Anđeli i duhovi kao sluge Stvaranja

Anđeli i duhovi kao sluge Stvaranja

(W.Lutz ‘Temeljni principi života – pogl. 15’)

U djelu ‘Zemlja i Mjesec – 42’, primljenom i zapisanom od strane Jakoba Lorbera u 1847 godini, pronalazimo ove duboke mudrosne riječi: ‘U stvari (mrtva, ne-duhovna) materija ne može postojati, pošto je sama materija rezultat silâ. Taj rezultat postaje očigledan (ili ‘vidljiv’ = se vidi) u određenoj vrsti, prirodi i formi, ukazujući time jasno da efektivne sile nisu bez inteligencije. Jer gdje god se u biću može otkriti određena forma, vrsta i osobina, nitko ne može negirati da su u njemu aktivne inteligentne sile.’ 

Sva supstanca cijelog/cjelokupnog stvaranja se stoga sastoji – kao što to današnja nauka otkriva (= u smislu, ‘došla je do točke u kojoj će to otkriti’) – od inteligentnih sila, što će reći, sila koje posjeduju svjesnost i volju. Drugim riječima: Sve je duhovne prirode; u svim postojećim stvarima, od atoma do solarnog sistema, od kamena do čovjeka, žive i djeluju duhovi.

Jedno nepodijeljeno Kraljevstvo Života

‘U stvari, ne postoji ni mineralno ni biljno kraljevstvo, jer oba (ta kraljevstva) su, u najistinitijem smislu riječi, životinjsko/animalno carstvo. Svaki mineral se sastoji od onoliko vrsti infuzorija/naljevnjaka koliko u njemu ima, duhu mudrosti razlikujućih, pojedinačnih, odvojenih inteligentnih elemenata duše.’   ‘Zemlja i Mjesec – 45’   J.Lorber

U skladu sa mišljenjem naprednih naučnika, mi možemo dodati da sva prirodna kraljevstva zajedno tvore, sa carstvom ljudi i anđela, jedno nepodijeljeno kraljevstvo života, u kojem mineralno, biljno i životinjsko/animalno predstavljaju jedino određene stupnjeve evolucije, čiju prirodu i svrhu Gospodin objašnjava u ‘Velikom Ivanovom Evanđelju’ sa slijedećim riječima:

‘Bog Osobno je, u Svom centru, vječni praiskonski čovjek i praiskonski duh. On Svojim velikim mislima i idejama ispunjava beskonačnost koja iz Njega neprestano izvire. Prožete Njegovom ljubavlju, one postaju vatra života; kroz Njegovu mudrost one postaju određene forme; a kroz Njegovu moćnu volju one postaju odvojena, neovisna bića sa mogućnošću vječnog razvoja i razmnožavanja, da bi se postepeno ujedinili na skali Božanskog reda i eventualno uzdignuli do bogolikog stanja.’     ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 7/72:9’ J.Lorber (usporedi sa 6/226:8-10)

Služenje – generalni princip

Za sva duhovna bića je životni uzvišeni cilj postati što je moguće više poput Boga u njihovim naj-suštinskijim osnovnim karakteristikama: Ljubavi, mudrosti ljubavi i uvijek aktivnoj snazi ljubavi. A pošto duh ne može postići/doseći ove atribute kroz Božju stvaralačku Riječ – poradi slobode volje – već jedino kroz mudru instrukciju i marljivu praksu, cijelo stvaranje nije ništa drugo do velika škola blagonaklonog služenja (= onog koje je ispunjeno ljubavlju) i aktivnog sudjelovanja u djelu stvaranja.

Prema tome, generalni princip kroz sve sfere beskonačnosti – u ogromnom kraljevstvu prirode baš kao i u beskrajnom carstvu duhova – je SLUŽENJE.

‘Kroz služenje’ kaže Gospodin u ‘Velikom Ivanovom Evanđelju’, ‘je poniznost [ta kvaliteta srca koju je za samo-ljubav (= samoljublje) duhova najteže postići, ali koja je ključna/neophodna za jedinstvo u Kraljevstvu Božjem] najuspješnije primjenjivana/vježbana i promovirana. I što je služenje/pomaganje/opsluživanje podređenije, to je ono često korisnije ka istinskom savršenstvu života. Poniznost (potpuno pokoravanje/podređivanje vječnoj praiskonskoj sili) je jedno stalno/uvijek-povećavajuće skupljanje života, dok je ponos raspršivanje i gubljenje života. U skladu sa Mojim vječnim redom, svaki duh, anđeo ili čovjek se mora, prema tome, udostojiti služiti (= spustiti da bi služio). I u tom vječnom uvijek rastućem i širećem služenju/pomaganju/opsluživanju ljubavi, on će onda pronaći najuzvišenije blaženstvo i sreću. Bez služenja nema života u Mojem Kraljevstvu, nema trajnosti, nema blaženstva, nema istinske mudrosti niti sreće, bilo u životu na Zemlji ili/bilo u onostranom.

