Kraljevstvo Nebesko je… kao kvasac…

“Kraljevstvo nebesko je kao kvasac, kojeg je žena uzela i sakrila* u tri mjerice brašna dok se sve nije ukvasilo.”  Matej 13:33 & Luka 13:21

Ekipica moja, dragi braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u Svetom Imenu Isusa Krista! 🙂

S obzirom na važnost koju u zadnje vrijeme pridajemo procesu preporađanja duše, a također s obzirom na probleme sa kojima se svaka duša susreće i mora susretati tijekom tog procesa, odlučio sam započeti novu seriju učenja pod naslovom ‘Kraljevstvo Nebesko je…’ koja će za svoj cilj imati približiti vam zakone i na njima utemeljene metode kojima se naš voljeni Otac Nebeski, Krist Isus, služi da bi iz Svoje neizmjerne Očinske Ljubavi i kroz Svoju beskrajnu Božansku Mudrost, ostvario glavni cilj Svoga stvaranja, što će reći, omogućio nama da ostvarimo naš zemaljski cilj :), koji je preporađanje duše, ili savršenstvo u Ljubavi i Mudrosti (Matej 5:48), što nam naknadno omogućava sjedinjenje sa Njime (Ivan 17:20-26) i blaženi božanstveni život u snazi i svjetlu u Njegovom naj-svetijem Prisustvu.

Same riječi iz naslova, dakle, ‘Kraljevstvo Nebesko’… u sebi ‘kriju’ upravo ukazano praktično tumačenje… jer jedan se izraz, kako smo to već naučili, uvijek odnosi na ljubav, ovdje Njegovu Ljubav, a drugi pak na mudrost, ovdje Njegovu Mudrost… tako da onda te i takve riječi iz Svetog Pisma treba razumjeti na sljedeći način, ‘Ovo je način na koji nas Isus Krist iz Svoje Ljubavi a kroz Svoju Mudrost vodi do ostvarivanja svrhe našeg zemaljskog postojanja’… nakon čega slijede slike… tj. slikoviti prikazi ili poredbe… njih je vjerujem da to znate više u Svetom Pismu, pomoću kojih nam je onda to Njegovo djelovanje i pobliže objašnjeno…

Još drugim riječima… svaka ta poredba nam otkriva jednu od duhovnih zakonitosti kojima je naša duša podložna svo vrijeme svog života na Zemlji, dakle znala ona to ili ne, zakonitosti koje su u sebi ujedno i otkrivanje puta kojim duša mora proći da bi postigla svoje ostvarenje,što je kako smo već više puta rekli, no nikad zgorega ponoviti, savršenstvo u Ljubavi i Mudrosti i tome posljedično sjedinjenje sa svojim Stvoriteljem, Bogom i Ocem, sada pak vidljivim i pristupačnim u Isusu Kristu.

*

Poredba koja slijedi, ova o ‘kvascu kojeg je žena SAKRILA* u tri mjere brašna, dok se sve nije ukvasilo’, će nam, moja je molitva, pomoći da razumijemo korisnu svrhu i primjenu zala i neistina…

‘Ove su korisne primjene osigurane od strane Gospoda Isusa Krista iz sjedinjenja zla i neistina u onima koji su u paklu; jer Gospodnje kraljevstvo, koje se proteže ne samo nad nebom nego također i nad paklom, je kraljevstvo korisnih primjena; i Providnost Gospodnja osigurava da neće biti u njemu ni jedna osoba ili stvar koja ne vrši, ili služi, korisnu primjenu.’            E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 26’

… i to ne samo onih u našoj bližoj (obitelji) i daljoj okolini (zajednici), kako ih je prirodan um obično sklon ‘smještati’, već također i u nama samima… sa čime zlo i neistina u okolini u stvari korespondiraju!… i tako nam ujedno ukazati koji je naš pravilan odnos prema toj kvaliteti ne-dobra i ne-istine kada njihovo prisustvo jednom bude zamjećeno.

Razlog zašto sam odabrao baš ovu poredbu, tj. baš ovaj ‘problem’ za temu ovog prvog učenja u novoj paralelnoj onim učenjima o preporodu seriji su mnogi propusti koje sam primjećivao u zadnje vrijeme baš po ovom pitanju (obične reakcije su kod ljudi panika, agresivnost, otpor i izbjegavanje te negiranje), što je po meni u nekih ne samo usporilo duševni napredak, nego ga pak skroz zaustavilo.

U to ime, pogledat ćemo najprije duhovno značenje ove poredbe, i to kako ga daje već nam znani čuveni El Pastore Crkve Novog Jeruzalema, pokojni John Clowes [‘Užitak koji je u mom umu proizvelo prvo čitanje Swedenborgovog djela nazvanog ‘Istinska Kršćanska Religija’ (ovu sam krunidbenu Swedenborgovu knjigu preveo; čeka se izdavanje u Hrvatskoj 🙂), ni jedan jezik ne može u potpunosti izraziti… izgledalo je kao da se kontinuirani bljesak novog i osvježavajućeg/okrepljujućeg svjetla izljevao na moje oduševljeno/ushićeno razumijevanje, otvarajući ga za kontemplaciju najuzvišenijih tajni mudrosti, na takav način i u takvoj mjeri, i sa (takvom) silom zadovoljavajuće jasnoće (ili ‘dovoljnog svjedočanstva’), koju/eg nikad prije nisam poznavao.’  Pastor John Clowes (u to vrijeme je bio šezdesetdvogodišnji rektor crkve Sv. Ivana u Manchesteru); usput rečeno, ja se koristim njegovim prijevodima Evanđelja i Psalama sa izvornih tekstova 🙂 ]:

‘Pod kraljevstvom nebeskim, kako je to bilo zamjećeno u ranijoj poredbi, treba razumjeti rukovođenje/vladanje Božanske Ljubavi i Mudrosti. Ovo rukovođenje je poput kvasca, budući je pomoću kvasca ostvareno fermentiranje, i posljedično pročišćavanje tijela sa kojim je on izmješan.  ‘Kvasac’, s obzirom da je ferment, naznačava sve lažne principe razumijevanja i života, ‘a tri mjerice brašna’ naznačavaju sve principe nebeske istine u preporođenom umu. Poredba, prema tome, koju je ovdje koristio Isus Krist, je bila naumljena podsjetiti nas na borbe koje se odvijaju u takvom umu, između lažnih i istinskih principa, sa ciljem pročišćavanja potonjih. Jer učinak takvih borbi (‘borbe’ su naravno borbe između zla/neistine i dobra/istine, tj. paklova i rajeva, koje čovjek osjeća u sebi, i nazivaju se kušnje; njima ćemo se pošteno posvetiti kad u seriji učenja ‘O preporodu duše’ budemo došli do tog stadija u procesu 🙂 ) je, uzvisiti u čovjeku principe nebeske Ljubavi i dobročinstva iznad onih samo špekulativne istine i znanja; i kada čovjek započne djelovati iz ranijih principa, onda potonji postanu pročišćeni, što oni nikada ne mogu biti sve dok čovjek djeluje iz njih jedino, a ne iz principa nebeske Ljubavi i dobročinstva.

‘Ženom’ je naznačena Crkva (ili ‘čovjek pripadnik Crkve’), koja se naziva ženom, iz osjećaja za istinu, koji čini Crkvu.

Mi iz ove poredbe učimo, kako Kraljevstvo Nebesko nikad ne može biti otvoreno i formirano u čovjeku, sve dok istina nije pročišćena od onog što je lažno, i da to pročišćavanje ne može biti ostvareno bez borbe, čime je proizvedena izvjesna vrsta duhovne fermentacije, u kojem slučaju, je dobro sjedinjeno sa istinom, i onda su lažni principi razdvojeni poput taloga.’

A ha, a zato on (Lorens) stalno pozdravlja i radostan je (= čovjek nešto pozdravlja i radostan je kada se to događa kada u tome vidi Božansku Ljubav i Mudrost Isusa Krista, i otud proizlazeće vječno dobro bilo za njegovu dušu bilo za duše njegovih bližnjih!; i obrnuto, čovjek se nečemu ne raduje, i to ne pozdravlja, kada u tome ne vidi Božansku Ljubav i Mudrost Isusa Krista, i otud proizlazeće vječno dobro bilo za njegovu dušu bilo za duše njegovih bližnjih) kada vidi da se mi ‘mučimo’ i ‘patimo’ tijekom unutarnjih borbi… kad nas razdiru sumnje i muče razne dvojbe! 🙂

*

U odlomku koji slijedi, obratite pomnu pažnju na to kada u stvari nastaje taj konflikt u nama:

