111. Tijelo, duh, princip života…
[1] Ako netko želi doista vidjeti pravi istinski Pakao, treba početi sagledavati dojmove koji upadaju u oči i s tog gledišta donositi odgovarajuće zaključke za duhovno posredstvom duhovnog preokreta (izmjene). Ali ako je to ono što netko želi, treba unaprijed prihvatiti utvrđenu nepromjenjivu činjenicu i shvatiti da su životni uvjeti i njihov učinak uvijek isti pod jednim te istim vječnim, nepromjenjivim Gospodarom. Drugim riječima:
[2] Čovjek nastavlja živjeti u duhu potpuno isto kao i tijekom svog fizičkog života ovdje na Zemlji koji je samo život koji živi uz njega i u međuvremenu.
[3] Sada će netko reći: ‘Ovo zvuči čudno, jer izgleda da to nije potpuno točno, jer duhovni život svakako mora biti drugačiji i mora se vidjeti u sasvim drugačijoj perspektivi od prirodnog života.’
[4] Ali Ja kažem: onaj tko ovako govori sigurno nema pojma kako on fizički živi. Pitanje:
[5] Što je to što živi tijekom fizičkog života, tijelo ili duh? Što je najvažnije u životu, je li to tijelo ili duh? Vjerujem da ako je netko sposoban jasnije razmišljati, ono najvažnije u životu neće tražiti u tijelu nego samo u duhu, jer kada bi ono najvažnije u životu bilo u tijelu onda bi tijelo bilo besmrtno. Ali tijelo je smrtno, stoga ne može nositi osnovu života u sebi, već to može samo duh, jer on je besmrtan. Stoga je život tijela ovisan o životu duha (Jakovljeva 2:26). Cijelo tijelo se ponaša pasivno i potpuno negativno u odnosu na duh. Dakle, život tijela je samo probuđeni život koji živi s njim, kao što neki alat u ruci majstora živi pasivno s njim sve dok čovjek njime upravlja svojom živom rukom, ali ako ispusti alat ili ako ga ostavi sa strane, ono više nema života s njime i njegova djelotvorna aktivnost prestaje.
[6] Koji će budalast i glup čovjek tvrditi da se mora prilagoditi svom alatu, a jasno se vidi da majstor sam sebi osigurava potreban i pravi, tj. prikladan alat. Pa kada je majstor odredio koje mu je oruđe potrebno za njegov rad, tada će također biti jasno da djelovanje tijela koje živi s njim ovisi o živom duhu, ali ne i obratno.
[7] I tako, duh uvijek živi iz vlastitih životnih načela i u vlastitim životnim uvjetima kojima tijelo ne može ništa promijeniti, baš kao ni mrtvi alat pri obrtničkom radu.
[8] Ali kada netko promatra kako majstor koristi svoj alat i razumije dizajn (kreaciju) koji majstor želi napraviti, može li onda još uvijek ozbiljno tvrditi da će se konačno korištenjem alata pojaviti nešto sasvim drugačije i da će se razviti sasvim drugačiji rad nego što je majstor zamislio prema prvotnom planu? Ne bi li to bila besmislena izjava? Svakako, jer ono što je postignuto sigurno je rezultat rada živog majstora ali ne i alata.
[9] Dakle, i životni uvjeti duha su također stalni, bez obzira na to koristi li on svoje tijelo kao oruđe ili ne. I stoga, ako netko želi stvarno vidjeti Pakao ovdje, može ga promatrati ovdje u fizičkom životu pod istim uvjetima kao jednom u čisto duhovnom, jer Pakao je na Zemlji uvijek isti kakav se može vidjeti u čisto duhovnom stanju. Ovdje se ne može vidjeti ništa više ili manje nego tamo, a u ovoj slici to možemo vidjeti vrlo jasno i vrlo učinkovito.
[10] Ali kako bismo pravu sliku pakla učinili još jasnijom i očiglednijom za svakoga na ovoj Zemlji, prvo ćemo objasniti vrlo malu razliku između prirodnih i čisto duhovnih životnih uvjeta ljudi, i to, koliko je to moguće, na vrlo razumljiv način.
[11] Uzmimo za primjer stolara koji mora napraviti kutiju. Za to su mu potrebni alati koje vi poznajete. On marljivo radi i svoju će kutiju završiti za nekoliko dana. Hitnost (žurba, nužda) je uglavnom bila razlog njegove revnosti. Zašto je onda bio tako revan, odgovarajući na svoju unutarnju hitnost? Zato što je želio što prije završiti kutiju za svoju upotrebu. Daljnje pitanje: odakle dolazi ta hitnost? Ova hitnost dolazi od kreativne snage duha. Kako? Duh u sebi nosi kvalitetu da ju (kutiju) odmah spozna kao objekt koji je stvorio u svom umu.
[12] On to može učiniti u čistom duhovnom stanju jer sve što on misli također je tu. Ali povezan sa svojim tijelom koje ga (u tome) ometa, on to ne može učiniti s vanjskom materijom. Iz tog razloga on mora potaknuti svoje tijelo kao instrument za ovu dotičnu aktivnost kako bi postupno ostvario svoju zamisao. Tako je odredio Gospodar, tako da u ovom životu, u svim prilikama, duh može prakticirati najpotrebniju kvalitetu života. Ova osobina kao majka poniznosti naziva se Božanska strpljivost. Svatko tko ima zreliji način razmišljanja shvatit će da je strpljenje prijeko potrebno za vječni život, jer ovaj život ne dokončava. To je već osnova za sva dobra i velika postignuća za prirodni život, a ovaj je život samo prolazan život.
[13] Da je naš stolar mogao odmah napraviti svoju kutiju kako je zamislio u svojim mislima, to bi mu bilo draže. Ali gdje bi bila vrlo važna vježba strpljenja i gdje obostrana vanjska prirodna pouzdanost kada bi u ovom materijalnom svijetu, gdje je duh još uvijek povezan s njegovim tijelom, mogao neograničeno koristiti svoju izvornu, stvaralačku sposobnost?
[14] Iako, svaki duh dobiva ovu sposobnost natrag nakon odlaganja tijela, ali samo će dobri duh djelovati u stvarnosti, a zao u maštariji i iluziji, jer kakva je njegova priroda, takav će biti i rezultat.
[15] Vidite, u ovom danom primjeru jasno je objašnjena razlika između prirodnog i čisto duhovnog života, a iz ovoga možete vidjeti da u fizičkom životu duh može ostvariti svoje ideje samo polagano, a nikada u potpunosti jer ga gruba materija s kojom je pokriven u tome sputava dok u čisto duhovnom stanju želi odmah ostvariti svoju zamisao. Volja je uvijek ista, kao i ideja, samo je njezino izvršenje ograničeno u fizičkom životu. Ovo ograničenje je jedina razlika između oba života. Nema druge razlike. Činjenicu da je ta razlika zbog materije gotovo da ne treba spominjati. Budući da nam je to sada potpuno jasno i očito, odmah ćemo prikazati vrlo stvarne slike koje su temelj Pakla.