Tko god zamišlja nebo bez služenja, nebo lijenosti i besposlenog bančenja, ima krivu ideju. Blaženi duhovi najviših nebesa primaju snagu i moć sličnu Mojoj vlastioj jedino sa ciljem da bi što djelotvornije služili Meni i svim ljudima. Jer gdje god ima toliko toga za učiniti – kao u Mojem Kraljevstvu – tamo ima puno službi za izvršiti, prema stupnju sposobnosti. Onaj koji razvije mnoge mogućnosti u Mojem redu, će biti postavljen nad mnogim stvarima, ali onaj koji ih razvije samo malo, (biti će postavljen) nad nekoliko. Duhu koji dobro vrši malu službu, će biti povjerena važnija/odgovornija služba, ali ako on tu službu vrši loše, on će također izgubiti ono što je već imao. Prema tome, svi vi bi trebali biti neumorno aktivni i gorljivi skupljajući prema tome za sebe blaga koja će trajati zauvijek.’

‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 4/95-97’ J.Lorber

Praiskonski anđeli

Prvo-stvoreni i za početak stvaranja najvažniji Božji sluge, su praiskonski anđeoski duhovi koji nisu slijedili Luciferov katastrofalan put, već su, sa prevladavajućom poniznošću kojom su bili obdareni, ostali u redu Božje ljubavi, uvijek vjerni svojem Stvoritelju, Gospodinu i Gospodaru. Ti praiskonski anđeli su bili stvoreni puno prije materijalnih stvaranja i, prema Lorberu, su ‘primatelji’ Božjih misli i ideja te ‘promulgatori’ Njegove volje (Veliko Ivanovo Evanđelje – 5/106:9-12; 2/136:6; 4/119:1 na dalje).

Bez obzira na njihovo potpuno podređivanje Božjoj volji, praiskonski anđeli također posjeduju svoju vlastitu volju. U ‘Velikom Ivanovom Evanđelju’ jedan anđeo govori učeniku: ‘Ja jasno osjećam što želim i što Gospodin želi. Međutim, ja percipiram/uočavam Gospodinovu volju puno lakše, jasnije i brže od vas ljudi i trenutačno podređujem svoju volju u potpunosti Gospodinovoj. Ipak ja sam u stanju, baš kao i svako ljudsko biće, suprotstaviti se Gospodinovoj volji; ali to se u stvari ne može dogoditi pošto ja posjedujem tako visoki mudrosti da ja – kao neovisno svjetlo iz praiskonskog svjetla – prepoznajem bezuvjetnu/nepromjenjivu pravednost Božanske volje kao najveću imovinu u životu svih ljudi, anđela i svjetova i, prema tome, poprilično dobrovoljno uvijek djelujem u skladu sa Božanskom voljom.’

Ta potpuna podređenost njihove volje je ono što te praiskonske anđele čini najkorisnijim i posvećenim (dedicated) instrumentima i stvaralačkim Božjim slugama.

U svima njima je ‘muški pozitivni princip prevladavajući a ipak je i ženski negativni princip prisutan sa njima (= kod njih).’ I stoga svaki praiskonski anđeo predstavlja u sebi ‘savršeno vjenčanje Božjih nebesa.’ Ovisi u potpunosti o njima da li se oni žele pojaviti u muškom ili ženskom obliku. ‘Njihova dvojna priroda ih čuva od starenja pošto oba pola u njima zauvijek podržavaju jedan drugog.’    Veliko Ivanovo Evanđelje 2/156′ J.Lorber

Svaki veliki anđeo ove vrste ima bezbroj pod-duhova (koje je on osobno stvorio) kao sluge, uvijek na raspolaganju njegovoj volji. ‘Ako praiskonski anđeo želi nešto iz/prema Božjoj volji, njegova volja istovremeno prožimlje bezbroj podređenih slugu koji trenutačno postaju aktivni i izvršavaju zahtjevani čin bez odgađanja (‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 5/2:4; 4/119:1’ J.Lorber).’

Na cesti poniznosti i ljubavi kroz materiju

Kada su prvostvoreni anđeli iz svoje čiste mudrosne sfere i tako reći svoje i dalje ovisne prirode željeli postići istinsku, potpunu slobodu, neovisnost i savršenstvo Božjeg sinovstva, oni su trebali slijediti Gospodinov veliki primjer i krenuti putem služenja u ljubavi kroz materiju.

‘Cesta kojom je Gospodin osobno hodao (kao primjer za sve ljude i anđele), će i dalje biti cesta za sve praiskonske anđele na svim nebesima; ipak to se neće dogoditi preko noći, već jedino postepeno tijekom beskrajne vječnosti u kojoj se mi, iz Boga, penjemo i spuštamo u beskrajnom krugu bez da ikad dodirujemo vanjski rub kruga (‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 3/180:12’  J.Lorber).’

