Jakob Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

Jakob_Lorber

Jakob Lorber

Jakob_Lorber

‘Svijet mi ne želi dati ništa, i to me raduje.’

3. veljače 1841 ( 115. Blagoslov milosrđa )

115. Blagoslov milosrđa 

3. veljače 1841. 

[1] Napiši, dakle, Moj savjet za A. W.-a  jer bi on htio znati što da radi sa slabim, bolesnim dječakom-anđelom koji je na Zemlji.  Vidi, dobar savjet nije tako skup kako bi pomislio.

[2] Gle, bio je nekoć jedan otac sa dvanaestero djece i vrlo oskudnim prihodom, prema tvom izračunu sakupio bi jedva tristo guldena na godinu, a ni to nije bilo zajamčeno. Jer samo je 150 guldena bilo osigurano mirovinom po milosti vladara, dok je ostatak morao zarađivati nedovoljno svojim fizičkim radom. 

[3] Gle, jednom se nekoliko od njegove djece razboljelo a k tome je i njegova vjerna žena pala u krevet kao posljedica njegovanja djece. Zato je čovjek bio prisiljen prestati dodatno zarađivati i preuzeti brigu za bolesnike u kući. Kako je bio lišen dodatne zarade i kako je uvidio da sa pola primanja neće uspjeti spojiti kraj s krajem, i kako je također vidio, budući je on sam preslab, da se neće moći snaći oko dodatne zarade, odlučio je:  Ići ću dobrom vladaru, vjerno ću mu predočiti svoju tešku situaciju a on će mi se sigurno smilovati. 

[4] Kako je odlučio, tako je odmah i učinio, otišao je princu i sve mu vjerno prikazao. Kad je princ to čuo, slegnuo je ramenima ali je u nutrini bio prilično dirnut i konačno rekao nešto što je na vani zvučalo ozbiljno:

[5] „Čuj, starče, ne sumnjam da si iskren. Ali prije nego ti pomognem, želim čim prije posjetiti tvoju kuću da vidim da li je tako kako si opisao. Ali jao tebi ako si mi išta lagao! A sada otiđi, zapovijeda ti moja milost.” 

[6] I stari je otac otišao kući miješajući osjećaje nade i straha. Jer iako se nadao prinčevoj naklonosti, bojao se da će dugo potrajati dok njegova molba bude uslišana. I tako je došao kući, svojima ispripovjedio sve što mu je princ rekao te organizirao da se kuća očisti što prije, i to odmah nakon oskudnog obroka. I tako su odmah sjeli da bi ručali.  

[7] Ali je plemeniti princ imao drugačiji naum i odmah je izašao iz dvorca i neprimijećeno slijedio jadnog oca. Jer je razmišljao: Takvoj nevolji treba odmah pomoći! A uboga je obitelj sa suzama u očima molitvom upravo zahvaljivala kada je princ ušao u dom i rekao: ”Čuj, starče, zašto si mi lagao? Jer vidim trinaestero djece a ti si mi spomenuo samo za dvanaestero.” 

[8] Tada je stari otac pao na koljena pred princem i rekao: „O plemeniti, dobri oče ove zemlje! Trinaesto nije moje, posvojio sam ga iz samilosti!“

[9] A princ je, prividno uznemiren, ali gorućeg srca od milosrdne žudnje, odgovorio: „Čuj, ako još i tuđe možeš uzdržavati, stvari nisu toliko loše po tebe i vjerojatno ćeš moći bez moje pomoći.“

[10] A stari je otac, uzimajući prinčevu ruku i prislanjajući je na svoje srce ustao i rekao: O plemeniti, dobri oče ove zemlje! Gle, ovo trinaesto dijete našao sam u šumi prije deset godina, ostavljenog da umre. Jedva da je bio umotan u dronjke i već je izdisao u blatu močvare. Uzeo sam ga u svoje ruke, odmah ga doveo ovdje i rekao ženi:  

[11] „Gle, Gospodar je učinio da nađem blago u močvarnoj šumi. To je zdrav dječak. Gle, sigurno je bez oca i bez majke, budimo mu mi zato roditelji! Jer gdje ima za dvanaestero, trinaesto neće umrijeti. A ako budem morao i prositi za tebe i naše dvanaestero djece, trinaesto neće napraviti nikakvu razliku u našoj neimaštini.“ I odmah je moja vjerna žena uzela dijete iz mog naručja, poljubila ga te do ovog časa njegovala kao da joj je vlastito. Zato se, o plemeniti, dobri prinče, ne ljuti što sam ti ovo prešutio!

[12] I gle, kad je princ ovo čuo, srce mu je bilo preplavljeno, suze suosjećanja navrle su mu na oči i naveliko je hvalio starca, rekavši:

[13] „Veliko mi je zadovoljstvo sve to čuti! I, budući da si postupio tako plemenito u skrovitosti i bio, u svom siromaštvu, otac tuđem djetetu a još prije toga mu spasio život, želim od sada ja tebi biti brižan otac! I, budući da je tuđe dijete siroče, predaj ga meni i ono neće više biti siročić! Jer sam ja njegov otac, a princeza je njegova majka.  A sada izađite iz ovog doma i pođite sa mnom, u mojem će prostranom dvoru sigurno biti mjesta za vas.  A ovdje, na mjestu ove kuće, treba biti podignut spomenik koji će nositi tvoje ime.“

[14] Dakle, dragi Moj A. W., vidi sad ovu priču i nauči iz nje ono što želiš znati! Jer Ja sam princ, ti si ubogi čovjek a tvoje potrebito dijete je tuđinac nađen u šumi! 

[15] Čini sve što možeš, i ne razmišljaj: kako, kada, gdje, za što, čemu i čime? niti se misli kakve li je koristi od djeteta bolesnog i slabog još od utrobe? Gle, pokazat će ti se. Samo ga marljivo vodi prema Meni, tog anđela u kušnji njegova slabog tijela, i budi pun dobrog raspoloženja i budnim okom pazi na njega! I kroz njega ćeš mnogo iskusiti, što će biti dobro za tvoju nutrinu. 

[16] Gle, Moja su djeca velik blagoslov za kuću u kojoj im je dozvoljeno živjeti. Jer Ja sam tvoj istinski Otac i neću to nikada prestati biti! Više ti, zasada, ne trebam reći jer više sada ne možeš podnijeti. Ali, umiri se, želim doći u tvoju kuću. Stoga kažem Amen, tvoj dobri Princ i Otac! Amen.  

Objava 165: [3] Ali ako tvoja druga sestra, koja je udana, želi uraditi dobro djelo kojim bi Meni ugodila, neka traži siromašnu, oskudijevajuću siročad i neka ih posvoji. Time će si pripraviti blago za nebo, dok će u suprotnom i u ovom i u onom svijetu primiti nagradu ovoga svijeta.

Spread the Truth