‘Kvascem je predstavljeno neistinito koje je izvedeno iz zla; a brašnom je predstavljena istina iz koje je izvedeno dobro. Temelj za ovu ovdje korištenu poredbu potječe iz ove okolnosti, da se pročišćavanje istine od neistine koja pripada čovjeku ne može dogoditi bez tako zvane fermentacije, to jest, bez borbi neistinitog sa istinom, i istinitog sa lažnim; ali nakon što se borba dogodila, i istina je pobijedila, onda lažno pada na dno poput taloga, i istina postaje pročišćena poput vina, koje nakon fermentiranja postaje bistro, talog je pao na dno(kad se zna ovo ovdje rečeno, onda može čovjeku postati jasno zašto je Gospod ‘savjetovao’ da se ne pije mošt, tj. da vino mora odstajati najmanje dvije-tri godine da bi bilo za čovjeka zdravo; ’Zbog toga bi trebali piti samo staro i čisto vino. Mošt mora ostati sve dok se u potpunosti ne očisti i mora biti star bar dvije do tri godine.’Gospod Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ’Veliko Ivanovo Evanđelje’ J.Lorber; ‘mošt’ predstavlja dakle ovo još nepročišćeno stanje čovjekova uma, ili još tamo prisustvo neistina, zbog čega uostalom, kada čovjek popije mošta, njega boli glava, baš kao što si on ne može naći mira u umu sve dok su tamo prisutne neistine, budući su te neistine antenice koje primaju paklene frekvencije odaslane od strane tamnošnjih žitelja J; znači, NIJE SVEJEDNO da li imate u umu istinu, ili ne-istinu, jer ako imate neistinu, to je medij koji u vaš um prima utjecaje zlih sila; sve to će trajati, kako je bilo rečeno kad smo komentirali prvu Crkvu iz Otkrovenja, znači Crkvu u Smirni, ’10 dana’, tj. ‘dok li god se čovjeku svidi ostati u toj neistini’). Ova fermentacija ili borba postoji principjelno kada je stanje koje pripada čovjeku okrenuto, naime, kada on počinje djelovati iz dobra koje je od dobročinstva, a ne, kao ranije, iz istine koja je od vjere; jer stanje još nije pročišćeno, kada čovjek djeluje iz istine vjere, ali ono je onda pročišćeno kada on djeluje iz dobra koje je od dobročinstva, jer onda on djeluje iz volje, ali prije jedino iz razumijevanja: duhovne borbe ili kušnje su fermentacije u duhovnom smislu, jer u takvim prilikama neistine su voljne sjediniti sebe sa istinama, ali ih istine odbijaju, i naposlijetku ih bacaju dolje, tako reći, na dno, posljedično tome pokakaju: u ovom smislu treba razumjeti što Gospod naučava u svezi kvasca, kada kaže: ‘Kraljevstvo Nebesko je poput kvasca’.’

E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 7906’

Dakle, stvaran konflikt će nastati kada religija počinje doticati našu volju, kada se Istina koju je čovjek čuo i naučio, koja mu je na početku u umu pružala veliku radost, počne ‘spuštati’ do same suštine njegova bića, i tamo zahtjevati odustajanje od samog sebe, od vlastitih žudnji i užitaka, tj. umiranje ega!

*

Već smo jednom to govorili, no ovdje ću samo spomenuti da bi dao generalni ‘štih’ ovom učenju, tj. tumačenju, svako poglavlje u Svetom Pismu ima svoju glavnu temu, u odnosu na koju se sve drugo odnosi i to na način da ju daljnje produbljuje i tumači. U ovom je poglavlju glavna tema Sijanje Božanskih Istina iz Riječi i njihovo primanje u čovjekovu umu… sa čime dakle započinje ovo poglavlje 13, gdje smo u poredbi o Sijaču podučeni kako postoje četiri generalna primanja Božanske Riječi,

1. Čovjek je skroz zaveden, znači Bogu i Njegovoj Riječi protivan, i čim čuje Riječ on Ju odbija.

2. Čovjek čuje Riječ, i razumije Ju, i Ona mu pruža užitak u razumijevanju, tj. intelektu (ovo je ona kvaliteta ljudi koji, dok im Istina u umu pruža radost, oduševljeno viču ‘Hosana, Hosana’…), no kada spozna kako ga Istine Riječi naučavaju da odustane od onog što mu je najviše drago, kako one od njega zahtjevaju samo-odricanje i umiranje za vlastito ja (… no kad vide kako ta Istina napada njihovu vlastitu prirodu, kada treba istu primjeniti, onda viču, ‘Raspni, raspni’! 🙂 ), on Ju stavlja u drugi plan, vraća se zemaljskim interesima, i tako Ona ne daje ploda.

3. Čovjek čuje, razumije i primi riječ, no njegova je priroda još nepreporođena, on je i dalje previše u sebi i svijetu, te onda požude tijela i svjetovne materijalne brige uguše tu Riječ, i ona ni tamo ne daje ploda.

4. Čovjek je već ostvario izvjesni stupanj preporoda, tamo označen sa različitim brojevima, 30, 60 i 100, on dakle tu Riječ prima u svoju volju, i djeluje u skladu sa njome, i tako daje ploda.

Ova poredba o ‘kvascu kojeg je žena sakrila u tri mjerice brašna dok se sve nije ukvasilo’, je nama zanimljiva u slučaju 2 & 3 … naime, tamo je u sistemu još velika borba… što će reći … na svaku se novu spoznaju Istine, i otud želju da bi čovjek počeo činiti istinsko dobro, pakao u njemu itekako opire, i na ovaj ili onaj način mu prirodni čovjek, znači osjećaji prirodnih ljubavi spram svijeta i sebe samoga, sugeriraju u razumijevanju razne razloge zašto bi bilo ‘bolje’ da stanje stvari ostane takvo i takvo!

Upravo rečeno je ‘žena koja stavlja kvasac u tri mjerice brašna’ … što će reći … ‘prirodni osjećaji’ (žena)… insinuira u um, tj. u naše htjenje da iz spoznate Istine napravimo dobro (brašno), neistine koje brane postojeće zlo (kvasac)… čime započinje fermentacija (kvašenje)… tj. unutarnje borbe između zla i dobra u čovjeku, tj. Istine i neistine, i pomoću same te borbe, ili ‘fermentacije’, pročišćavanje od postojećih zala i izbacivanje neistina iz uma! 🙂

Eto, zato vi duhovni(ji) ne trebate previše paničariti kada recimo u vezi nastane neki ‘problem’… tj. kada vam sa strane netko (bez-božni roditelji recimo) pokuša ‘ubaciti malo kvasca’… to bi vas, tijekom te borbe protiv ‘neprijatelja’, trebalo pročistiti i naknadno još više sjediniti. Ista je stvar kada netko u zajednicu dovede svoje lažne ideje … ili pak zle strasti… sve je to dozvoljeno da bi se, borbom protiv istih, zajednica pročistila i naknadno još više međusobno osnažila! 🙂

*

Kad je ovo bilo rečeno kao mali uvod… sada ćemo predstaviti još jedan komentar ove poredbe, ovaj puta od drugog Pastora iz iste Crkve, Edward Craig Mitchella (1900), koji daje nešto opširnije i još više praktično razumljivo tumačenje ove važne poredbe iz Svetog Pisma.

Ono što se meni posebno sviđa u njegovom komentaru, je ona VELIKA SLIKA koja nažalost većini nedostaje kada se suočavaju sa ovim i ovakvim problemima… a pri tome prije svega mislim na jedan nezainteresiran i površan odnos prema prepoznatom zlu u nama ili okolini, koji se očituje u stavu: ‘To je tako moralo biti!’ … tj. ‘ne bi Bog to dozvolio da u tome nije neko dobro!’

U to ime, obratite pažnju kako komentator ukazuje kako ‘svrha kvašenja’ nije ‘sâmo kvašenje’… i da bi to ‘kvašenje’ tj. kvasac u tijestu samo pokvario tijesto … kada bi ostalo samo na tome … i da bi to tijesto sa kvascem morali na kraju baciti u smeće, da nije tako ukvašeni kruh stavljen u pećnicu i tamo vatrom pretvoren u čovjeku jednu od najprimamljivih namirnica!

Katastrofalan za dušu stav ‘tako je to moralo biti’ bez da se razumije razlog zašto je to zlo bilo dozvoljeno, i što je nužno NAPRAVITI s naše strane da bi se ono pretvorilo u dobro (jer to dozvoljeno zlo je I DALJE zlo, sve dok se ne pretvori u dobro, a ta pretvorba ovisi o nama i našem odnosu spram tog DOZVOLJENOG zla!), dakle korespondira sa ovdje spomenutim ukvašenim tijestom koje se NAKNADNO nije stavilo u pećnicu da bi se od njega ispekao kruh! 🙂

Kvasac

(Matej xiii. 33.)

KORIST OD SUPTILNIH (SUBTLE) KUŠNJI.

(Ovo je dakle glavna tema ove poredbe!)

KUŠNJE.

Napredak u duhovnom životu dolazi posredstvom kušnji. Iskušenja su probe karaktera, pomoću kojih je čovjek koji se preporađa potvrđen i osnažen u Dobroti i Istini, i, istovremeno, omogućeno mu je oduprijeti se i odložiti zle i lažne sklonosti njegova uma.

(Ovo je pak generalna dobrobit kušnji; njima se pak ne možemo još baviti budući je za to najprije nužno da se čovjek oboruža sa Istinama iz Riječi, jer se tek pomoću njih on može boriti i pobijediti u kušnjama; štoviše, dok on nije u tim Istinama, on ni ne prolazi duhovne kušnje, budući nije ni svjestan do koje je mjere iskvaren u svojoj prirodi, pa mu se tako u tom prividu čini kako je sa njime sve u redu; stoga, tek kada čovjek pročita Riječ Božju, kad spozna Istinu i od nje zaželi činiti Dobro, on može doći u priliku da bude duhovno iskušavan; isto tako, Gospod ga dok nije na-oružan sa Istinama iz Riječi, tj. sa Božanskim Istinama, ni ne uvodi u kušnju, jer bi on onda sigurno podlijegao, tako bi njegovo naknadno stanje bilo gore nego ono prethodno, jer svaki puta kada u borbi zlo i neistina prevladaju, oni su u nama jači i naknadno teže svladivi; ovo sam opet rekao zbog toga jer sam primjetio kako ima nekih kojima se čini da je svejedno da li ćemo mi nadvladati prepoznato zlo u nama, ili pak našoj kući-okolini, ili ćemo mu se prepustiti)

KRALJEVSTVO NEBESKO.