Sa njihovim pod-ređenim-duhovima ti prvostvoreni  ‘nosioci autoriteta’ izvršavaju najvažnije zadatke kao organizatori i vođe u svim sferama vječnosti. Oni aranžiraju, vode i nadgledaju razvoj materijalnih nebeskih tijela i solarnih sistema baš kao i svog života na njima, kontroliraju također razvoj i život duhova u duhovnim sferama stvaranja i svugdje su tako reći ‘krila Božanske volje, u stvari, sama Božanska volja (‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 2/136:6’ J.Lorber).’

Stoga su ti anđeli vrhovne vođe u strukturiranju/konstrukciji bića u prirodi od biljke do čovjeka. Viši i niži duhovi iz onostranog su im podređeni i svugdje su aktivni prema pravilnom razvoju i sastavljanju duševnih inteligencija koje pripadaju biću.

Prirodni duhovi

‘Kada se duša, sakupljena/sastavljena iz materije putem čistih duhovnih sila, duhovno usavršila (u smislu, ‘odrasla’, ‘postignula zrelost’) u svome tijelu – bilo da je riječ o tijelu minerala, biljke ili životinje – i postala sposobna za uzdignuće (= za uzlazak) do više forme života, njezin kontrolirajući duh iz duhovnog svijeta aranžira za nju oslobađanje od njezina ne više korisna materijalnog tijela, tj., njezin duh odlazi iz materijalnog tijela (ili ‘napušta materijalno tijelo’) zajedno sa duševnim česticama koje je privukao tako da nadalje može obogaćivati i usavršavati svoju dušu u uzvišeniju životnu-formu.’    ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 6/133’  J.Lorber

Niža bića iz najjednostavnijih oblika života mineralnog, biljnog i životinjskog kraljevstva, Lorber naziva ‘prirodnim duhovima’. O toj vrsti duhova koji su obično uskoro apsorbirani od nekog minerala, biljke ili životinje, vidjeoc u ‘Velikom Ivanovom Evanđelju – 4/114’ kaže:

‘Mi smo često vidjeli zrak a također i vodè ispunjene sa raznoraznim grotesknim licima koja se kreću u svim pravcima – neka brzo, neka polaganije. Ona su također lebdjela gore i dolje, okretala se, nekad polako, onda iznenada poprilično brzo. Neka su tonula u zemlju poput snježnih pahuljica, brzo se skrivajući u njezinim brazdama. Neka su bila apsorbirana od strane biljaka poput rose, druga od strane tla, a opet druga od raznoraznog kamenja. Ona koja su se sakrila u tlu i koja su bila apsorbirana od strane biljaka i kamenja, se nisu ponovno pojavljivala.

Međutim, gdje je stablo, biljka ili nešto od životinje trulilo, različite nove forme – najprije nalikujući blijedo svijetlucajućem isparenju – su se uzdizale akumulirajući se uskoro u broju od stotinu tisuća, zajedno se topeći u već poprilično dobro razvitu formu. Jednom kada je ova bila spremna, nije joj trebalo previše vremena – obdarenoj sa određenom vrstom vlastite svjesnosti – da se započne kretati, djelujući kao pas u potrazi za nečime što je njegovo oštro čulo mirisa negdje pronašlo/otkrilo. Obično smo vidjeli kako ta bića lebde prema ovcama, kozama, i stoci. Kada su dosegnuli krdo, ona su ostala sa njim i činilo se da stimuliraju životinje na parenje. Kako se to događalo, oni su od strane životinja bili apsorbirani poput rose sa trave koja vene i više se nisu pojavljivali.

Mnoge od ovih formi su također žurile prema vodi gdje su jedno određeno vrijeme lebdjele na površini. Neke su onda odlučno poronile ispod površine; neke su se zajedno stisnule (pressed together) u isparavajuću masu i onda samo pod-ronile nakon što su se stopile u novu formu koja je često izgledala poput neke određene vodene životinje. Ali najosebujnija stvar je bila da smo mi sada vidjeli kako se bezbrojna groteskna lica i forme uzdižu iz vode, nalikujući svakojakim letećim insektima i pticama različitih veličina. Sva ta bića su imala dobro razvijena krila, noge i ostale udove. Međutim, oni ih nisu koristili poput ptica, već je sa njih sve visilo dolje i oni su lebdjeli unaokolo po zraku poput plamenova ili pahuljica. Jedino kad bi im prišlo jato ptica, su te magličaste forme pokaz(iv)ale znakove života. One su onda pratile ptice i bile su uskoro kao konzumirane od njih.

Sada smo sa vremena na vrijeme vidjeli kako pada kiša svjetlosne prašine različite gustoće. Najčešće se ovo moglo vidjeti iznad površine vode. Gledajući iz bliza na tu prašinu, ukazivala je određenu formu, koja je nalikovala ili sićušnim jajima ili malim vodenim životinjama. Ova prašina je obično odmah bila apsorbirana od strane vode.’

