X

U ONOJ MJERI U KOJOJ ČOVJEK ODBACUJE OD SEBE SVAKOJAKE VRSTE KRAĐE ZATO ŠTO SU GRIJESI, U TOJ ISTOJ MJERI ON LJUBI POŠTENJE

80. Pod krađom se, u prirodnom značenju, ne misli samo na počinjavanje lopovluka i pljačke, već također i na prevaru, a isto tako i na oduzimanje dobara neke druge osobe iz bilo kojeg lažnog razloga. U duhovnom značenju se pod krađom podrazumijeva lišavanje druge osobe istina njegove vjere i dobara njegovog dobročinstva. U najvišem značenju se pod krađom podrazumijeva oduzimanje Gospodu onog što je Njegovo te pripisivanje istoga sebi, stoga, kada si čovjek pripisuje pravednost i zaslugu. Ovime su obuhvaćene sve vrste krađe; i one također čine jedno, baš kao i svakojake vrste preljuba i ubojstva, o kojima je bilo govora gore. One čine jedno, pošto jedna vrsta uključuje drugu.

81. Zlo krađe ulazi u čovjeka dublje nego bilo koje drugo zlo, pošto je sjedinjeno sa lukavstvom i prevarom; a lukavstvo i prevara se utisnu u čovjekov duhovni um, koji je sjedište misli kombinirane sa razmišljanjem. Nešto niže će se vidjeti da čovjek ima duhovan um i prirodan um.

82. U onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje od sebe krađu kao grijeh, u istoj toj mjeri on ljubi poštenje, pošto je krađa također i prevara, a prevara i poštenje su dvije suprotnosti. Stoga, ukoliko čovjek nije u prevari, on je pošten.

83. Pod poštenjem se misli također i na ispravnost, pravednost, vjernost i čestitost. Čovjek ne može biti utvrđen u ovim vrlinama sam od sebe, tako da ih ljubi od njih samih i zbog njih samih. No, onaj koji od sebe odbacuje prevaru, lukavstvo i obmanu zato što su grijesi, se na taj način utvrđuje u tim vrlinama ne od sebe već od Gospoda, kako je bilo ukazano iznad u poglavljima 18-31. To je istinito u odnosu na svaku osobu u njezinoj službi i zanimanju, u odnosu na svećenika, magistra, suca, trgovca i radnika.

84. Ovo Riječ naučava na mnogim mjestima, među kojima izdvajamo sljedeće:

‘Onaj koji hoda u poštenju, i čestito govori; onaj koji prezire dobit od prinude, koji otresa svoje ruke od primanja mita, koji uši svoje začepi da ne sluša o krvoproliću, i oči svoje da ne vidi zlo; on će obitavati na visinama.’     Izaija 33:15, 16.

‘Gospode, tko će obitavati u Tvome šatoru? Tko će živjeti na planini Tvoje svetosti? Onaj koji hoda u poštenju, koji čini ono što je pravedno; onaj koji ne kleveće jezikom svojim, niti čini zla svome bližnjemu.’     Psalam 15:1-3.

‘Moje oči su usmjerene prema vjernima na zemlji, tako da sa Mnom može stanovati onaj koji hoda u poštenju, taj će Mi služiti. Onaj koji se prevarom služi neće stanovati u središtu Moje kuće; onaj koji laži govori neće opstati pred Mojim očima. U zoru ću istrijebiti sve zlikovce u zemlji, sve one koji nepravdu čine ću iskorijeniti iz grada.’  Psalam 101:6-8.

Da u slučaju da čovjek nije u svojim unutrašnjostima iskren, pravedan, vjeran i pošten, on biva neiskren, nepravedan, nevjeran i nepošten, Gospod naučava ovim riječima:

‘Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pisara i Farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko.’   Matej 5:20.

‘Pravednost koja prevazilazi pravednost pisara i Farizeja’ naznačava unutarnju (duhovnu) pravednost u kojoj se nalazi čovjek koji je u Gospodu. Da je takav čovjek u Gospodu, sâm Gospod naučava u Ivanu:

‘Ja Sam im predao slavu koju si Mi Ti dao, tako da budu jedno kao što smo Mi jedno, Ja u njima, a Ti u Meni, da se mogu usavršiti i postati jedno; da ljubav kojom si Me volio može biti u njima, i Ja u njima.’     Ivan 17:22, 23, 26.

Iz ovog se vidi da su oni ‘savršeni’ kada je Gospod u njima. To su oni koji se nazivaju:

‘Čisti u srcu koji će vidjeti Boga i, Oni koji su savršeni baš kao što je i Otac njihov nebeski savršen.’        Matej 5:8, 48.