‘Kraljevstvo nebesko’ je mentalno kraljevstvo u kojem su Božanska Ljubav i Mudrost vladajući principi u umovima i životima ljudi: to je jedno unutarnje duhovno kraljevstvo. Ali Istine ‘kraljevstva’ ne rastu neometano, čak i u iskrenim umovima. Zli utjecaji imaju mnoge metode napada.

RAZLIKE.

(Ovo se odnosi na razlike među poredbama u ovom trinaestom poglavlju Mateja!)

Poredba o ‘Sijaču’ prikazuje različitosti u ljudskoj prijemčivosti za Božanske utjecaje. Tamo je, utjecaj zla čovjeka držati protivnim, ili nezainteresiranim, za Istinu, ili u samo površnoj priljubljenosti uz nju. Poredba o ‘Korovima’ prikazuje rad zlih utjecaja, u sijanju lažnih ideja među Istine, u našim umovima. Ali poredba o ‘Kvascu’ razotkriva metodu napada čak još suptilnije, u kojoj lukavi vrageci ubrizgavaju njihove lažne prijedloge u samu stvar koju mi smatramo kao dobru i istinitu; time, nesvjesno za nas same, inficiraju kvalitetu naših prihvaćenih Istina. I poteškoća leži u našem otkrivanju inficiranja. ‘Jer, ako je svjetlo u vama tama, kako li je velika ta tama!’ (Matej 6:22, 23) Kako se naša unutarnja naklonost da ljubimo, i da činimo, Istinu, nastoji pojaviti u našem prirodnom umu (= ovo se, ponavljam, može dogoditi TEK kada je čovjek pročitao Pismo i upoznao se sa Istinom i prirodom Kršćanske Ljubavi), da bi oblikovala naše osjećaje i misli, i kontrolirala naše aktualno ponašanje, naše su zle sklonosti pobuđene (= ‘žena’, tj. osjećaj za zlo u našoj ne-preporođenoj prirodi); i one inficiraju Istinu (= ‘koja stavlja kvasac neistine’; ovdje već polako čitajte … je je ovo proces sa kojim se suočavate često u zadnje vrijeme!) .

ILUSTRACIJA.

(Praktična primjena u svakodnevnom životu)

Uzmite, na primjer, našu sklonost naglom temperamentu (= kada planemo na nešto, tj. kada nas nešto ili netko brzo razbijesni!). Iznutra, mi možemo pokušavati da budemo preporođeni. Mi možemo naučiti Istinu i razumjeti ju. Mi možemo vidjeti kako je srdačnost Kršćanska obaveza, i da je djelovanje naglog temperamenta nepristojno, sebično i grešno. Ali, kada se javi prigoda da iskuša naš temperament, dok mi i dalje znamo, teoretski, kako ne treba popustiti lošem temperamentu, ipak stara naklonost da budemo uvrijeđeni, i da se svetimo, je potajno potaknuta, da bi izopačila našu ideju o Istini, dajući joj pogrešne aplikacije. Onda se javlja borba između unutarnjeg principa dobra i prirodne sebičnosti temperamenta.

Ova borba je kušnja, pomoću duhovne fermentacije, budući je naše Dobro iskvareno sa zlim naklonostima, i naša je Istina izopačena sa lažnim prijedlozima. Na primjer; mi možemo biti navedeni razmišljati kako se trebamo osvetiti, u slučaju koji je pred nama, kako bi ukazali onome koji čini krivo njegovo vlastito stanje. I dok mi razmišljamo kako vršimo Istinu, Istine radi, mi u stvari popuštamo našoj sebičnoj ljubavi.

E sad, ako, na svjetlu 10 ZAPOVIJEDI, mi ispitamo kvalitetu naših osjećaja i misli, mi ćemo vidjeti njihovu zaraženost/isprljanost. I onda, ako kontroliramo naše jezike i naše ruke, i ako odlučimo vršiti volju Gospodnju, vatra Njegove Ljubavi će teći u naše umove, i izbaciti kvasac neistine. Onda će zle i lažne stvari, kojima smo se oduprli, biti razdvojene od nas, više i više; i kvaliteta Dobra koju smo ljubili i prakticirali, će biti potvrđena u nama. Ta će Istina postati više i više praktičan princip našeg života, baš kao i našeg razmišljanja.

Stoga, fermentacija je, time što je prouzročila kušnju, rezultirala u dobru za nas. Ono je bilo pobuđeno nagonjenjem/šaptanjem zlih duhova, koji su ga započeli, kako bi slomili našu rastuću Ljubav spram Istine i Dobra. Oni su pobudili prirodne sklonosti, i na taj nas način namamili spram našeg uništenja.

KUŠNJE SU DOZVOLJENE.

(Ovdje vas molim pomno pratite objašnjenje, budući sam primjetio kako i dalje ima onih koji ne razumiju razliku između Božje volje i Božjeg dopuštenja, tj. kako misle da je zlo dobro jer ga je Bog dopustio, i da se pri tome ne zahtjeva nikakvo djelovanje s njihove strane, jer zašto i bi, kad je zlo ‘dobro’ jer ga inače Bog ne bi dopustio?! 🙂 )

Gospod je dozvolio da nas oni uskomešaju, budući smo mi tako mogli prepoznati naše vlastite zle sklonosti, i paklove spram kojih one naginju. Ali kada su nas vragovi započeli zavoditi/mamiti, Gospod je poslao Svoje anđele čuvare ka nama, da bi nam omogućio da otkrijemo zaraženost/zaprljanje; i da bi nas držao u dobrim osjećajima i pravilnim/istinitim mislima; i pomogao nam podnositi iskušenja naših principa. Gospod je dozvolio vragovima da nas potpire, budući je On tako mogao okrenuti njihov rad u našu koristi. On im je dozvolio da stave kvasac u naše brašno, budući će rezultat biti bolji kruh. Jer mi smo već posjedovali Istinu (jer smo pročitali Riječ Božju) na čijem smo svjetlu mogi vidjeti zli karakter naših sklonosti (!!!).

KVASAC.

Dakle, djelovanje ovih kušnji, u našim umovima, je poput djelovanja kvasca, u pravljenju kruha. Prirodno, kruh bi bio težak, i sadržavao bi nečistoće. Ali time što smo ga ukvasili, kvas uznemiruje i fermentira cijelu grudu tijesta, sve dok vatra, koja peče kruh, ne otjera kvasac; i ona također otjera sve nečistoće iz tijesta, koje mogu biti odnešene sa kvascem.

Tako, čovjek ne može očistiti svoj um od njegovih sklonosti ka zlu i neistini, bez borbe između ovih stvari i njegova Dobra i istinskih principa. Kvaliteta njegova Dobra i Istine mora biti preporođena. Ali, nakon borbe, ako Istina pobijedi, lažne ideje će biti izbačene, baš kao i kvasac iz kruha.

(Ponavljam, isto je i u vezi između dvoje duhovnih ljudi, gdje jedan korespondira sa dobrom, a drugi sa istinom, kao i u zajednici gdje ima više ljudi!)

Priroda kvasca se može vidjeti u činjenici da je on rezultat truljenja. I, prema tome, on bi reprezentirao duhovno truljenje, ili smrt. Dobro koje dolazi posredstvom kvasca nije iz samog kvasca, nego iz djelovanja kvasca, nad kojim vlada Božanska Providnost, za dobro, i posredstvom vatre. Kvasac reprezentira lažne principe koji dolaze iz zla (naše još ne-preporođene volje).

BRAŠNO.

(He, he, he, Frano moj, već te vidim kako sučeš rukave i vadiš brašno 🙂 )

Pšenica reprezentira vitalne dobre principe, u umu, ali koji se trebaju dovesti u praktičnu primjenu. Mljevenje pšenice u brašno, ili krupicu, reprezentira mentalni proces pripremanja naših dobrih principa za stvarnu primjenu, time što ih racionalno ispitujemo, razmišljamo o njima, itd. Brašno, ili krupica, time reprezentiraju Istinu izvedenu iz Dobra; Dobro oblikovano da bi moglo biti primjenjeno. I u primjeni, daljnje dobro će biti ostvareno, Dobro u više praktičnoj fazi. Ali za stvarnu primjenu, brašno se mora napraviti u kruh. A kruh, budući je dijelom ljudski rad, reprezentira praktično Dobro, izvedeno u njegovom dnevnom životu, u vršenju primjena/služenju (!!!). Ali, prije nego čisto Dobro može proizaći iz one Istine koju čovjek posjeduje, ta se Istina mora pročistiti od kojegod nečistoće mogla sadržavati, poradi lažnih ideja u čovjekovom umu. Tako, kada čovjek započne sprovoditi njegovu Istinu, on će naći kako su njegova prirodna i nasljedna zla potaknuta (= ‘žena’), da bi zarazila Istinu (= ‘stavlja kvasac u naše brašno’).

U tijestu, nečistoće su voljne sebe sjediniti sa onime što je Dobro, budući one onda mogu korumpirati ovo Dobro: ali čiste stvari, i one koje čeznu za većom čistoćom, ne žude sebe sjediniti sa nečistoćama. Tako se javlja sukob, dok nečistoće nisu izbačene. Tako, u umu, lažne stvari su voljne sebe sjediniti sa Istinom, da bi uprljale njezinu kvalitetu. Ali Istina, u preporođenom umu, nije voljna biti korumpirana.