Prirodne duše

Viša vrsta takvih osebujnih bića dolazi u postojanje kada se (mnogo)brojni razvijeni prirodni duhovi sretnu i ujedine, posebice kada ih je sila nekog fenomena istovremeno oslobodila iz/od njihove materijalne kreacijske forme. Svi prirodni duhovi koji su oslobođeni za vrijeme takvog prirodnog događaja se u svom strahu sjedinjuju u određenu vrstu ‘duševne supstancijalne lopte’ koja često lebdi unaokolo mnogo godina prije nego se originalno različiti duševni elementi stope u novo duhovno biće. Mnoge takve koncentracije prirodnih duhova se događaju iz različitih razloga naklonosti ili privlačnosti. U ovisnosti da li prevladavaju mineralni, biljni ili životinjski duševni elementi, oni se mogu formirati u profinjeniju biljnu dušu, životinjsku dušu a ponekad čak i ljudsku dušu. Lorber ove više entitete naziva ‘prirodnim dušama’ (Veliko Ivanovo Evanđelje – 4/177).

Ti duhovi, nevidljivi ljudskom oku, žive – u njihovoj uvelike cijenjenoj slobodi – u tlu, vodama, šumama, poljima i zraku. Oni već posjeduju značajnu inteligenciju i snagu volje i imaju najveće iskustvo u raznim stvarima vezanim za prirodu. Oni su u stanju čuti i vidjeti sve što se događa ili što je izgovoreno na Zemlji te se također, kao što možemo čitati u ‘Zemlji i Mjesecu – 34’, druže sa ljudima i služe im na raznorazne načine. Međutim, čovjek treba biti oprezan da ne povrijedi njihove osjećaje, jer oni se jako lako razljute i u stanju su uzrokovati značajnu štetu svakome tko ih provocira.

Mi ova osebujna bića znamo/poznajemo iz drevnih legendi kao gobline, vodene duhove, nimfe, elfove, gnome itd. Ako su ovi duhovi dobro raspoloženi prema ljudima, ili bar nemaju zlih namjera, oni se obično pojavljuju kao sivi, plavi ili zeleni patuljci. Njihova mala veličina ukazuje na to da su oni sebe spustili na razinu/do ljudi da bi im pomogli pošto oni tako reći sažaljevaju duh koji je zarobljen u čovjeku. Međutim, ako se čovjek prema takvim bićima ponaša neprilično, oni često porastu do ogromne veličine i onda je jako opasno ostati u njihovoj blizini bez da se zaziva ime Božje (Zemlja i Mjesec – 34). U skladu sa njihovom inteligencijom i snagom volje, Gospodar svih duhova povjerava ovim prirodnim dušama u domaćinstvu prirode raznorazne i važne obaveze, i u ovisnosti o njihovom staništu i službi, mi razlikujemo duhove zemlje (= zemljane duhove ili duhove u zemlji; earth-spirits), duhove polja (= duhove u polju; field-spirits) i zračne duhove (air-spirits).

Zemljani (= duhovi zemlje) ili Planinski duhovi

Zemljani ili planinski duhovi su odgovorni za akumuliranje metala i formiranje kristala i kamenja u mineralnom svijetu. U ‘Velikom Ivanovom Evanđelju’ čitamo:

‘Ti prirodni duhovi u planinskoj materiji koji su, na primjer, najsrodniji slobodnim zlatnim elementima u zraku, izvlače sa svojom inteligencijom i snagom volje (snagom privlačenja) slobodno zlato iz zraka. Ako se to nastavlja nekoliko stotina godina, na takvom mjestu će postati vidljiva poprilična količina zlata.’   ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 7/16’ J.Lorber

‘Ako bilo tko sebe želi uvjeriti u postojanje takvih duhova, neka se upozna sa poštenim rudarima koji u sebi nemaju predrasuda. Među stotinu takvih ljudi će on zasigurno pronaći devedeset koji su, u nekoliko prilika, vidjeli tako zvane gnome. Ta vrsta duhova ne izlazi često na površinu Zemlje, pošto oni svoj svijet aktivnosti u unutrašnjosti Zemlje smatraju puno veličanstvenijim i više vrijednim od izvanjskog svijeta. Ali vi ne smijete misliti da je materija njima prepreka u njihovim aktivnostima u Zemljinoj unutrašnjosti. Takav duh hoda sa većom lakoćom kroz vodu, vatru ili kamen nego što to čovjek čini kroz zrak. Gruba materija njihovim eteričnom tijelu nije nikakva prepreka, jer gdje god vidite materiju, oni vide jedino odgovarajuću duhovnu duševnu supstancu.’   ‘Grossglockner –  pogl. 8’ J.Lorber