85. Iznad je bilo rečeno (pogl. 81), kako zlo krađe ulazi dublje u čovjeka nego neko drugo zlo pošto se ono sjedinjuje sa obmanom i prevarom, te da obmana i prevara sebe utisnu čak u duhovni čovjekov um gdje je sjedište njegove misli kombinirane sa razumijevanjem. Stoga će sada nešto biti rečeno o čovjekovom umu (da je čovjekov um njegovo razumijevanje i njegova volja, vidi iznad pogl. 43).

86. Čovjek ima prirodan i duhovan um. Prirodan um je ispod, a duhovan um je iznad. Prirodan um je čovjekov ovosvjetovni um, a duhovan um je čovjekov nebeski um. Prirodan um se još može nazvati animalnim umom, dok se duhovan um može nazvati ljudskim umom. Čovjek se također razlikuje od životinje (i) zbog ove okolnosti, da posjeduje duhovan um. Uz pomoć ovog uma on može biti na nebu dok je još u svijetu; a također zbog ovog uma čovjek živi i nakon smrti.

[2]        U njegovom razumijevanju je čovjek u stanju biti u duhovnom umu, te dosljedno tome u nebu, ali ako on ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi on, što se tiče njegove volje, ne može biti u duhovnom umu te dosljedno tome u nebu. A ako on nije u nebu s obzirom na njegovu volju, on nije u nebu, bez obzira na činjenicu da je on tamo sa svojim razumijevanjem, pošto volja povlači razumijevanje dolje, te uzrokuje da ono bude prirodno i animalno kao i ona sama.

[3]        Čovjek se može usporediti sa vrtom, njegovo razumijevanje sa svjetlom, a njegova volja sa toplinom. U zimu je vrt osvijetljen no to svjetlo nije popraćeno sa toplinom, no ljeti je svjetlo popraćeno sa toplinom. Baš tako je čovjek koji je samo u svjetlu svoga razumijevanja poput vrta u zimu, dok je onaj koji je u svjetlu razumijevanja te istovremeno u toplini svoje volje poput vrta u ljeto. Štoviše, čovjekovo razumijevanje je mudro od duhovnog svjetla, a volja ljubi od duhovne topline, jer duhovno svjetlo je Božanska mudrost, a duhovna toplina je Božanska ljubav.

[4]        Sve dok čovjek ne odbacuje od sebe zla zato što su grijesi, zle požude blokiraju unutrašnjosti njegova prirodnog uma u dijelu koji pripada njegovoj volji, poput guste zavjese i poput crnih oblaka ispod duhovnog uma, te spriječavaju da se on otvori. No čim čovjek počne odbacivati zla zato što su grijesi, Gospod utječe u njegov um sa nebesa, otklanja veo, raspršuje oblak te otvara duhovan um, i na taj način uvodi čovjeka u nebo.

[5]        Sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodnog uma, kako je upravo rečeno, toliko dugo je čovjek u paklu; no čim se te požude rasprše od strane Gospoda, čovjek je u nebu. Štoviše, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodnog uma, toliko dugo je čovjek prirodan čovjek; no čim se te požude rasprše od strane Gospoda, on postaje duhovan čovjek. Dalje, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodna uma, toliko dugo je čovjek životinja, od koje se razlikuje samo po tome što može misliti i govoriti, čak i o onim stvarima koje ne vidi vlastitim očima, što je sila koju on dobija iz sposobnosti svoga uma da uzdigne razumijevanje u nebesko svijetlo; ali čim su ove požude raspršene od strane Gospoda, čovjek postaje čovjek, pošto onda on u svom razumijevanju misli ono što je istinito, od onog što je dobro u njegovoj volji. Opet, sve dok zle požude zatvaraju unutrašnjosti čovjekova prirodna uma, utoliko je čovjek poput vrta u zimu; ali čim se te požude rasprše od strane Gospoda, on je poput vrta u ljeto.

[6]        Sjedinjenje između volje i razumijevanja u čovjeku je u Riječi predstavljeno sa srcem i dušom, i sa srcem i duhom; kao na mjestima gdje se kaže da bi Boga trebalo ljubiti:

‘Svim srcem i svom dušom.’  Matej 22:37.

Te da će Bog dati čovjeku:

‘Novo srce i nov duh.’  Ezekijel 11:19; 36:26, 27.

‘Srce’ ovdje predstavlja volju i njezinu ljubav, a ‘duša’ i ‘duh’, razumijevanje i njegovu mudrost.