ŽENA.

Kvasac, u tekstu, je bio korišten od strane žene. Žena reprezentira osjećaje; ovdje, prirodne osjećaje, u nepreporođenom stanju. Ona skriva* kvasac u brašno. Neistine su insinuirane u naše umove, i tamo sakrivene, u naše Istine, od strane zlih duhova. Ali oni to čine posredstvom naših prirodnih osjećaja za stvari od vlastitog ja i svijeta. Na isti način, u Edenskoj alegoriji, zmija (‘požuda tijela’) je iskoristila Evu da bi kušala Adama, prirodni osjećaj (‘Eva’) da bi dosegla racionalnu misao (‘Adam’).

*Hr. Biblija daje umjesto ‘sakrila’ (kad razumijemo tko je ‘žena’, a što ‘kvasac’ u nama, jasno nam je da zli duhovi preko naših nepreporođenih zlih strasti nastoje ‘kriomice sakriti’ svoje zle osjećaje u prividne istine u našem umu da bi posredstvom njih opravdali svoju želju da nas odvrate od istine i dobra J; Vuk Karađić daje ‘metne’), što je pravilan prijevod izvorne riječi εγκρυπτω ekgrupto eng-kroop’-to (koristi se još na dva mjesta, no obadva puta je u najpopularnijoj Engl. Bibliji ova riječ prevedena u smislu ‘sakriti tako da se ne vidi’ 🙂 ), ‘umijesila’, da bi to odgovaralo našoj jezičnoj primjeni, i to je opet krasan primjer da bi se ukazalo kako se, vjerujem nenamjerno, narušava veza između duhovnog i prirodnog značenja Riječi, i time korespondencija između ta dva značenja, kao i neba i zemlje, stoga veza između nas, koji čitamo Riječ, i anđela nebeskih koji se nalaze u duhovnom korespondentnom značenju Iste (obratite naravno pažnju i na raspored riječi u rečenici iz uvodnog citata, te kod vas u Hr. Bibliji!); ljudi u crkvi ne znaju kako je značenje slova Riječi TEMELJ, SPREMNIK, I POTPORA NJEZINIH DUHOVNIH I BOŽANSTVENIH ZNAČENJA (preporučam pročitati: E.Swedenborg ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – pogl III’) te da je u njemu BOŽANSKA ISTINA U SVOJOJ PUNINI, SVOJOJ SVETOSTI, I SVOJOJ SNAZI (preporučam pročitati: E.Swedenborg ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – pogl IV’), pa se posljedično tome Božanskoj Istini, koja se nalazi u duhovnom značenju, ovim krivim prevođenjem tako reći ‘ruši temelj i potpora’, a ona onda, kada se slovo Riječi na ovaj ili onaj način falsificira, ‘gubi svoju svetost i puninu, i naknadno, svoju snagu u nama’:

SVA SVETOST RIJEČI JE U NJEZINOM DO-SLOVNOM ZNAČENJU (ZNAČENJU SLOVA), I NEMA SVETOSTI U NJEZINOM DUHOVNOM ZNAČENJU BEZ DO-SLOVNOG ZNAČENJA

Duhovno značenje bez prirodnog značenja bi bilo kao kuća bez temelja, prema tome kao kuća u zraku. Bio bi kao ljudsko tijelo bez svoje kože, koje bi se u potpunosti raspalo. Kao što svi unutarnji dijelovi tijela imaju vezu sa peritoneumom (peritoneum = ovojnica trbušne šupljine), pleurom (pleura = plućna opna) i kožom; tako je i duhovno značenje povezano sa prirodnim značenjem (= značenjem Slova). Duhovno značenje bez prirodnog značenja bi bilo kao sadržaj bez spremnika, stoga kao vino bez vrča u kojem je sadržano. Slučaj je isti sa duhovnim stvarima koje su odvojene od prirodnih stvari, ili sa anđelima nebeskim i njihovom mudrošću bez ljudske rase i crkve među njima, i inteligencije koju dobija iz njezinog do-slovnog značenja. Doslovno značenje Riječi u umovima ljudi formira tu vezu i to povezivanje/sjedinjenje. To je, također, bio razlog zašto je Gospod došao na svijet, jer Židovi su u potpunosti falsificirali doslovno značenje Riječi, tako da krajnja posuda više nije postojala u umovima ljudi (isti je razlog zašto sada Gospod nanovo objavljuje Svoju Čistu Istinu). Gospod je prema tome došao na svijet i stavio na sebe Ljudsko, tako da bi mogao postati (ili ‘sa ciljem da postane’) također i Riječ u doslovnom značenju, ili Božanska istina u krajnjim elementima (= na krajnjem nivou). To je razlog zašto se kaže za Riječ da je postala tijelom (Ivan 1:14).

[2] Isto je i sa snagom/silom Božanske Istine. Sva sila u duhovnom svijetu pripada Božanskoj Istini koja izvire iz Gospoda. Kakva je tamo sila/snaga Božanske Istine može biti ilustirano mnogim primjerima iz osobnog iskustva. Štoviše, sva snaga/sila Božanske Istine u potpunosti počiva u prirodnom/doslovnom značenju Riječi; duhovno značenje bez prirodnog značenja u sebi nema snage/sile, već jedino u doslovnom značenju u kojem počiva (ili ‘u kojem je sadržan’) duhovno značenje. Prema tome, kada duhovi iznesu/predstave bilo što iz doslovnog značenja, ostvaruje se jasna/očigledna komunikacija/veza sa nebom; ali ne i ako iznesu nešto iz duhovnog značenja bez (ili ‘odvojeno od’) prirodnog značenja.

[3] Posljedično tome su svi odgovori sa neba bili dani a i dalje se daju uz pomoć stvari u doslovnom značenju Riječi (= sve odgovore na vaša duhovna pitanja imate u slovu Riječi!). To je razlog zašto je doslovno značenje bilo reprezentirano sa Urimom i Tumimom na Aronovom naprsniku (ephod); naprsnik je bio njegov spoljnji (= naj-izvanjskiji) dio odjeće. To je razlog zašto su u Knjizi Otkrovenja temelji Novog Jeruzalema opisani kako su sastavljeni od dvanaest dragocjenih kamenova, a njegove kapije od bisera; što također predstavlja/simbolizira doslovno značenje Riječi. Tako je i Kerub ispod Pomirilišta (Mercy-seat) imao isto značenje, što je razlog zašto su Mojsije i Aron dobijali odgovore na taj način (ili ‘među Kerubima’).

[4] U svezi reda po kojem su uređeni unutarnji stupnjevi Božanske Istine, koja je izvor mudrosti u anđela, naime to je konkuretno (concurrent = istodoban, istovremen, podudaran, popratni, zajednički) uređenje… doslovno značenje je prema tome posuda koja ih sadržava.

[5] Prema tome, sve stvari od crkvenog učenja (= doktrine) se moraju podržavati/potvrditi iz (ili ‘uz pomoć’) doslovnog značenja. Doktrina koja je uz pomoć doslovnog značenja potvrđena kao stvarna Istina, ima silu/snagu. Pričina Božanske Istine također ima silu, iako u manjoj mjeri, tj. u onoj mjeri u kojoj se može složiti sa stvarnom Istinom. Ali falsificirano doslovno značenje (znači: krivi prijevodi, dodane i oduzete riječi, mijenjanje rasporeda riječi u rečenici da bi se dobio drugi smisao, itd. itd.) Riječi nema silu/snagu; ono zatvara umjesto da otvara nebesa (= put ka nebesima). 

E.Swedenborg ‘De Verbo – 20’

(Ovo sam također ubacio da ne bi mislili kako ‘dižem prašinu u svezi krivih prijevoda, ubacivanja u Riječ, oduzimanja Pismu itd. itd., bez razloga 🙂 )

MJERE.

Brašna je bilo ‘tri mjerice brašna.’ Mjere su prosude, za određivanje kvalitete. Sve prazne posude, da bi sadržavale stvari, reprezentiraju doktrine, koje su prazni oblici, ili posude, da bi sadržavale Istinu.

TRI.

Tri, kao broj, reprezentira puninu, ili potpunost, s obzirom na Istinu. Postoje tri diskretna, ili različita, stupnja života, božanstveni, duhovni i prirodni. Postoje tri podjele čovjekova tijela, glava, trup, i udovi, koji reprezentiraju tri stupnja života. Tako, u čovjeku, postoje tri dijela, duh, aktivnost i tijelo. U Gospodu, postoje tri dijela, Otac, Sin i Duh Sveti, koji su Ljubav, Mudrost i Sila, trojstvo principa, u jednoj Božanskoj Osobi, Gospodu, Isusu Kristu. Kako tri naznačava puninu, ili potpunost, ‘tri mjerice brašna bi naznačavale pun sistem doktrina Istine, Istine tako potpune da mi možemo živjeti na njima. U tekstu, mi smo zainteresirani, ne za tri mjerice, kao posude, nego za njihove sadržaje. Time tekst tretira Istine u umu, u potpunom doktrinalnom sistemu.

KORIŠTENJE KVASCA.

Kada je um tako pravilno podučen, i opskrbljen za duhovni napredak, i kada on uloži napor da bi napredovao ka novom koraku u duhovnom životu, onda zli duhovi, posredstvom naših prirodnih osjećaja, žene, insinuiraju u našu misao neku prirodnu neistinu, povezanu sa nekom nasljednom sklonošću ka zlu. Onda je cijeli um pobuđen, posredstvom ove ubrizgane neistine. ‘Sve se ukvasilo.’