Duhovi u poljima i šumski duhovi

O aktivnosti ovih duhova koji služe vegetaciji u šumama i na poljima, čitamo u ‘Zemlji i Mjesecu – 44): ‘Rad ovih bića je ograničen na određena područja. Duhovi najniže vrste imaju kontrolu (ili ‘trebaju kontrolirati’) samo nad jednim jutrom zemlje. Takav duh posjeduje nužnu mudrost i snagu da vodi/upravlja pojedinačna mala (i) njima podređena bića u potpunosti sa svojom voljom. Upoznat je sa specijalnim silama svakog zrna sjemena postavljenog u zemlju i zna koliko tih sila je od zemlje a koliko od zvijezda. Kada je zrno sjemena postavljeno u tlo, duh dahne svoju volju preko polja koja zahvaća sile u zrnu sjemena i stimulira ih na akciju u skladu sa planom Božjeg reda. Onda ti mali činbenici započinju svoju aktivnost u zrnu sjemena i formiraju korijenje i pore. Drugi se uzdižu i formiraju stabljiku sa njezinim žilicama/kapilarima, flaps, sisaljkama i ventilima. Drugi se opet – u skladu sa njihovom inteligencijom i snagom – podižu kroz žilice/kapilare stabljike i formiraju grančice i lišće; drugi pupoljke i cvjetove. A najsavršeniji duhovi, sami pročišćeni kroz ovaj rad, formiraju plod. Unutar ploda se glavne/najvažnije duhovne inteligencije sjedinjuju da bi formirale klicu, sebe zamotavajući u mrežu kroz koju drugi, manje pročišćeni mali činbenici ne mogu prodrijeti. Kada je na ovaj način bilo postignuto sazrijevanje, rukovodeći duhovi polja su završili svoj posao i ostavljaju drugo ljudima i također drugim prirodnim duhovima koji se trebaju pobrinuti za raspadanje onih dijelova biljke koji ne pripadaju plodu.

Postoji onoliko duhova koliko je poljâ i vrsta biljaka. Svaki duh ima svoju posebnu biljku lociranu na određenom području i treba se brinuti da se ta vrsta nastavlja sa istim karakteristikama i formom. Najmanja nepažnja na strani takvih duhova rezultira lošom žetvom ili siromašnim rastom. Takva bezbrižnost/nemarnost nije nečesta sa takvim prirodnim duhovima pošto oni – koliko se to tiče točnosti njihova djelovanja – nisu pod prisilom, već imaju u potpunosti slobodnu volju (jer se u volji koja je pod prisilom ne može prakticirati nikakva odgovornost). Prema tome, ako se ljudi trebaju kazniti sa lošom žetvom, taj rad samo treba povjeriti u neku ruku indiferentnim duhovima koji svoj zadatak olako shvaćaju. Ako duhovi koji paze nad vegetacijom ne angažiraju na pravi način oslobođene duševne sile prirode unutar pravilnog reda i broja, držeći ih pod striktnom kontrolom, onda se oni koji nisu okupirani odmah uzdižu u zrak uzrokujući loše vrijeme, isparenja i tome slično. Sve to ima loš efekt na rast biljaka.

Da bi se učestalost ovog spriječila, duhovi polja su uvijek kontrolirani uzvišenijim i više usavršenim duhom, koji je odgovoran za puno veće područje, koji nadgledava sve svoje podređene i određuje im njihov rad u skladu sa njihovim talentima. Ali on se ne upliće u predio bilo kojeg drugog glavnog duha. – Međutim, da bi se isti red osigurao u svim predjelima, nad glavama tih predjela je postavljen daljnji duhovni guverner, koji je u stanju nadgledati i voditi cijelu zemlju. To više nije prirodni duh (prirodna duša), već anđeoski duh. I kraljevstvo formirano od nekoliko zemalja je nadgledano od strane princa anđela. A nad svim kraljevstvima pazi Princ nad prinčevima Koji – što ni jedan duh nije u stanju učiniti – promatra svaki pojedinačni atom i životnu iskricu. Prema tome Gospodinovo oko vidi sve što jeste i što se događa.’

Druga grupa duhova poljâ (field spirits) nadgleda životinjsko kraljevstvo i treba se pobrinuti da svaka životinja bude u skladu sa od Boga joj danom formom i karakteristikama i djeluje na odgovarajući način. Duhovi koji nadgledaju životinjsko kraljevstvo jedino rijetko postaju vidljivi ljudima pošto su oni prezauzeti da bi sebe nepotrebno pokazivali. ‘Unatoč tome u planinama ponekad ima pastira sa prostom vjerom koji povremeno vide takve duhove. Oni će vam biti u stanju ispričati o slučajevima gdje su takvi duhovi učinili da se suha livada preko noći zazeleni, gdje su oni zaštitili životinje za vrijeme teške gromovite oluje i ostalih opasnosti, i spasili ih od propadanja sa strmih litica u njihovu smrt.’

‘Grossglockner – pogl. 8’ J.Lorber

Zračni duhovi

Treća vrsta prirodnih duša su zračni duhovi čija su odgovornost zračne struje, formiranje oblaka i vremena.

