14. tavnja 1858 (Diktat L. Haielu iz “Radosnih poruka” – nastavak)

Nedavno sam odmah na početku rekao da posebnu pozornost treba obratiti na sve, čak i na najsitniju i beznačajnu činjenicu, koja se predstavlja samo jednom osjetilu; a zatim odmah o instinktivnom sudu o tome, a onda i o pozornosti o tome dolazi li taj instinktivni sud više iz mozga ili više iz srca? Ako dolazi iz mozga, što je lako uočiti, onda mu ne treba pridavati nikakvu posebnu težinu; ali ako dolazi iz srca, onda je već uvijek važno.
Tek sada će se sam od sebe javiti impuls da se instinktivni sud koji dolazi iz srca podvrgne ispitivanju prirodnog razuma ovoga svijeta i da se ispravi uspoređujući ga sa stajalištima drugih koja su već postojala, i ako su dobra, obdržavati ih, ovisno o tome hoće li se vlastito ili tuđe stajalište činiti ispravnijim.
Ali sada dolazi ono glavno! Ideje, koje se s vremena na vrijeme javljaju duši u satima odmora, i koje su činile početak niza istraživanja i razmatranja kod provjerenih i vještih mislilaca, koje im sasvim sigurno daje samo savršeni duh iz onostranog, i koje su kao usputne, (utoliko što ne potječu odnekud kao izvana, od drugih ljudi, što je ponekad, doduše, nekako teško razlučiti, pogotovo što su u ranijem vremenu jako često
i jako mnogo dolazile odatle i kao takve nestale iz sjećanja na takav način da mislilac više zapravo ne zna je li ih čitao u nekom trenutku ili ih je čuo od nekoga?) prije svega treba uzeti u potpuno duhovno kritičko razmatranje; a to je sada sve jedno, bilo da je potpuno vlastito ili strano, to onda već sve proizlazi iz duha iz onostranog, koji je, čak i ako su sve sekundarne okolnosti otpale kao pokrov s duše, držao srž i pravo značenje u svom neizbrisivom sjećanju, a zatim ga prikazuje duši u zasigurno najprikladnije vrijeme.
Jer mi duhovi nemamo tako kratko pamćenje kao ljudi na ovoj zemlji. Stoga je vrlo važno vidjeti i obratiti pažnju na to, kada odjednom iskrsnu činjenice iz najranije mladosti, kao priče iz roditeljskog doma, iz škole, čak i snovi, koje je duša davno zaboravila; uvijek postoji onostrani duh, koji je to učinio.
No, što sada morate učiniti, kako biste se s onostranim duhom oko toga upustili u nadasve i svakako uvijek vrlo poučnu komunikaciju? U svome srcu smjesta uputite pitanje onostranom duhu, koji vam je svakako najprisutniji, ovako: „Besmrtni prijatelju i brate u Gospodaru! Naznači mi u mom srcu što si mi htio reći ili naznačiti ovim?” – i ja vam jamčim da će duh staviti odgovor u vaše srce u trenu, čak i ako je to vrlo hitno na početku.
Možete čak i pitati za ime duha, i ono vam neće ostati skriveno. Ali uvijek se uzima prvo, jer drugo je već lako izmišljotina vlastite duše od strane mozga i stoga više nije ispravno. Ali jasnoća, povezanost i čvrstoća postaju sve uočljiviji i očitiji, kada duh, koji je vrlo individualan (jedinstven) za svakog čovjeka, ulazi u sve intimniju vezu s visoko individualnom dušom kroz stvarno promatranje životnih smjernica Gospodara od strane same duše.
++++++++++++++++++++++++++++++
A djelomično i dosta marljivom i neustrašivom praksom, kojom vlastiti onozemaljski čisti izvorni Duh od Boga Gospodara kao zraka iz srca Božjega mora tada također teći sve više i više u dušu i činiti je uvijek svjetlijom i istinski življom, dok se konačno ne ugasi svaka iskra osjećaja smrti u njoj. Jednom kada se to dogodi s čovjekom, duša je već postala potpuno jedno sa svojim vječnim Duhom od Boga, a susret s nama je tada tako lagan i prirodan da čovjek zapravo ne može zamisliti ništa prirodnije.
Onostrani (duh) svakog čovjeka, kao stvarni mehanički graditelj duše, a preko toga i tijela – ali nikada ne brine o slobodnom duhovnom razvoju i obrazovanju duše, već se s njom sjedinjuje samo onoliko koliko je postala sve sličnija svom duhu potpuno dobrovoljnim, stvarnim promatranjem zakona Gospodnjih.
Zbog toga je Sam Gospodar, kao prvi i najviši stručnjak života, dao zapovijedi života i najčišće i najnesebičnije ljubavi prema Njemu i prema bližnjemu samo za duše ljudi, a ne i za njihove duhove, koji su već usavršeni na drugom svijetu, tako da ih svaka duša može prihvatiti i prilagoditi svoje djelovanje prema njima. To je bilo nužno u najvišem stupnju, jer bez toga nijedna duša nikada ne bi pronašla put do vlastitog onostranog duha.
Ali još uvijek je malo teško, i puno je samoodricanja uključeno; jer duša je zapravo sazdana od materije, i uvijek se želi sjediniti s njom sve više i više. Njezina prirodna privlačnost je dakle materija. Ako (se) duša, sigurno opomenuta učenjem velikog Učitelja života, dobrovoljno ne skrene s ovog puta, onda je očito mrtva i stoga izgubljena, tada ne zna ništa o onome što je čisto duhovno i tada može, kako se kaže, čekati pola vječnosti dok se još jednom ne pusti na neovisni ispit slobodne volje.
Ali vašem onozemaljskom duhu to smeta kao i sunčeva zraka, bez obzira na to prihvaća li ga neko svjetsko tijelo kao učinkovito ili ne. Ali dobrovoljna praktična primj ena Gospodnjeg učenja, i da se (duša) uči gdje god je to moguće u svom razmišljanju i težnji za svime što je duhovno, onda je njezin onozemaljski duh iz Boga već na dohvat ruke, i uskoro će se početi sjedinjavati u sebi sa dušom u onoj mjeri u kojoj duša ima sposobnost za to.
A čim je to slučaj, ovisi samo o neprestanom prakticiranju onoga što sam sada prikazao u dva prilično duga diktata, i svatko tko se kretao čistim putovima Riječi Gospodnje i sam se kretao u isto vrijeme, lako će doći u vrlo kratkom vremenu tamo gdje bi svaki pravi sljedbenik Božanske volje, zapravo trebao doći u ovom životu.
A svi vi, koji ste jednom krenuli putem pravog života od Boga i njegovog najčišćeg znanja, recite: Neka se nitko ne okrene materiji! Jer lakše je jednom materijalistu postati vrlo solidan, istinski duhovnjak nego nekome tko se vratio drevnoj materiji sa pola puta prema duhu.
Jer pravi istinski materijalist počet će osjećati istinsko gađenje i odbojnost prema materiji na novom duhovnom putu, dok će oni koji su se vratili staroj materiji na pola puta kroz duh, početi smatrati čiste duhovne stvari sve bljutavijima, odvratnijima, praznima, nejasnima, i kao obmanu i zbrku ljudskog razumijevanja, kad se jednom odvrate od nas, vrlo teško će se vratiti.
Eto sada imaš, ukratko, istiniti ključ duhovnog svijeta, koji više ne trebaš za sebe, već tim više za druge koji čvrsto vjeruju u Gospodara i u nas, a ne od danas do sutra. Sada živite dobro u Gospodaru.