Istinitost Istine je praktično dovedena u pitanje, u umu, i Ljubav spram Istine je napadnuta, od strane ubrziganih lažnih principa, kvasca.

Žena je ‘uzela’ kvasac, iz nekog starog razloženog tijesta, od prethodnog kvašenja, koje reprezentira nešto ostavljeno, od stare, nepreporođene prirode, i sada je dovedeno u prvi plan. Tako nastaje borba, fermentacija, kušnja. Ako Istina pobijedi, vatra Ljubavi spram Gospoda tjera van kvasac, i odnosi, sa njime, nečistoće pomoću kojih se ono bilo podupiralo u umu; kao što su svinje u Gerazenskom kraju odnijele vragove koji su ušli u njih.

PRECIZNO ZNAČENJE.

Stoga, vidimo kako kraljevstvo nebesko nije poput samog kvasca; nego je uspostavljanje kraljevstva nebeskog, u čovjekovom umu, posredstvom kušnji, poput pročišćavanja tijesta, i pravljenja dobrog kruha, posredstvom kvasca. Suh kvasac neće djelovati na suho brašno, nego mu treba vlage.

Voda reprezentira prirodne istine. A prirodne istine, istine kako se vide od strane prirodnog uma, su često pogrešno shvaćene, da, poput vode, one pomažu u operaciji kvašenja. Prirodni um nije u stanju odjednom primiti jasne i vjerodostojne Istine; nego on, najprije, treba primiti privide istine, koje nisu vjerodostojne; i ove su korištene kao sredstva pomoću kojih su vjerodostojne/prave istine naknadno primljene od strane uma (ovo je jako važno za znati nekome tko podučava, budući se onda zna odnositi prema novo-obraćenicima, tj. ne napada ih i ne sudi strogo kada primjeti kako je njihovo razumijevanje još sasvim ne-pročišćeno; o ovim stvarima inače govori duhovno značenje Knjige Postanka); kao, u voću, prvi i nezreli sokovi su kiseli, a ipak ti su kiseli sokovi sredstva za uvođenje šećera koji zaslađuje zrele sokove.

Istina je teoretska i špekulativna, u našim umovima, sve dok nije dovedena na probu njezine kvalitete i naše priljubljenosti uz nju.

ILUSTRACIJE.

Vidite, reciimo, kako se bogati mladić, koji je otišao k Gospodu, pitajući što bi trebao napraviti da bi baštinio vječni život, osjećao samouvjernim da je bio voljan učiniti štogod bi On od njega potraživao. On je očekivao kako će biti pozvan da učini neko veliko izvanjsko djelo. Ali, čim je otkrio kako je od njega bilo zatraženo da prakticira samo-odricanje, on je odbio učiniti prvu predloženu stvar. To, njemu, nije izgledalo dobro.

Vidite, također, kakav je samo-uvjereni Petar bio, u njegovoj privrženosti Gospodu. ‘Petar Mu je rekao, i umrijet ću za Tebe, ali Te neću zanijekati. Isto tako, također, rekoše svi učenici.’ A ipak, za samo nekoliko sati, Petar je zanijekao Gospoda tri puta. I on je, zajedno sa drugim učenicima, ostavio na cjedilu Gospoda i pobjegao.

Mi smo skloni zamišljati kako smo dobri onoliko koliko znamo da trebamo biti dobri. Ako znamo istinu, mi smo skloni misliti kako ćemo je uvijek vršiti. Ali, ‘neka se ne diči sobom onaj koji stavlja zaštitni oklop kao onaj koji ga skida…’. Jer pred njime je borba, i on ne može reći, sve dok borba nije gotova, kako će iz nje izaći. On ne prepoznaje kvalitetu njegovog Dobra i Istine.

Ali kada smo stvarno prokušani i provjereni, i priznali smo zaraženu kvalitetu našeg dobra i istine, onda Istinu za koju smo se borili, i za koju smo živjeli, mi cijenimo kao naš vlastiti život. Ona postaje dio našeg života. A ‘sve što čovjek ima će dati za svoj život’; ne samo njegovo izvanjsko postojanje, nego posebice njegov mentalni život, osjećaja i misli. Tako, kako smo podržali naše dobre principe, i dozvolili našem Gospodu da preporodi njihovu kvalitetu, naspram naših sklonosti ka zlu, mi uzvisujemo naše dobre principe, u našoj vlastitoj procjeni/cijeni; mi se uzdižemo do viših i čišćih kvaliteta Dobra i Istine; budući, više i više, razdvajamo nas same od naših sklonosti ka zlu. Onda naši dobri principi više nisu samo teoretski, nego praktični; i oni nisu tek prirodni, nego također i duhovni.

TEORIJA I PRAKSA.

Jer smo novu Istinu ubacili u naše pamćenje, i u naše razumijevanje, i čak u naš prirodni osjećaj, ne slijedi da smo postavili Istinu u naš život. To zahtjeva sljedeći korak naprijed. Mi uvijek ne napravimo dobar kruh, čak ako imamo dobro brašno. Ako smo samo uzeli novu Istinu u naše razumijevanje, i izvanjski smo sa njom oduševljeni; ako nas ona nije nikada, još, koštala ikakve borbe u našem životu; mi možemo znati ona još nije kao dobro-pečen kruh, nego jedino kao brašno. I ona mora još proći kroz proces kvašenja, da bi mogla biti pročišćena, i biti učinjena spremnom za duhovnu hranu.

Mnoge osobe drže vrlo labavo njihova dobra i istinita mentalna vlasništva. Ali, kada dođe iskušenje, i one su pobuđene/uskomešane, u mentalnoj fermentaciji, njihovi su navodni principi pred njih izvedeni jasno, i oni su prisiljeni definirati njihovu kvalitetu.

—

Potpuni sistem Istina u njegovom razumijevanju će biti ‘tri mjerice brašna’. Ali ovo brašno još nije njegov kruh života. Ono će morati proći kroz ogromnu fermentaciju prije nego bude moglo biti pretvoreno u ‘Božji kruh, koji silazi sa neba, i daje život svijetu.’

KVASAC REPREZENTIRA PAKAO.

Mi zamjećujemo činjenicu da, u poredbi, kvasac ne reprezentira nebo, nego pakao. A ipak, izvan Nove Crkve (Novog Jeruzalema), skoro svi komentatori Svetih Pisama smatraju kako kvasac predstavlja nebo (= znači, nešto dobro); a to, također, pred priznatom činjenicom kako, u svim drugim tekstovima Svetog Pisma, kvasac naznačava ono što je zlo i neistinito.

Nekolicina od starih komentaora koji vide kako kvasac reprezentira pakao, idu u drugu krajnost, i tumače poredbu da znači kako će krivovjerja i zla, poput kvasca, ugmizati u Kršćansku Crkvu, i iskvariti cijelu Crkvu. Opća ideja komentatora izgleda da je kako je kvasac, kao simbol, korišten općenito, da reprezentira jedan aktivan ali tajni utjecaj, koji proizvodi velike rezultate bez dodjeljivanja ikakvog definitivnog karaktera kvascu.

Što se ove poredbe tiče, izvan Nove Crkve, generalno tumačenje je, da on reprezentira tihu snagu Kristova Evanđelja, koje postepeno transformira svijet u njegov vlastiti karakter, ili kvalitetu. Ali kao što smo već vidjeli, ovo je jedno potpuno krivo shvaćanje značenja kvasca. Kvasac ne predstavlja, u tekstu, baš kao što ne predstavlja nigdje drugdje u Svetom Pismu, išta dobro ili istinito (recimo komentatori u Evanđeoskim tj. Protestantskim Crkvama koji nemaju uvid u to da postoje unutarnja duhovna i božanstvena značenja Riječi, ni koji je njihov odnos prema značenju Slova; oni su ti koji pogrešno komentiraju kako je ‘kvasac’ Kristovo Evanđelje koje će ukvasiti cijeli svijet).

Premda je kvasac, sam po sebi, nevaljao/opak, ipak se njegovo djelovanje tako vodi da rezultira blagotvorno. Tako, premda su lažne i zle stvari opake/nevaljale, ipak njihovo DOZVOLJENO djelovanje, tijekom kušnji, je, u Božanskoj Providnosti, anulirano/izbjegnuto i okrenuto u ljudsko dobro, u preporođenom čovjeku.

Prema tome, uobičajena navika da se o ičemu dobrome govori kako ‘kvasi’ zle stvari, je pogrešna. Kvašenje ne predstavlja pročišćavanje; ono naznačava iskušavanje, i htjenje da se iskvari. Zlo je koje kvasi, ili, radije, neistina izvedena iz zla. Ali Gospod pročišćava ljudske umove, time što onemogućava (u smislu: pomrsi račune), i okreće njegov utjecaj naspram samog sebe.

VATRA.

(Ovo mi se čini izvanredno važno!)

Nikakvo dobro ne dolazi od samog kvasca; nego od vatre, koja prisiljava kvasac da sebe porazi; ako ostavite tijesto, sa kvascem u njemu (znači našu dušu, ili kuću, ili zajednicu, sa zlom i neistinom u njoj), tijesto će uskoro biti uništeno (ona će se raspasti = Matej 12:25). Dobro dolazi od vatre (Kristove Ljubavi u nama), koja protjeruje van kvasac (iz Koje i pomoću Koje se borimo protiv zla i nestine, i nadvladavamo ih). Vatra predstavlja duhovnu Ljubav.