‘Kada promatrate skretanje vjetrova, posebice nakon zalaska sunca, u ponoć ili prije izlaska sunca, i primjećujete njihov utjecaj na životinje i ljude, kako prouzrokuju njihovo drhtanje, možete biti sigurni da su takve manifestacije uzrokovane duhovima zraka. Ti duhovi su podređenog karaktera. Međutim, kada zagledate prema gore i gledate oblake, primjetit ćete efekte nekako drugačije vrste. Takvi oblaci se ne sastoje uvijek od takvih duhova, već njihov oblik uvijek ovisi o duhovima zraka i kako obrću/prelamaju jednu zračnu naslagu oko druge da bi oblacima dali njihov različiti oblik. – Viša vrsta duhova zraka koji već obitavaju u eteru su odgovorni za reguliranje još viših naslaga i zračnih struja.’            ‘Grossglockner – pogl. 8’ J.Lorber

Mali čovjek u šumi

U svezi tih prirodnih duhova ili zemljanih-  i zračnih-duhova, nam Lorberovi zapisi otkrivaju mnoge zanimljive pojedinosti kao, naprimjer, slijedeće iskustvo Gospodinovih učenika:

U ‘Velikom Ivanovom Evanđelju – 4/115’ nalazimo Gospodina Koji se jednog dana zajedno sa Svojom dražesnom malom sljedbenicom Jarah i ostalim prijateljima šeće planinama. Društvo se odmara na granici šume uživajući u raznoraznim mudrim raspravama.

Iznenada Jarah, koja sjedi pored Gospodina, izjavi: ‘Ali, Gospodine! Tko su po-Bogu oni mali ljudi tamo? Oni su izašli iz šume i sada se skupljaju oko nas u velikoj gomili i u mnogim bojama. Neki čini se imaju magličastu odjeću, ali većina od njih je potpuno gola i veličine su jedva dvogodišnje dječice.’

Na to će Gospodin: ‘Oni su ljudske duše ove Zemlje koje su sazrele u kraljevstvima prirode i još nisu hodale u tijelu. Za sada oni nisu revnosni (= nemaju posebnu namjeru) to i učiniti pošto se previše boje novog zarobljavanja u materiju. Oni koji su odjenuti čak imaju određenu vrstu govora, iako i dalje nerazvijenog (= koji ne vrijedi previše); ali svi oni posjeduju određenu majmunoliku inteligenciju.

Kaže Jarah: ‘Da li bi me odjenuti razumjeli ako bi im nešto rekla?

Kaže Gospodin: ‘Zašto ne pokušaš?’

Odmah zatim Jarah prikupi hrabrosti i zapita jednog koji je odjenut u svijetlo-plavu magličastu odjeću: ‘Tko si ti i što hoćeš ovdje?’

Mali čovjek u svijetlo-plavom priđe bliže Jarah, zuri u nju iskolačenim očima i onda kaže: ‘Tko ti je odredio/rekao, ti smrdljivo meso, da zapitkuješ nas čista bića? Osim jednog, i još jednog, svi vi odvratno smrdite po materiji koja je najveći neprijatelj našim nosnicama! U budućnosti nas, ti smrdljivi lešu, ne zapitkuj sve dok ti to ne dozvoli/kaže svemogući Duh nad svim duhovima – i radije se zaokupi time kako se najbolje osloboditi te tvoje smrdljive vreće buha.’

Ovdje Gospodin zapita Jarah: ‘Dakle, moja mala kćerkice, kako ti se sviđa ovaj odgovor?’

Kaže Jarah: ‘Gospodine, Gospodine, kako užasno vulgarna i gruba su ova bića’ Zar sam ja uistinu takav smrdljivi leš? To me jako žalosti (ili ‘od silne tuge sad ne znam što činiti’), mogla bi očajavati!’

Kaže Gospodin: ‘Gledaj, Moja mala kćerkice, ovaj mali duh ti je u stvari učinio uslugu (= nešto dobro). Zašto te to razdražljuje? Mali duh ti je naravno mogao lijepim riječima reći da skriveno duboko u tebi i dalje leži malo taštine. Međutim, mali duh nije majstor lingvistike (= nije dobar jezikoslovac), u posjedu je jedino ograničenog riječnika i u stvari govori iz svojih osjećaja radije nego razumijevanja (ili ‘i u stvari izražava svoje emocije radije nego razumijevanje’). Da li je mir tvoje duše bio uništen nakon što si razgovarala sa svijetlo-plavim? Da si umjesto svijetlo-plavog isto pitanje pitala užareno-crvenog, on bi ti dao odgovor koji bi te prisilio da kloneš (= padneš u nesvijest) od bijesa. Ali sada zahvali svijetlo-plavom za uslugu koju ti je učinio, onda će se stvari među vama popraviti (ili ‘i vidjet ćeš kako će se komunikacija među vama popraviti’).’

Jarah je ovo uzela k srcu i odmah reče malom duhu koji je i dalje zurio u nju iskolačenim očima: ‘Ja ti se zahvaljujem, dragi mali čovječe, za uslugu/ljubaznost koju si mi učinio/ukazao svojim bespoštednim riječima, ali molim te nemoj se ljutiti na mene zbog toga. Dragi mali čovječe, reci da se nećeš ljutiti na mene, eh?!.’

