko pojavio nakon Mene kao Mesija da spasi svijet, on ne bi tako lako uspio ujediniti Božju moć sa sobom. Stoga je smatrao samo hvalevrijednim i radovao se svojim ambicioznim idejama da on može biti taj koji će pripremiti, po njegovom mišljenju, posljednji nužni korak koji će Me prisiliti da, prema njegovim željama, iskoristim moć koja Mi je dana. Mislio je za sebe da je neka vrsta spasitelja i mislio je u svojoj sljepoći djelovati kroz Mene. Jednom kada se u njemu probudila ideja da Me može prisiliti a njegovo čvrsto uvjerenje da Ja mogu prkositi i također nadvladati svaku opasnost ustrajalo, sve što bi moglo pridonijeti izvršenju ovog plana činilo mu se u redu.
[2] Stoga Mi je drugog dana našeg boravka na Jordanu predložio da odem u Jeruzalem, a da Me ne prepoznaju, kako bih saznao kakvo je raspoloženje prema Meni i jesu li ljudi postali nemirni nakon Mog nestanka.
[3] Rekao sam mu da može učiniti kako misli, a ostali su se, kako im je bilo drago što su ga se riješili, složili s njegovim prijedlogom.
[4] Pitao me je gdje Me može naći, a ja sam mu rekao da ću ostati na ovom mjestu do sljedećeg dana oko podneva.
[5] Tada nas je Juda napustio i otišao u Jeruzalem. Ubrzo je saznao da su svi iznenađeni Mojim iznenadnim nestankom. Ništa nije ostalo od velikog uzbuđenja koje je izazvao Moj ulazak, i općenito su ljudi mislili da sam pobjegao pred snagom hrama. Sam hram je bio strogo čuvan od strane hramske straže i Herodovih vojnika. Štoviše, rimski vojnici svakodnevno su šetali gradom kako bi rastjerali moguća okupljanja. Hram je već tražio zaštitu kod namjesnika Poncija Pilata protiv mogućeg ustanka i optužio Me da bunim narod.
[6] Tako je i Pilat pokrenuo istragu po kojoj se pokazalo da ljudi nisu pokazivali nikakvo neprijateljstvo, već samo veliko oduševljenje čudesnim Spasiteljem koji Ponciju Pilatu već duže vrijeme zasigurno nije bio nepoznat. Stoga tome nije pridavao veći značaj, ali je radi održavanja reda redovito puštao skupine vojnika da šetaju gradom. Ovim su mjerama ljudi bili jako zastrašeni jer su predobro znali da se u slučaju nereda treba bojati moći i strogosti Rima.
[7] Hram je sada opet imao stvarnu prednost i oni su mislili da je sazrelo vrijeme za zadavanje razornog udarca protiv Mene, to jest kad bi samo znali gdje i kako bi Me mogli uhvatiti bez opasnosti, jer su dovoljno često iskusili da ni to nije tako lako.
[8] Na tajnom Vijeću, jednom su razmatrani ovi, a zatim i drugi načini i sredstva, ali hramovnici se nisu mogli složiti. Tada su dobili obavijest da netko želi obavijestiti Visoko Vijeće gdje je Nazarećanin.
[9] Kajfa, iznimno obradovan, pustio je ovog čovjeka, koji je bio Juda Iškariotski, da dođe k njemu i doveo ga u Visoko Vijeće. Tamo je Juda rekao Vijeću da on može predati traženog Isusa iz Nazareta u ruke hramske straže ako su time bile poduzete potrebne mjere opreza.
[10] Na pitanje kako to želi učiniti, Juda je odgovorio: “Bio sam blizu Njega dosta dugo i tako znam navike Njega i Njegovih sljedbenika. Bilo je čak i vrijeme kada sam mislio da vidim u Njemu očekivanog Mesiju Židova, ali sada sam se uvjerio da On želi srušiti drevne časne odredbe i zakone koji stoje pod svetom zaštitom hrama, a da ih ne može zamijeniti nečim moćnijim i boljim. Dakle, On je opasan, i kao pošten Židov koji mora dati sve od sebe da podrži poštovanje Mojsijevog zakona, nudim svoje usluge da okončam te opasne aktivnosti. Još ne znam hoće(mo) li uspjeti, ali tamo gdje je okupljeno toliko mudraca sigurno će uspjeti pronaći pravo sredstvo pomoću kojeg se ovaj Čudesni (koji čini čudesa) Spasitelj može uhvatiti.”