I, u kušnjama, naša duhovna Ljubav, ispunjena sa vatrenom energijom sa neba, tako djeluje na naš um, da istjeruje zle i lažne stvari insinuirane i sugestirane od strane zlih duhova koji nas iskušavaju, i također čini da sa njima, odnesu naša nasljedna zla i lažne sklonosti. Jer ove, kako su prepoznate i te im se suprotstavimo, bivaju odbačena.

E sad, ako je kvasac predstavljao dobre i istinite stvari, onda bi njegova akcija kvašenja tijesta, ‘dok se sve nije ukvasilo’, bila sve što je bilo potrebno. Ipak, kada je cijela masa ukvašena, ona je potpuno neprikladna za hranu (!!!). Ona još mora proći kroz najvažniji proces, posredstvom vatre. Prema tome, sam kvasac, ne unapređuje brašno, niti pravi od brašna kruh; on iskvaruje brašno. I što više ide kroz cijeli grumen, to više kvari brašno. Ali što mi više ispečemo kvasac iz brašna, to je bolji kruh.

U ovim činjenicama možemo vidjeti da kvasac ne može predstavljati nebo, ili nebesko evanđelje. I općenito vjerovanje da kvasac reprezentira evanđelje, je jedna od plitkih neistina Stare Teologije, koja ne prodire u srž stvari.

BESKVASNI KRUH.

U izvjesnim religijskim svetkovinama Izraelaca, uključujući pashu, ljudima je bilo zapovjeđeno da koriste beskvasni kruh; i sav je kvasac bio striktno zabranjen. E sad, ako je kvasac reprezentirao išta dobro, on bi zasigurno bio ono što je posebice bilo potrebno za pashu.

Ali, sa kvascem koji naznačava zlo i neistinu, objašnjenje je lagano. Ranije svetkovine Židovske godine su reprezentirale ranije stadije preporađanja, kada su ljudi bili u vjeri, radije nego u Ljubavi; ne još ukvašeni, ili iskušavani, i ne još pročišćeni. I zato oni nisu smjeli koristiti kvasac, kako bi reprezentirali kako su bili u ranijim stanjima primanja onog što je Gospod davao; ali da oni još nisu bili učinili te stvari njihovima vlastitima, u praktičnom životu, kroz iskušenja i rezultirajuće pročišćavanje.

Ali, kada su došli na svetkovinu ‘prvih plodova’, njima je bilo zapovjeđeno da koriste ukvašeni kruh. Jer mentalne žetve plodova su postignute kroz nešto napora i kušnji; nakon što je proces kvašenja bio završen. I tako ukvašeni kruh, kako je pročišćen, reprezentira više napredno stanje uma, u kojem je njihovo dobro bilo na neki način iskušano, i pročišćeno u kvaliteti.

Svetkovina ‘prvih plodova’ je reprezentirala ulazak u obećanu zemlju; a ovo je bilo nakon, i kroz, neko kvašenje kušnji.

BRAŠNO KAO DOBRO, NE ZLO.

I opet, ako kvasac reprezentira Dobro, u ovoj porerdbi, onda brašno mora reprezentirati zlo. A to bi bilo protiv cijelog smisla reprezentativnih ceremonija u kojima je brašno bilo korišteno, u prinosima/žrtvama Gospodu. Naravno, postoje nečistoće izmješane sa brašnom, ali sâmo fino brašno, uvijek reprezentira istinu izvedenu iz dobra. I, u pravljenju kruha, primjena/svrha kvasca je bila da učini dobro brašno čak još čišćim.

ILUSTRACIJA.

Poredba također pruža upozorenje mladima, baš kao i ostalima, da ne srljaju u kušnje, prije nego su pripremljeni da bi se sukobili i nadvladali zle utjecaje. Mi moramo imati ‘tri mjerice brašna’, potpuna učenja Istine, u našim umovima, i vatru čiste Ljubavi u našem srcu, ili nećemo znati kvalitetu naših osjećaja i misli; i kvasac neće biti izbačen, i mi nećemo imati čisti kruh života.

Ne trebamo tražiti kušnje; one će doći, dovoljno brzo, i čim smo ih sposobni podnijeti. Neka naša molitva bude, ‘Ne uvedi nas u kušnju’, koju još nismo sposobni podnijeti; ali, kada jesmo kušani, ‘izbavi nas od zla’.  (ovdje njegov komentar završava)

*

Emanuel Swedenborg dalje naučava koje su još sve moguće dobrobiti zla i proizlazećeg lažnog shvaćanja za našu dušu u procesu preporađanja u svojoj knjizi Božanska Providnost, gdje čitamo:

‘Božanska Providnost Gospoda uzrokuje da ono što je zlo i istovremeno lažno služi za ravnotežu, omjer i pročišćavanje, i stoga za sjedinjenje Dobra i Istine u drugima. Iz onog što je bilo rečeno može biti očigledno da Božanska Providnost Gospoda neprestano djeluje kako bi ujedinila Istinu sa Dobrom i Dobro sa Istinom u čovjeku budući je ovo sjedinjenje Crkva (ovo ‘sjedinjenje’, ili ‘vjenčanje’, je ono ‘vječno proljeće’ iz naslova moje Proročke Škole 🙂 ), i također je nebo; jer ovo je sjedinjenje u Gospodu i u svim stvarima koje proizlaze iz Njega. Iz ovog sjedinjenja je da se nebo naziva vjenčanjem, baš kao i Crkva; otud je u Riječi kraljevstvo Božje poređeno sa vjenčanjem. Iz ovog sjedinjenja je Šabat u Židovskoj Crkvi bila najsvetija stvar njihova obožavanja, jer on je predstavljao ovo sjedinjenje. Otud je također u Riječi, u cijeloj i svakom njezinom dijelu, vjenčanje Dobra i Istine, kako se može vidjeti u DOKTRINI O SVETOM PISMU ZA NOVI JERUZALEM (br. 80-90). Vjenčanje Dobra i Istine je od vjenčanja Gospoda sa Crkvom, a ovo je od vjenčanja Ljubavi i Mudrosti u Gospodu; jer Dobro pripada Ljubavi, a Istina mudrosti. Iz ovih stvari se može vidjeti *kako je neprestano nastojanje Božanske Providnosti sjediniti Dobro i Istinu i Istinu i Dobro u čovjeku, jer tako je čovjek sjedinjen sa Gospodom.’

Međutim, kako su mnogi pokidali/prekinuli i prekidaju ovo vjenčanje, posebice time što su razdvojili vjeru i dobročinstvo (Matej 19:6), jer vjera je od Istine a Istina je od vjere, i dobročinstvo je od Dobra a Dobro je od dobročinstva, i kako oni pri tome sjedinjuju u sebi samima zlo i neistinu, i tako su postali i nastavljaju biti protivni (Dobru i Istini), unatoč tome Gospod osigurava da će oni (takvi) ipak biti od službe/koristi za sjedinjavanje Dobra i Istine u drugima posredstvom ravnoteže, povezanog/odgovarajućeg omjera (related sequence) i pročišćavanja.

Sjedinjenje Dobra i Istine u drugima je osigurano od strane Gospoda posredstvom ravnoteže (equilibrium) između neba i pakla; jer postoji iz pakla neprestano zračenje zla i neistine zajedno; ali iz neba postoji neprestano zračenje Dobra i Istine zajedno. U ovoj ravnoteži svaki se čovjek drži sve dok živi u svijetu, i pri tom se održava u toj slobodi razmišljanja, htjenja, govorenja i činjenja, u kojem on može biti obnovljen. U svezi ove duhovne ravnoteže iz koje čovjek ima slobodu vidi djelo Nebo i Pakao – 589, 597-603.

Sjedinjenje Dobra i Istine je osigurano od strane Gospoda posredstvom povezanog/odgovarajućeg omjera (related sequence); jer kvaliteta Dobra je poznata jedino posredstvom njezinog odnosa sa onime što je manje dobro, i putem protivljenja sa kojim se susreće od zla. Iz ovog odnosa dolazi sila percipiranja i osjećanja, budući iz ovog dolazi kvaliteta ovih sila; jer tako se sve što je ugodno percipira i osjeća od onog što je manje ugodno i posredstvom onog što je neugodno; sve lijepo od onog što je manje lijepo, i posredstvom onog što je ružno; i isto tako svako Dobro, koje je od Ljubavi, od onoga što je manje dobro i posredstvom zla; i svaka Istina, koja je od Mudrosti, od onog što je manje istinito i posredstvom neistine.

U svemu mora biti varijacija, od najvećeg sve do najmanjeg; a kako također postoji varijacija u njegovom suprotnom od njegova najmanjeg do njegova najvećeg, sa ravnotežom među njima, onda postoji odnos u slijedu na obadvije strane sukladno stupnjevima; i percepcija i senzacija stvari se povećava ili umanjuje. Treba biti znano, međutim, kako protivno uništava baš kao što uzvisuje percepcije i senzacije: ono uništava kada ih miješa sa sobom samim a uzvisuje kada ih ne miješa. Iz ovog razloga Gospod najpažljivije razdvaja Dobro i Zlo u čovjeku da se kojim slučajem oni ne bi pomiješali, baš kao što razdvaja nebo i pakao.

