361. Općenito govoreći, ono što čeka bogate ljude na nebu je ovo. Žive elegantnije od drugih, neki u palačama u kojima je sve u sjaju poput zlata i srebra. Imaju sve što im je potrebno za koristan život. Međutim, njihova srca nisu u tome, već u njihovim korisnim aktivnostima. Njih oni vide jasno i u punom svjetlu, dok su zlato i srebro relativno magloviti i sjenoviti. Razlog je taj što su u svijetu oni voljeli biti korisni te su ljubili zlato i srebro samo kao podređena sredstva. To je kako korisne stvari sjaje na nebu – ono što doprinosi Dobru, sjaji poput zlata, što doprinosi Istini, poput srebra. Kvaliteta korisnih funkcija u kojima su služili u svijetu određuje njihovo bogatstvo, njihovo zadovoljstvo i njihovu sreću.

Dobre i korisne aktivnosti uključuju osiguravanje životnih potreba za sebe i svoje, htijenje da se ima dovoljno sredstava radi (dobrobiti) vlastite države i bližnjih, kojima bogata osoba može donijeti koristi daleko više nego što to jadna i siromašna osoba može. [Ove aktivnosti su također korisne] jer one odvode um od besposlenog života, koji je destruktivan, budući da se u takvom životu naše misli okreću u zlo zbog naše urođene zle prirode. Ove korisne aktivnosti su dobre do one mjere u kojoj je Božansko unutar njih – to jest, u mjeri u kojoj se usredotočujemo na Božansko i na nebo i ulažemo sebe u njih kao dobro, ulažući u bogatstvo samo kao podređena sredstva.

362. Što čeka bogate ljude koji ne vjeruju u Božansko Biće i odbacuju sve što se tiče neba i crkve iz njihovih umova (duša) je upravo suprotno. Oni su u paklu, gdje ih čeka prljavština, bijeda i oskudica. Kada se bogatstvo ljubi kao krajnji cilj, ono se pretvara u ovakve stvari, i ne

samo bogatstvo, već i ono za što se koristi – razmaženo življenje, prepuštanje užicima, šira i slobodnija predanost nemoralnosti, uzdizanje sebe nad ljudima koje (takvi) omalovažavaju. Budući da ova bogatstva i te funkcije nemaju ništa duhovno u sebi, samo zemaljske kvalitete,

ona se pretvaraju u prljavštinu. Duhovni aspekt bogatstva i njegove upotrebe je poput duše u tijelu i poput svjetla neba u vlažnoj zemlji. Dakle, tijelo bez duše postaje trulo, kao i vlažna zemlja bez nebeskog svjetla. To su ljudi koje je bogatstvo zavelo i odvratilo od neba.

—-

363. Iz toga također možemo zaključiti kako ljubav prema bogatstvu i korisnosti ostaje s nama nakon smrti, s točno preciznom kvalitetom koju je čovjek stekao u ovom svijetu. Ipak, postoji ta razlika: ljudima čije bogatstvo im je služio kao sredstvo za korisne živote, pretvara se u užitke sukladno njihovoj korisnosti, dok za ljude čije im je bogatstvo služilo kao sredstvo za zle aktivnosti, pretvara se u prljavštinu – prljavštinu u kojoj uživaju isto toliko koliko su uživali u svom loše korištenom bogatstvu u svijetu. Razlog zašto oni uživaju u prljavštini je taj da se prljavi užici i nastojanja koji su bili njihove prakse u svijetu te njihova pohlepa (koja je ljubav prema bogatstvu bez ikakvih misli o služenju drugima), podudaraju sa prljavštinom. Duhovna prljavština nije ništa drugo.  

364. Siromašni ljudi ne ulaze u nebo zbog svog siromaštva već zbog njihovih života. Naši životi nas prate bilo da smo bogati ili siromašni. Tamo nije posebna milost za jednoga ništa više nego za drugoga. Osobe koje su dobro živjele, prihvaćene su; ljudi koji su loše živjeli su odbačeni. Siromaštvo zapravo može zavesti ljude i odvesti ih daleko od neba Isto onoliko koliko i bogatstvo može. Mnogo je ljudi među siromašnima koji nisu zadovoljni svojom sudbinom, koji hlepe mnogo više i koji vjeruju da je bogatstvo blagoslov; pa kad ne dobiju ono što žele, oni su bijesni i gaje zle misli o božanskoj providnosti. Zavide drugim ljudima na njihovoj imovini, a ako bi se pružila prilika, oni bi ih čim prije prevarili te živjeli u njihovim prljavim zadovoljstvima. Međutim, drugačije je za siromašne ljude koji su zadovoljni svojom sudbinom, savjesni su i brižni u svom radu, biraju radije posao nego ljenčarenje, ponašaju se iskreno i pouzdano, i vode kršćanske živote.

Ponekad sam razgovarao s ruralnim i običnim ljudima koji su vjerovali u Boga dok su živjeli u ovom svijetu i ponašali se iskreno i pravedno u svom poslu. Zato što ih je potaknula želja da spoznaju što je istina, oni su se stalno pitali što su dobročinstvo i vjera, budući da su čuli puno o vjeri u ovom svijetu i čuli su puno o dobročinstvu u drugom životu. Tako im je rečeno da je dobročinstvo skroz o životu a vjera se svodi na nauk. To znači da je dobročinstvo namjeravati

i činiti ono što je pošteno i ispravno u svakom zadatku, dok vjera razmišlja što je pošteno i ispravno; tako da vjera i dobročinstvo idu zajedno poput nauka i života prema njemu, ili kao misao i namjera. Vjera postaje dobročinstvo, dakle, kada namjeravamo i činimo poštene i prave stvari koje mislimo. Kada se to dogodi, oni nisu dvoje nego jedno. Razumjeli su to savršeno dobro i bili su presretni, rekavši da u svijetu oni nisu razumjeli kako se vjerovanje išta razlikuje od života.