Ovdje mali čovjek prasne u smijeh i kaže, smijući se i dalje: ‘Onaj koji ti je to rekao je sasvim u redu, ali ti blesava mala gusko si još daleko od toga. Jer niti su misao niti volja da to kažeš izrasli na tvom smrdljivom tlu. Ali sada mi se sviđaš više (= podnosim te više) nego prije, iako tvoja taština ni u kojem slučaju nije bila u potpunosti eliminirana (= iako se ti još nisi u potpunosti riješila svoje taštine). Samo nemoj biti uobražena, jer što god je tvoje (ili ‘sve što imaš’ = ‘sve što je tvoje vlasništvo’) je loše – ono što je dobro pripada nekome drugome.’

Kaže Jarah: ‘Ali reci mi, dragi mali čovječe, kako to da ti znaš sve ove stvari?’

Mali čovjek se ponovno smije i kaže: ‘Što jedan vidi jedan ne mora znati. Ti, također, vidiš više nego si vidjela prije (ili ‘nego si obično mogla vidjeti’). Ali ja vidim čak više od tebe jer ja nemam smrdljivo meso ogrnuto oko sebe. I prema tome ja vidim točno kakva si ti i drugi oko tebe (ili ‘tvoju prirodu i prirodu ostalih oko tebe’). Ja ti govorim, ne budi ponosna na svoje dobre kvalitete (ili ‘nemoj se zavaravati zbog svojih dobrih kvaliteta’), jer one su i dalje daleko od toga da budu tvoje vlastite (ili ‘jer u tvom slučaju one uistinu pripadaju nekome drugome’).’

Kaže Jarah: ‘Ali zašto (ili ‘kako to’)? Objasni mi to detaljnije (ili ‘pojasni mi to’)!’

Kaže na to mali čovjek: ‘Ako/kada ti netko, tko je daleko putovao i prema tome je sa puno truda i rada postigao svakojaka/mnoga znanja i iskustva, kaže ono (ili ‘o onome’) što je vidio i iskusio, onda ćeš i ti to znati (ili ‘ti ćeš onda znati koliko i on’). Ali kako ti možeš biti ponosna na to (ili ‘možeš li ti onda biti ponosna na to’)? Ne! Jer tvoje ekstra znanje je u stvari jedino na dvostruk ugled onome koji je na prvom mjestu radeći sakupio sve te činjenice i iskustva sa trudom i žrtvovanjem, i onda je bio dovoljno dobar da bi ti sve to vjerno rekao (= prenio). Reci mi da li ti možeš biti ponosna na stjecanje takvih iskustava i znanja?

Gledaj, ti si onda samo poput knjige koja sadržava veliku količinu korisnog i dobrog znanja i iskustva, ali nikako kao mudri pisac knjige. Čija je, onda, zasluga za sve dobre stvari zapisane u knjizi? Da li je to zasluga knjige ili onog koji ju je napisao? Gledaj, ti si dobro napisana knjiga, ali si i dalje jako daleko od toga da budeš pisac. Stoga nemoj sebe smatrati važnom!’

Odmah nakon ovog se mali čovjek ponovno nasmijao, zauzeo stav generala i rekao svojoj vojsci: ‘Ako ste dovoljno dugo buljili u društvo, nastavimo našim putem; za mene ovdje uistinu previše smrdi.’

Onda su svi oni iznenada otišli i nestali u šumi.

Prijelaz u ljudsku fazu (= u stadij čovjeka)

Sa ciljem da bi napravili daljnji napredak u svojoj evoluciji, sve te prirodne duše – čak i ako su bile slobodne jedno određeno vrijeme – moraju ponovno krenuti (resume) svojim putem (ili ‘ponovno započeti svoj put’) kroz materiju kojeg su započele u (razno)raznim životnim formama mineralnih, biljnih i životinjskih kraljevstava sa ciljem da bi ga nastavili i završili u ljudskoj formi. Za sve njih postoji samo jedan put ka višem razvoju i sinovstvu Božjem, naime, put kojeg je Otac hodio u Isusu kroz težak, ali najpoučniji (most educational) ljudski život.

Ako se prirodna duša pokazala posebice aktivnom i korisnom u svom zemaljskom služenju u prirodi, ona može biti pošteđena posebice teškog puta kroz tijelo/meso na ovoj našoj Zemlji. Umjesto toga takva prirodna duša može biti postavljena na mjesec ili na neku drugu planetu gdje se utjelovljnje u ljudskom tijelu obično dobrovoljnije prihvaća, pošto je na tim zemaljskim tijelima lakše i kratkotrajnije (more transient) nego na ovoj Zemlji. Ti duhovi se nazivaju ‘nomadski duhovi’, i često ih određena znatiželja nosi od planete do planete da bi vidjeli i upoznali cijelo stvaranje. Kada se oni, eventualno, umore od tog razgledavanja, oni se obično vrate na Zemlju i konačno ovdje na sebe uzmu naporno/teško utjelovljenje (Zemlja i Mjesec – 34).