Sjedinjenje Dobra i Istine u drugima je osigurano od strane Gospoda posredstvom pročišćavanja; i to je ostvareno na dva načina, jedan putem kušnji, a drugi putem fermentacija. Duhovne kušnje nisu ništa drugo nego borbe protiv zala i neistina koje zrače iz pakla i čine da se njihov utjecaj osjeća. Putem ovih borbi čovjek je pročičšćen od zala i neistina, i Dobro je ujedinjeno sa Istinom u njemu, i Istina sa Dobrom. Duhovne fermentacije su ostvarene na mnoge načine, i na nebu i na Zemlji; ali u svijetu nije poznato što su one i kako su ostvarene. Dakle, postoje zla zajedno sa neistinama koja, kada su uvedena u zajednice, djeluju poput fermenata koji su stavljeni u brašno i sok grožđa. Posredstvom ovih, neskladne stvari su razdvojene a skladne su sjedinjene, i rezultat je čistoća i bistroća. Oni su što je naznačeno ovim riječima Gospoda: 

“Kraljevstvo nebesko je kao kvasac, kojeg je žena uzela i sakrila u tri mjerice brašna dok se sve nije ukvasilo.”  Matej 13:33 & Luka 13:21

E.Swedenborg ‘Božanska Providnost – 21-25’

*

Kako se u ovom tekstu iznad više puta spomenulo sjedinjenje Dobra i Istine u čovjeku, tj. Ljubavi i Mudrosti ili dobročinstva i vjere, i naknadno čovjekovo sjedinjenje sa Isusom Kristom, što se sve u Riječi zove ‘vjenčanje’ (= ako čovjek hoće ostvariti to sjedinjenje sa Isusom Kristom, Koji je Sama Ljubav/Dobro i Sama Mudrost/Istina, ili ‘vjenčanje’, čini se nužnim imati na umu kako se prije toga to vjenčanje ili sjedinjenje treba ostvariti u čovjeku, jer čovjek ne može ostvariti izvan sebe ono što ne poznaje u sebi, svejedno da li govorimo o Ljubavi i Mudrosti, dobročinstvu i vjeri, ili Dobru i Istini), i kako je još bilo napomenuto (između ostalog i od strane mene u uvodnim odlomcima ovog učenja!) kako je to ono što Božanska Providnost kojom se ovdje bavimo ima na umu kao svoj cilj, a sve to da bi doista razumjeli kako zlo i proizlazeća neistina koriste duši na njezinom putu preporađanja, vadim na kraju iz Srpskog prijevoda Swedenborgove knjige ‘Božanska Providnost’ još neka važna temeljna objašnjenja nužna za razumijevanje svega upravo rečenog:

10. V. Dobro ljubavi nije više dobro ukoliko nije sjedinjeno sa istinom mudrosti; a istina mudrosti nije više istina ukoliko nije sjedinjena sa dobrom ljubavi. Ovo se izvodi iz porekla dobra i istine. Izvorište dobra, isto kao i istine, jeste u Gospodu; jer Gospod je sâmo Dobro i sâma Istina; i to dvoje su u Njemu jedno. Otuda dobro koje je u anđelima neba i ljudima na zemlji nije dobro samo po sebi, osim ukoliko nije sjedinjeno sa istinom; i istina nije istina sama po sebi, osim ukoliko nije sjedinjena sa dobrom. Poznato je da svako dobro i svaka istina potiču od Gospoda; otuda, pošto dobro čini jedno sa istinom a istina sa dobrom, ishodi da dobro da bi bilo dobro samo po sebi, i istina da bi bila istina sama po sebi, moraju u primaocu da čine jedno; to jest u anđelu neba i u čoveku na zemlji.

11. Zaista je poznato da su sve stvari u univerzumu povezane sa dobrom i istinom; jer se pod dobom podrazumeva ono što univerzalno obuhvata i sadrži sve stvari ljubavi, a pod istinom se podrazumeva ono što univerzalno obuhvata i sadrži sve stvari mudrosti: ali još uvek se ne zna da dobro nije ništa ako nije ujedinjeno sa istinom, i da istina nije ništa ako nije ujedinjena sa dobom. Izgleda, zaista, da je dobro nešto bez istine, i da je istina nešto bez dobra, ali oni to ipak nisu; jer je ljubav, od koje se sve potičuće stvari nazivaju dobrima, suština (esse) jedne stvari; a mudrost, od koje se sve potičuće stvari nazivaju istinama, ipoljenje (existere) stvari koja potiče od te suštine (esse), kao što je pokazano u raspravi O BOŽANSKOJ LJUBAVI I MUDROSTI; iz tog razloga, pošto suština bez ispoljenja nije ništa; niti ispoljenje bez suštine – znači da dobro bez istine nije ništa, niti istina bez dobra. Pored toga, šta je dobro lišeno odnosa sa nečim? Da li se ono može nazvati dobrom, s obzrom da ni na šta ne utiče i ne uzrokuje nikakvo opažanje? Nešto što je povezano sa dobrom što utiče, i što dozvoljava da bude predmet opažanja i osećanja, ima odnos sa istinom, jer ima odnos sa onim što je u razumevanju. Govorite bilo kome jednostavno o dobru, ne govoreći da je ovo ili ono dobro, i vidite da li je dobro nešto? Ali sa ovim ili onim koje se opaža kao jedno sa dobrom, ono jeste nešto. To se ne ujedinjuje sa dobrom nigde drugo nego u razumevanju, a sve što potiče od razumevanja ima odnos sa istinom. Isto je sa voljom: hteti, bez znanja, opažanja i mišljenja o onome što neko hoće, nije ništa; ali zajedno sa njima postaje nešto. Sva volja potiče od ljubavi i ima odnos sa dobom; a svo znanje, opažanje i mišljenje potiču od razumevanja i imaju odnos sa istinom; otuda je očigledno da volja nije ništa već da je volja usmerena na ovo ili ono nešto. Tako je i sa svakom koristi jer je korist dobro. Ukoliko nije usredsređena na nešto sa čime može biti jedno, to nije korist, i prema tome nije ništa. Korist iz razumevanja izvlači to nešto na šta može da se usredsredi; a ono što potiče od razumevanja i što se sjedinjuje i pripaja koristi, povezano je sa istinom; i od toga korist dobija svoju kakvoću. Iz ovih nekoliko stvari može biti očigledno da dobro bez istine nije ništa; takođe, da istina bez dobra nije ništa. Rečeno je da su dobro sa istinom i istina sa dobrom nešto; otuda ishodi da zlo sa obmanom i obmana sa zlom nisu ništa; jer je drugo suprotno prvom, a suprotnost poništava i, u ovom slučaju, poništava to nešto. Ali više o tome u onome što sledi.

12. Ali postoji brak dobra i istine u uzroku i postoji brak dobra i istine iz uzroka u učinku. Brak dobra i istine u uzroku je brak volje i razumevanja ili ljubavi i mudrosti; taj brak je u svemu što čovek hoće i misli, i što otuda zaključuje i namerava. Taj brak ulazi u učinak i sačinjava ga. Ali u stvaranju učinka, ovo dvoje izgleda različito zato što istovremeno tada čini uzastopno. Na primer: dok je čovek voljan i razmišlja o tome da se nahrani, odene, da ima kuću, da se bavi poslom ili uživa u društvu, on najpre hoće i misli, ili zaključuje i namerava istovremeno; ali kada ovo usredsredi na učinke, tada jedno sledi iza drugog, iako u njegovoj volji i misli i dalje čine jedno. U tim učincima koristi pripadaju ljubavi ili dobru, dok sredstva (kojima se dolazi do) koristi pripadaju razumevanju ili istini. Svako može da potvrdi ove opšte istine pojedinostima, ukoliko jasno uočava šta se odnosi na dobro od ljubavi a šta na istinu od mudrosti, kao i na koji način se taj odnos javlja u uzroku, a na koji u učinku.

13. Ponekad se kaže da ljubav sačinjava život čoveka. To ne znači ljubav odvojena od mudrosti ili dobro odvojeno od istine u uzroku; jer odvojena ljubav ili odvojeno dobro nisu ništa: iz tog razloga ljubav koja sačinjava čovekov najdublji život, život koji je od Gospoda, predstavlja ljubav i mudrost zajedno. Ljubav koja sačinjava život čoveka, ukoliko je on primalac, takođe nije ljubav odvojena u uzroku već u učinku: jer se ljubav ne može razumeti mimo njene kakvoće, a njena kakvoća je mudrost; a kakvoća ili mudrost može jedino da postoji iz svog suštastva, koje je ljubav; otuda su one jedno. Isto je tako sa dobrom i istinom. Dakle, zato što je istina iz dobra, kao što je mudrost iz ljubavi, stoga se oboje uzeto zajedno nazivaju ljubav ili dobro; jer ljubav je u svojoj formi mudrost, a dobro je u svojoj formi istina; jer sva kakvoća ne potiče ni iz jednog drugog izvora nego iz forme. Iz tih stvari može, dakle, biti očigledno da dobro nije više dobro ukoliko nije sjedinjeno sa svojom istinom, i da istina nije više istina ukoliko nije sjedinjena sa svojim dobrom.