[11] Kaifa ga je upitao: “Znaš li gdje je On sada?”
[12] Juda je rekao: “Ne, jer ne mogu znati je li već otišao s tog mjesta. Ali znam da će On, kao i uvijek, i ove godine htjeti blagovati pashalno janje među svojim pristašama i da se to neće dogoditi nigdje drugdje nego u blizini grada.”
[13] Jedan od farizeja, koji je nakon buđenja Lazara bio loše prošao, povikao je: “Ponajviše neka Ga nitko ne pokušava uhvatiti u Betaniji! Tamo bi to bilo beskorisno, jer bi se tamo opet pojavila Njegova đavolska sila. Najbolje bi bilo uhvatiti Ga noću, s jedne strane zbog ljudi koji su Mu jako privrženi, a i čuo sam da je moć takvih čarobnjaka noću slabija. U određeni sat bi čak i najgori čarobnjak bio slab kao bilo koje drugo ljudsko biće, tako da ne može odoljeti nikome. Govori, ti moraš znati, budući da si bio u njegovoj blizini. Što On radi noću?
[14] “On spava kao i svako drugo ljudsko biće”, odgovori Juda. “Vjerujem da znam čas kada je On najslabiji.”
[15] Farizej se trijumfalno okrenuo prema ostalima i pomislio da bi ovaj čas trebalo iskoristiti..
[16] Zlovoljan, Kajfa nije htio ni čuti za to jer je bio siguran da Nazarećanin nije imao drugih nadnaravnih moći nego (što su imali) Eseni koji su bili dovoljno poznati po tome, ali je također bio mišljenja da Ga je bolje zgrabiti noću da se ne izazove senzacija.
[17] Stoga su se s Judom dogovorili da na dan pashalnog janjeta noću dođe u hram gdje će se susresti sa slugama pravde koje će zatim odvesti do Nazarećanina.
[18] Sada ga Kajfa upita što želi za ovu uslugu.
[19] Juda, koji se iznutra radovao što je Visoko Vijeće, kako je mislio, upalo u zamku koju im je postavio, sada se radovao još više jer će mu njegov plan sada omogućiti čak i zaradu u novcu – što mu u početku nije bila namjera – te je tražio 30 srebrnjaka, koje su mu također obećali platiti ako dođe u večer kada se to moralo dogoditi.
[20] Napuštajući hram, Juda je sada žurio kroz grad i osluškivao posvuda kako bi doznao kako su ljudi Jeruzalema, a također i veliki broj stranaca, bili raspoloženi prema Meni. Posvuda je naišao na veliko čuđenje zbog Moje očite slabosti, ali među ljudima nije našao nikoga tko nije bio uvjeren u Moju moć koja je dokazana mnogo puta i također jasno posljednji put. On je jasno vidio da ću kasnije opet uspjeti cijeli narod privući Sebi čim budem izvršio neko herojsko djelo – a ljudi Me, iako zbunjeni, nisu stvarno napustili.
[21] Radovalo ga je što je to znao i to ga je još više ojačalo u njegovom planu da Me dovede u situaciju koja će Me prisiliti da se oduprem Mojim napadačima i možda da ih uništim, ili barem da ih učinim bezopasnima na takav način da svi jasno vide da Mi se nitko na Zemlji ne bi mogao oduprijeti ako samo Ja to želim. Kad je mislio da je potpuno siguran u sve i bez uplitanja Heroda ovaj put – kojeg očito više nije trebao za svoje svrhe jer je mislio da se i on može snaći bez njega – ponovno je otišao na put do Jordana da Me potraži i izvijesti o onome što je saznao.
[22] I opet nas je dočekao na istom mjestu i sada nas je detaljno izvijestio o raspoloženju u Jeruzalemu i kako Mene ljudi još uvijek čekaju kao Spasitelja. Sve sam to tiho slušao i nisam ništa odgovorio, po čemu je Juda bio još uvjereniji da su njegove riječi ostavile dubok dojam na Mene. Imao je dovoljno uvida u ljudski karakter da ne inzistira na Meni jer je mislio da njegove riječi moraju sazrijeti u Meni. Bio je nevjerojatno tih, ali moglo se vidjeti da je u sebi zadovoljan i pozoran.
