62. Oni koji su uvidjeli da su čisto ljudska svojstva nedostojna Boga, a ipak su pripisana Njemu, kako bi obranili sistem opravdanja (vjerom) koji je jednom začet, i prikrili taj privid, rekli su da ljutnja, osveta, prokletstvo i tome slično, proizlaze iz Njegove pravde, i stoga se spominju u mnogim dijelovima Riječi, i kao da su pripisani Bogu. Ali ‘gnjevom Božjim’ u Riječi je označeno zlo u čovjeku, koje se, budući da je protiv Boga, naziva gnjevom Božjim; ne da se Bog ljuti na čovjeka, nego da je čovjek iz svoga zla ljut na Boga; i budući da u zlu postoji vlastita kazna, kao i u dobru vlastita nagrada, dakle, dok zlo kažnjava zlotvora, čini se kao da je to Bog učinio. Jer ovo je kao zločinac, koji svoju kaznu pripisuje zakonu, ili kao onaj koji krivi vatru što ga je spalila kada je stavio svoju ruku u nju, ili isukanu sablju da ga je ranila kada se nabio na njen šiljak, dok je u ruci onoga koji se brani. Takva je Božja pravda.
li o tome se više može vidjeti u Otkrivenju Otkrivenom, gdje se govori o pravdi i sudu u Bogu i od Boga (br. 668). Može se vidjeti da se Njemu pripisuje ljutnja (br. 635); kao i osveta (br. 658); ali to je u značenju slova, jer je taj smisao napisan pomoću pojavnosti i podudarnosti, ali ne u duhovnom značenju, u kojem je istina u vlastitom svjetlu.