Prirodne duše sa naše Zemlje se ne odlučuju lako za utjelovljenje u ljudskom tijelu. One se posebice opiru (= nevoljna su srca) to učiniti zbog gubitka memorije koji u skladu sa Božjim redom prati utjelovljenje u ljudskom mesu. To oni smatraju kao smrt njihove sadašnje egzistencije. Na Zemlji ima prirodnih duša koje su dosegnule dob skoro pet puta dužu od Metuzalema i još nisu krenule putem tijela. Jedino ohrabrene od strane viših duhova i Božjih anđela i značajne količine znanja postignutog kroz iskustvo i također čvrste vjere da neće nikad ništa izgubiti, već jedino dobiti na njihovom putu u ljudskom tijelu, oni eventualno naprave ovu suštinsku odluku da uđu u ljudski stadij postojanja koji je od toliko najuzvišenije važnosti (Veliko Ivanovo Evanđelje – 4/116).

Ljudski duhovi i anđeli

Sasvim jasno je da (it goes without saying that), u skladu sa redom Božanskog plana stvaranja, čovjek, formiran od strane posebice moćnog i čistog Božanskog duha iz visoko usavršenih/sazrelih prirodnih duševnih elemenata, – kruna materijalnog razvoja života – također mora ispuniti zadatke u stvaranju u skladu sa svojim sposobnostima, ne samo za vrijeme svog smrtnog života, već također i kao duh nakon što odbaci svoju materijalnu odjeću. Univerzalna temeljna zapovijed: ‘Voli Boga iznad svega i bližnjeg kao sebe samog!’ se na prvom mjestu tiče/odnosi na čovjeka. Smisao i svrha ljudskog života, čovjekove obaveze i istinski putevi ka nebu će biti raspravljani detaljnije u sekciji koja se tiče čovjeka.

Lorberov detaljni opis života i aktivnosti ljudske duše u duhovnom svijetu, nakon odbacivanja ljudskog tijela, i eventualno u višim anđeoskim stanjima je u skladu sa Biblijom i znanjem do kojeg se došlo istraživanjem. Kasnije, kada se budemo bavili učenjem o uvjetima u onostranom, ćemo shvatiti da se Božje nepodijeljeno carstvo stvorenih bića nastavlja u takozvanom onostranom pod istim Božanskim zakonima uz pomoć istih inteligencija. Kako je incijalno započelo u duhovnom i postepeno se razvija u vidljivom materijalnom svijetu, mi svugdje pronalazimo jednog Boga, jedan život i jedan red, sazrijevanje/usavršavanje bića za bogoliku blagonaklonu i stvaralačku aktivnost.

‘Moja je volja’, kaže Gospodin u ‘Velikom Ivanovom Evanđelju – 4/95:7’, ‘da se sve Moje misli i ideje, putem vas, Moje djece, sprovode do potpunog ostvarenja/efekta već ovdje za duše i duhove vaše braće i sestara u onostranom u svim velikim stvarnostima (realities), od njihovog najunutarnijeg postajanja do njihova najizvanjskijeg materijalnog razvoja, i od tamo da se vrate u obogaćeni, čisti i neovisni, (kao) duhovno usavršeni život.’

Sve u Gospodinovo ime

‘Mnogi pobožni smrtnici’, čitamo u Zemlji i Mjesecu, ‘mogu uistinu reći: ‘Sav ovaj rad/posao u prirodi i u stvaranju je zasigurno djelo našeg dragog Gospodina Boga! Zašto bi tamo trebalo biti ikakvih drugih inteligencija?’ – To je, naravno, istinito, jer Gospodin kaže: ‘Ja sam stvorio nebo i zemlju i sve što je u njima, i Ja to i dalje činim!’ Ali ako bi sa ovim ‘stvaranjem’ otišao predaleko, Ja bi trebao u svijetu učiniti mnoge druge stvari koje Ja u stvari ne činim, već ih ostavljam ljudima tako da mogu biti aktivni. Prirodno, ljudi to čine jedino sa silom kojom sam ih Ja obdario. Stoga, Ja djelujem indirektno što je u stvari kao da sam Ja Osobno to učinio. Na isti način na koji kroz ljudske ruke činim mnoge stvari na Zemlji, Ja dozvoljavam Mojim anđelima i duhovima, kroz silu Moje ljubavi i mudrosti, da vrše takve poslove/djela na svim nebeskim tijelima što bi ljudima bilo nemoguće. Ljudi su sposobni graditi kuće, činiti materijale za odjeću i proizvoditi alatke, ali oni ne mogu stvarati materiju za te stvari. Oni ne mogu stvoriti travu, grmove ili stablo, a kamoli životinju, već duhovi i anđeli, koji su potpuno aktivni, to mogu učiniti pošto su s Moje strane obdareni sa svom potrebnom moći sa ciljem da bi to ostvarili/obavili u Moje ime.’              ‘Zemlja i Mjesec – 42’ J.Lorber