14. VI. Dobro ljubavi koje nije sjedinjeno sa istinom mudrosti nije dobro samo po sebi već je prividno dobro; i istina mudrosti koja nije sjedinjena sa dobrom ljubavi nije istina sama po sebi već je prividna istina. Istina je da ne postoji dobro koje je dobro samo po sebi ukoliko nije sjedinjeno sa pripadajućom mu istinom; niti bilo koja istina koja je istina sama po sebi ukoliko nije sjedinjena sa pripadajućim joj dobrom. I pored toga postoji dobro odvojeno od istine i istina odvojena od dobra. Dobro i istina su takvi kod licemera i hvalisavaca, kod zlih ljudi svake vrste i, takođe, kod onih koji su u prirodnom dobru, a nisu u duhovnom dobru. Oni mogu da čine dobro crkvi, svojoj zemlji, društvu, svojim bližnjim sugrađanima, potrebitim, sirotim, udovicama i siročadi: oni mogu i da razumeju istine; iz razumevanja mogu da razmišljaju o njima, a iz misli mogu o njima da pričaju ili poučavaju. Ipak, dobra i istine u njima nisu unutarnji, prema tome nisu dobra i istine sami po sebi, već su to samo spolja, te tako samo prividno; jer su oni samo radi sebe i sveta, a ne radi sâmog dobra i sâme istine, usled čega nisu od dobra i istine; iz tog razloga oni su samo od usta i tela, a ne od srca. Mogu da se uporede sa zlatom i srebrom sa kojim je obložena šljaka, ili trulo drvo, ili balega, a istine koje su izgovorene, sa dahom koji nestaje ili sa varljivim svetlom koje se gubi, iako se spolja pojavljaju kao prave istine. U onima koji ih govore, međutim, takve istine su samo prividne; ali, ipak, one mogu da budu nešto drugo onima koji ih čuju i primaju ne znajući za ovo; jer ono što je spoljašnje utiče na svakog zavisno od njegovog sopstvenog unutarnjeg; istina, koja god da je usta izgovore, ulazi u ono što drugi sluša i biva primljena umom, zavisno od njegovog stanja i kvaliteta. Slučaj je skoro sličan onima koji su nasledno u prirodnom dobru, a nisu u duhovnom dobru; jer unutarnje svakog dobra i svake istine je duhovno, i to suzbija obmane i zla, dok im je ono što je samo prirodno naklonjeno; a biti naklonjen zlima i obmanama, a činiti dobro, nije u saglasnosti.

15. Dobro može biti odvojeno od istine i istina od dobra i, bivajući odvojeni, i dalje se javljati kao dobro i istina zato što čovek ima sposobnost delanja, koja se naziva svojevoljnošću, i sposobnost razumevanja, koja se naziva razboritošću. Od zloupotrebe ovih sposobnosti potiče to da čovek može spolja da izgleda različito od onoga što je unutarnje; usled toga loš čovek može da čini dobro i da govori istinu, ili đavo može da se pretvori u anđela svetlosti. Ali o tom predmetu pogledajte naredne odlomke iz rasprave o BOŽANSKOJ LJUBAVI I MUDROSTI: Poreklo zla je u zloupotrebi sposobnosti svojstvenih čoveku koje se nazivaju razboritost i svojevoljnost. Te dve sposobnosti nalaze se u zlu isto kao i u dobru. Ljubav bez braka sa mudrošću, ili dobro bez braka sa istinom, ne mogu ništa da učine. Ako nije sjedinjena sa mudrošću i razumevanjem ljubav ni u čemu ne deluje. Ljubav sebe sjedinjuje sa mudrošću ili razumevanjem, i uzrokuje da mudrost ili razumevanje budu s njom povratno sjedinjeni. Mudrost ili razumevanje, usled moći koju im daje ljubav, mogu biti uzdignuti, i shvatati i primati stvari koje su od nebeske svetlosti. Ljubav može na sličan način biti uzdignuta i primati stvari koje su od nebeske topline, ukoliko u tom stepenu ljubi svog partnera mudrost. U protivnom, ljubav spušta mudrost ili razumevanje sa njihove uzvišenosti, kako bi delovali kao jedno sa njom. Ljubav je pročišćena u razumevanju, ukoliko su i ljubav i razumevanje uzdignuti. Ljubav koja je pročišćena mudrošću u razumevanju postaje duhovna i nebeska; a ljubav oskrnavljena u razumevanju postaje čulna i telesna. Isto je sa milosrđem i verom i njihovim spojem, kao što je sa ljubavlju i mudrošću i njihovim spojem. Šta je milosrđe u nebu?

16. VII. Gospod ne dopušta da bilo šta bude razdvojeno; iz tog razloga sve mora biti ili u dobru, i u isto vreme u istini, ili u zlu, i u isto vreme u obmani. Božanska Promisao Gospodnja naročito ima za svoj cilj čoveka koji je u dobru i u isto vreme u istini, i ona za to radi; jer na taj način je čovek svoje sopstveno dobro i svoja sopstvena ljubav i, takodje, svoja sopstvena istina i svoja sopstvena mudrost; jer time je čovek čovek, bivajući tako odraz Gospoda. Ali pošto čovek, dok živi u svetu, može da bude u dobru i u isto vreme u obmani – može, takodje, da bude u zlu i u isto vreme u istini – on, zaista, može da bude u zlu i u isto vreme u dobru, i tako kao da je dvostruk, i pošto ova podvojenost uništava taj odraz i takođe uništava čoveka, stoga Božanska Promisao Gospodnja u svim stvarima koje joj pripadaju, kao i u svakoj pojedinačnoj, ima u vidu da ta podvojenost ne treba da postoji. I pošto je za čoveka manje štetno da bude u zlu i u isto vreme u obmani nego da bude u dobru i u isto vreme u zlu, stoga Gospod to dozvoljava, ne kao da to hoće, nego kao da to ne može da spreči na račun cilja, koji je spasenje. Razlog zbog koga čovek može biti u zlu i u isto vreme u istini, a Gospod to ne može da spreči na račun cilja koji je spasenje, je što čovekovo razumevanje može da se uzdigne do svetla mudrosti i (da odatle) vidi istine ili ih prizna kada ih čuje, a da njegova ljubav pri tome ostane dole; jer čovek, prema tome, može biti u nebu sa razumevanjem, ali u paklu sa ljubavlju. Da bude takve prirode čoveku ne može da se odrekne; jer ne mogu mu se oduzeti dve sposobnosti – razboritost i sloboda – uz pomoć kojih je on čovek i razlikuje se od zverinja, i uz pomoć kojih jedino on može biti preporođen i tako spasen; jer s tim (sposobnostima) čovek može da postupa u skladu sa mudrošću i može, takođe, da postupa u skladu sa ljubavlju koja nije od mudrosti; s tim (sposobnostima) on, takođe, može mudrošću odozgo da vidi ljubav dole i da na taj način vidi misli, namere, osećanja – prema tome zla i obmani i, takođe, dobra i istine – svog života i učenja; bez znanja i njegovog potvrđivanja u sebi on ne može da se popravi. O te dve sposobnosti nešto je već rečeno, a u onome što sledi biće rečeno još više. To je razlog da čovek može biti u dobru i u isto vreme u istini, takođe u zlu i u isto vreme u obnami, i takođe naizmenično u njima.

(Ova su dva poglavlja izvanredno važna!)

17. U svetu čovek teško može da dođe do jedne ili druge sjedinjenosti, odnosno do jedinstva dobra i istine ili zla i obmane; jer sve dok živi u svetu on se nalazi u stanju popravljanja ili preporoda: ali nakon smrti svaki čovek ulazi u jedno ili drugo (jedinstvo) jer tada ne može više biti popravljen i preporođen (mi znamo kroz Jakoba Lorbera i Berthu Dudde da IPAK može, no često to uključuje cijele vječnosti ili pak ponovno prognanstvo u materiju); on tada ostaje onakav kakav je bio njegov život u svetu, to jest onakav kakva je bila njegova vladajuća ljubav (kod J. Lorbera recimo čitamo kako su opaki duhovi Sodome i Gomore, znači požudni bezbožni ljudi tog vremena, i dalje, a od tad je prošlo bit će 4000 godina, još na tim istim mjestima u istom stanju u kojem ih je zadesila smrt). Stoga, ako je njegov život bio život ljubavi ka zlu, sva istina koju je u svetu stekao od učitelja, propovedanja ili Reči, biva oduzeta; a kada se to oduzme, on upija obmanu saglasnu njegovom zlu, kao što sunđer upija vodu. S druge strane, ako je njegov život bio život ljubavi ka dobru, celokupna obmana koju je slušajući i čitajući sakupio u svetu, ali koju u sebi nije podržao, tada biva uklonjena; i umesto nje mu se daje istina koja je saglasna njegovom dobru. To se razume pod ovim rečima Gospoda: Uzmite dakle od njega talant, i podajete onome što ima deset talanta. Jer svakome koji ima, daće se, i preteći će mu; a od onoga koji nema, i što ima uzeće se od njega. (Mat. XXV. 28,29; XIII. 12; Marko IV. 25; Luka VIII. 18; XIX. 24-26)

18. Da nakon smrti svako mora biti ili u dobru i u isto vreme u istini, ili u zlu i u isto vreme u obmani, otuda je što dobro i zlo ne mogu biti sjedinjeni, niti mogu (biti sjedinjeni) dobro i u isto vreme obmana od zla, niti zlo i u isto vreme istina od dobra; jer su oni suprotnosti a suprotnosti se sukobljavaju sve dok jedna drugu ne unište. Oni koji su u zlu i u isto vreme u dobru razumeju se pod ovim rečima Gospoda (upućenih) Laudikijskoj crkvi u Apokalipsi: Znam tvoja djela da nijesi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojijeh. (III. 15,16): i takođe pod ovim rečima Gospoda: Niko ne može dva gospodara služiti: jer li će na jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili se jednome prignuti, a za drugog ne mariti. (Mat. VI. 24)

U nadi da će vas ovo malo tumačenje potaknuti                              

da još više radite na sebi u cilju preporađanja vaše duše…

šaljem vam svu svoju Ljubav u Kristu Isusu

Lorens 🙂

(Blato  – 15-30 Listopad, 2010)